Humanost

Priča o velikom psu i – velikom čovjeku: Kako je Kastavac Livio pomogao velikom kangalu Aronu

Biljana Savić

Livio Hrelja ipak je uspio Arona dovesti do Veterinarske stanice gdje mu je očitan čip i pronađen vlasnik / Snimio Sergej DRECHSLER

Livio Hrelja ipak je uspio Arona dovesti do Veterinarske stanice gdje mu je očitan čip i pronađen vlasnik / Snimio Sergej DRECHSLER

Aron bio je vezan u dvorištu u Rešetarima, otrgnuo se i s tri metra lanca oko vrata odlutao do Kastva. Cijeli dan i pol Kastavac Hrelja pokušavao je preko nadležnih institucija doći do vlasnika i vratiti psa



KASTAV  Ovo je priča o jednom psu, velikom psu, i jednom čovjeku, velikom čovjeku, koje je splet životnih okolnosti spojio na dan i pol. Ovo je priča o čovjeku i životinji i njihovoj uzaludnoj borbi s gomilom institucija.


Srećom pa se Kastavac Livio Hrelja ne boji pasa. Inače bi se itekako prestrašio golemog turskog kangala kojega je u petak oko 10,30 sati ugledao u svom dvorištu.



Iz gradske uprave Kastva poručili su nam da Grad Kastav u ovakvim situacijama postupa sukladno Odluci o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama prema kojoj nalaznik napuštene ili izgubljene životinje mora u što kraćem roku, a najkasnije u roku od tri dana od pronalaska životinje obavijestiti Sklonište, osim ako je životinju u tom roku vratio vlasniku. No, naučili smo i nešto novo, a to je da je građanin nalaznik napuštene životinje dužan o njoj skrbiti dok je smještena kod njega, a JLS nema organiziranu dežurnu komunalnu službu 24 sata.




U ovom konkretnom slučaju radi se o čipiranom psu poznatog vlasnika koji zaista ima sreću da je životinju pronašao čovjek koji mu je pružio adekvatnu skrb. Iako je riječ o psu čiji vlasnik živi na Pehlinu, apeliramo na sve vlasnike kućnih ljubimaca da čuvaju svoje životinje i onemoguće ovakve nemile događaje, a sa zadovoljstvom konstatiramo da posljednjih godinama ima znatno manje pasa lutalica na našim ulicama. Ovakvi slučajevi su rijetkost i uglavnom se radi o čipiranim životinjama koje u određenim trenucima pronalaze način za bijeg.



Sizifov posao


– Vukao je za sobom lanac od 3 metra koji se za nešto zakačio u dvorištu. Ne bojim se pasa, ali nije mi bilo baš svejedno prići nepoznatom velikom psu, no odvažio sam se i uskoro spoznao da je blage naravi, i bezopasan, iako se to nikad ne može reći za ovako krupnog psa. Oslobodio sam ga, doveo na trijem i prvo mu dao vodu. Dugo je pio, litre i litre, bio je dehidriran. Kupili smo mu brikete i nahranili ga. No, nismo znali čiji je, traži li ga tko…, a izgledalo mi je da se otrgnuo s lanca što je upućivalo na to da je negdje bio zavezan – govori nam Hrelja, koji je bio na stotinu čuda, a onda je počeo Sizifov posao.


– Odlučio sam najprije obavijestiti o svemu Veterinarsku ambulantu Rijeka, budući da je bio praznik, a oni su bili dežurni, a tamo su mi rekli da ne izlaze na teren, a dežurni su do 12 sati, te da psa dovedem na očitanje čipa. Kako nisam bio u mogućnosti osobnim automobilom prevesti psa velike pasmine, odlučio sam pozvati vatrogasce na 193, ukoliko su voljni svojim vozilom omogućiti prijevoz do spomenute ambulante, što su oni odbili kazavši da to nije u njihovoj ingerenciji.


Livio Hrelja ipak je uspio Arona dovesti do Veterinarske stanice gdje mu je očitan čip i pronađen vlasnik / Snimio Sergej DRECHSLER


Livio Hrelja ipak je uspio Arona dovesti do Veterinarske stanice gdje mu je očitan čip i pronađen vlasnik / Snimio Sergej DRECHSLER



Obratio sam se potom Komunalnom redarstvu Grada Rijeke, jer su također bili dežurni, i molio ih ako mi mogu ikako pomoći, ali sam dobio odgovor da oni imaju ingerenciju do granice grada Rijeke, koja je svega 700 metara udaljena od moje adrese. Potom sam pokušao stupiti u kontakt s predsjednikom MO-a Rešetari, međutim neuspjelo. Kontaktirao sam gospođu Zdenku Jelovčan iz azila za pse “Društvo za zaštitu životinja”, koji je smješten između Kastva i Viškova, a ona mi je dala kontakt komunalnog redara Grada Kastva, Marina Balenovića, no njegov službeni mobitel bio je isključen.


U međuvremenu mi se javio predsjednik MO-a Rešetari, koji je također rekao da mi ne može pomoći. Pokušao sam stupiti u kontakt s gospođom iz udruge prijatelja životinja “Vis Vitalis”, ali opet bezuspješno, jer nisu imali mjesta za psa, za kojega sam tek sutradan saznao da se zove Aron. Obavijest sam podijelio i u nekoliko grupa na Facebooku, i Radio Rijeka podijelila post na svom Facebook profilu, sve u nadi da će netko prepoznati psa, javiti se, pomoći nekako…


Na kraju sam okrenuo i broj II. Policijske postaje Rijeka, oni su me uputili na I. Policijsku postaju, gdje me djelatnik saslušao i rekao da će pokušati pomoći. Međutim, na tome je ostalo – nitko me nije kontaktirao, niti pokušao pomoći – pripovijeda Livio Hrelja koji je do večeri bezuspješno tražio pomoć za psa.


Spustila se noć, mogao je ili psu odvezati lanac i pustiti ga neka luta, ili ga udomiti tijekom noći, te čekati subotu, kako bi mogao organizirati prijevoz i o vlastitom trošku ga odvesti do Veterinarske ambulante Rijeke, da bi se očitavanjem čipa ustanovio vlasnik, što je i učinio, i dobio kontakt vlasnika. Pas je zarežao na Hrelju kad je trebao ući u auto i nije mu bilo baš svejedno, ali sve je dobro prošlo i veterinarka mu nije ništa naplatila.



Meni je jasno da pas može odlutati ili pobjeći, nije u tome problem, problem je što se čovjek nema kome obratiti kad mu se ovakvo nešto dogodi. Čl.62 Zakona o zaštiti životinja regulira da poslove sakupljanja napuštenih ili izgubljenih životinja organiziraju i financiraju jedinice lokalne samouprave. Budući da je u svim zakonima i pravilnicima o zaštiti životinja decidirano navedeno da je napuštena i odbjegla životinja briga jedinice lokalne samouprave, a u naravi to ne djeluje tako, što potkrijepljujem ovim primjerom jer su me sve institucije odbile obrazloženjem da to nije njihova ingerencija, postavlja se pitanje trebamo li svi okretati glavu kad se nađemo u problemu s napuštenom ili odbjeglom životinjom ili pružiti ruku spasa najboljem čovjekovom prijatelju?!, pita se Livio Hrelja.



Pseći život


Prije no što je stigao u Hreljino dvorište, vukući za sobom tri metra dugačak lanac, Aron je živio pravim psećim životom. U dvorištu jedne vikendice na Rešetarima imao je kućicu, a vlasnik Franjo Pomor, dolazio je svaki dan k njemu, hranio ga i boravio u svojoj vikendici.


– Po noći bi bio sam, ali ja svaki dan dođem kod njega, živim na Pehlinu, a zavežem ga samo kad na dva tri dana, kao i sada, odem u Baranju, kazao nam je Franjo koji je dok je Aron bio kod Livia, bio u Baranji.


No, dao je Hrelji broj mobitela svog prijatelja koji će doći po Arona, ali i prijatelj je kasnio jer je vozio mlijeko po Grobniku, pa je po Arona došao tek jučer oko 15 sati.


– Ne brinite, Aron je dobroćudan, djeca iz okolnih ulica su ga sigurno uzela prošetati, pa im se nije dalo vraćati ga i onda su ga samo pustili, nije to prvi put, kazao nam je Franjo.


Gdje je prijatelj odvezao Arona, ne znamo, je li se u petak otrgnuo s lanca zbog gladi i žeđi, ili su ga djeca šetala pa ostavila, ne znamo. Ne znamo ni u kakvim uvjetima živi Aron koji je na Dan Svih Svetih ušao u život Livia Hrelje, koji nije stigao na groblje zbog brige o njemu.