Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 1n
Sutra: 5° 5° 1n
20. siječnja 2020.
Sjećanja na '91.

OPASNA VREMENA Prije 28 godina JNA napustila Rijeku: Iz Beograda je stigla naredba za napad na grad, ali...

Foto: M. GRACIN
Foto: M. GRACIN
Autor:
Objavljeno: 10. prosinac 2019. u 21:15 2019-12-10T21:15:00+01:00

Preuzeli smo najprije vojarnu u Dragi, iako je bilo incidentnih situacija jer zapovjedni i prosrpski orijentirani kadar nije htio prepustiti oružje, a nakon toga i vojarne u Studeni, Klani, Katarini te na Trsatu, prisjeća se Linić

RIJEKA - Danas, 10. prosinca 2019. godine u Sveučilišnom kampusu na Trsatu studenti i profesori odrađuju svoje svakodnevne dužnosti, jedni održavaju predavanja, drugi ih slušaju i razmišljaju vjerojatno kako je ove jeseni previše kiše.

Završen je i štrajk prosvjetnih radnika i sve se vratilo u kolotečinu. Ali jesen 1991. godine bila je potpuno drugačija, kao i vizura Trsata.

Grad je kao i cijelu Hrvatsku zahvatila ratna psihoza i iz dana u dan se strepjelo hoće li doći do razaranja s nesagledivim posljedicama. A te godine 10. prosinca 1991. godine vojska je otišla iz Rijeke bez da su jastrebovi u JNA realizirali zamisao o uništenju grada. Nemjerljiv doprinos takvom sretnom epilogu dao je tadašnji Krizni štab kojemu je na čelu bio Slavko Linić.

Tajna sjednica

– Treba se vratiti u lipanj 1991. godine kada smo postali svjesni opasnog i negativnog djelovanja JNA koja se u Sloveniji postavila protiv države i rezultata izbora. Pokazalo se i nacionalno podvajanje u Hrvatskoj u općinama s većinskim srpskim stanovništvom. Situacija je bila alarmantna. Rijeka je bila i jedan od rijetkih gradova u kojima je bivši Savez komunista dobio izbore. Bila je takva situacija, a na pozicijama u Rijeci su bili većinom kadrovi Saveza komunista, ali oni s pozitivnim i naprednim idejama.

Podsjetio bih da je godinu dana ranije došlo do loma u riječkom Savezu komunista, a pozicije su zauzele napredne snage, a izbore su izgubile konzervativne snage. I u policiji i u teritorijalnoj obrani bili su napredni kadrovi. Najvažniji trenutak dogodio se u lipnju 1991. godine na sastanku koji je inicirao tadašnji načelnik policijske postaje Josip Kukuljan.

Na tom sastanku su bili i ljudi iz vlasti, uključujući mene kao predsjednika Izvršnog vijeća Općine Rijeka, Željko Lužavec kao predsjednik Skupštine i još neki kadrovi iz toga doba. Procijenili smo da je situacija vrlo rizična i da JNA djeluje negativno. Shvatili smo da se treba organizirati i pripremiti za ružno vrijeme koje je dolazilo, prisjetio se Linić. I moralo se djelovati i ubrzano i pametno jer je situacija bila i te kako opasna.

– U srpnju je Izvršno vijeće, tadašnja gradska vlada, imalo posebnu tajnu sjednicu na kojoj je donijelo sve potrebne akte vezane za financije, snabdijevanje budući da je civilna zaštita bila u našoj ingerenciji, ali napravljene su i sve potrebne analize kada je riječ o vojnim kadrovima jer je sekretarijat za narodnu obranu bio dio općinske vlasti. U kolovozu 1991. godine u Hrvatskoj je izabran Krizni štab koji je bio operativno tijelo ondašnje Vlade nacionalnog spasa, a na čijem je čelu bio premijer Franjo Gregurić. Mi smo već tada imali dobrim dijelom razrađene planove, pod kontrolom evidenciju vojnih obveznika i dobru suradnju s policijom kojoj je na čelu bio Josip Kukuljan. Dobro smo se postavili, a djelovati je počela i teritorijalna obrana u koju je trebalo uključiti nacionalno osviještene kadrove. Mi smo morali osigurati kompletnu logistiku.

U rujnu, točnije 7. rujna 1991. godine, formiran je Krizni štab Općine Rijeka u kojem su uz mene kao predsjednika bili sekretar Sekretarijata za narodnu obranu Mladen Vukelić, sekretar Sekretarijata za privredu i poduzetništvo Josip Stanković, načelnik Policijske uprave Rijeka Josip Kukuljan, načelnik Štaba saniteta dr. Maksim Valenčić, a pridruženi članovi su bili moj voditelj kabineta Franjo Butorac, zapovjednik Štaba Teritorijalne obrane Šime Radulić, zapovjednik Operativne zone Rijeka Antun Rački, zapovjednik 111. brigade Sergio Rabar i Lovro Jeđud iz Štaba Narodne zaštite.

Ekipa Kriznog štaba iz 1991. godine / M. GRACIN

Krizni štab djelovao je do 11. siječnja 1992. godine. Održali smo preko 20 sjednica. Ne mogu reći da nije bilo problema i neshvaćanja jer sam ja bio dosta tvrda osoba, došao sam iz gospodarstva, počeo sam reorganizaciju gradske uprave. Imao sam ružne sukobe sa specijalnom inspekcijom za teritorijalne postrojbe jer su oni imali zastarjelo shvaćanje kada je riječ o ustroju. Zahtijevao sam da se sve to odbaci i da se koncentriramo na osiguranje dovoljnih količina pšenice i nafte, te da osiguramo novac za sve ostale potrebe.

Bilo je zahtijeva da me smijene kao predsjednika Izvršnog vijeća koji su bili motivirani politički budući da sam bio član SDP-SKH, ali pokojni Ivica Račan to nije dopustio, a o čemu se dogovorio s Franjom Gregorićem koji je bio predsjednik Kriznog štaba Hrvatske. To je sve bio prolog u zlo koje se u Hrvatskoj intenziviralo, prisjeća se Linić.

On naglašava da je njegova dužnost bila pripremiti grad na najcrnji scenarij ako do njega dođe, ali i zajedno sa suradnicima iz Kriznog štaba raditi sve da se to ne dogodi. I uz to poduzimati sve za osnivanje i opremu vojnih postrojbi.

Blokirane vojarne

– U rujnu 1991. godine počeli smo pregovore s generalom Marijanom Čadom koji je zapovijedao s 13. riječkim korpusom JNA. Valja se sjetiti da je u to vrijeme civilni sektor organizirao niz prosvjednih akcija i trebalo je sve napraviti da ne dođe do sukoba. Vojarne su bile blokirane. Sve je to trebalo koordinirati jer je i mali eksces mogao rezultirati velikim zlom. Radili smo na reorganiziciji teritorijalne obrane i osnivanju 128. i 111. brigade Hrvatske vojske. Osnovni problem je bio nedostatk oružja. Razgovarali smo s generalom Čadom i uvjerili ga da imamo opasnost od HDZ-a. To je rezultiralo time da je osigurano da se golema količina modernog oružja ne minira i stavi u posebno skladište. Za potrebe gradske uprave vraćeno nam je potrebno oružje, a zahvaljujući Damiru Vrhovniku i brodogradilištu »Viktor Lenac« to je oružje odmah prebačeno u suradnji s ljudima iz Centra za obavješćivanje i dostavljeno Teritorijalnoj obrani koja je počela s vojnim vježbama na Platku. Na taj je način osigurano oružje za 600 ljudi, navodi Linić. No, budući da je bila riječ o nedovoljnoj količini oružja, trebalo ga je nabaviti.

Foto: M. GRACIN

– Kukuljan je ocijenio da je nedovoljno oružja i počeli su pregovori sa slovenskim političkim vrhom da kupimo oružje. Sva obveza financiranja bila je na Kriznom štabu. Osigurali smo novac, a devize tadašnja Jugolinija. Preko SAD-a smo uplatili 680.000 dolara za dostatnu količinu oružja. Ali Slovenci i njihov tadašnji ministar obrane Janez Janša su nas prevarili, a koji je tome razlog, ne znam. Oružje nam nisu isporučili, naglašava Linić.

Vrijeme je postajalo sve opasnije, rat više nije bio na vratima već je bjesnio širom Hrvatske. Armosfera u Rijeci bila je sve užarenija.

– Mi se nismo bavili vojnim operacijama, već zapovjednici Teritorijalne obrane. Razmišljalo se o napadu na vojarne, ali Rabar je dobro procijenio da sa 600 dugih cijevi ne možemo nešto bitno učiniti. Procijenio je i da general Marijan Čad nije mačji kašalj, a posebno ne prosrpska ekipa oko njega. Vojarne su bile blokirane, ali otvoreni napad bi bio kontraproduktivan. Dogovorili smo s Kriznim štabom na državnoj razini odgodu otvorenog napada. Problem s nedostatnim oružjem i dalje je bio prisutan. U listopadu dolazi do eksplozija skladišta oružja u Podhumu i na Drenovi.

Neprofesionalno su minirali teren i uslijed nevremena i udara groma su se skladišta zapalila. Odlučili smo spasiti oružje Teritorijalne obrane koje je bilo u Podhumu. Ulazak je bio nedozvoljen. Mi smo ipak uspjeli, a jako dobro pamtim zapovjednika specijalne policije Marina Jakominića koji je bio sa mnom i Kukuljanom. Išli smo u inspekciju, a dozvolu nam je dao Čad. Većeg vatrometa u životu nisam vidio, oko nas je eksplodirala bojeva municija, a detonacije su bile strašne. Otišli smo u naše skladište koje je već gorjelo. Počeli smo teške pregovore s Čadom da nam dozvoli izvlačenje našeg oružja.

Uspjeli smo dobiti dozvolu i u akciju izvlačenja su uključene mnoge firme, nema tko nije sudjelovao. Teško je objasniti da tada nitko nije stradao. Izvukli smo svo oružje Teritorijalne obrane i prebacili ga po dogovoru u Dragu, kaže Linić i dodaje da je ubrzo osvojena i vojarna u Delnicama gdje je zaplijenjena velika količina oružja, a za što je zaslužan Antun Rački.

«​Bijeli promatrači«

– Sada se situacija promijenila kada je riječ o oružju, ali trebalo je opet vidjeti što i kako dalje. Uz pomoć naših saborskih zastupnika razgovarali smo s Gregorićem i dogovorili da idemo na potpisivanje sporazuma s Čadom oko izmještanja vojske iz Rijeke mirnim putem.

Krizni štab Hrvatske je donio tu odluku, mi smo je operativno provodili, a veliku pomoć dali su nam i »bijeli promatrači«, kako smo ih zvali, a bila je riječ o europskim promatračima. U listopadu smo pregovarali, a 8. studenoga 1991. godine je potpisan sporazum između kriznih štabova Hrvatske, Rijeke i JNA o mirnom odlasku i predaji svih vojarni. Preuzeli smo najprije vojarnu u Dragi s oružjem, iako je bilo incidentnih situacija jer zapovjedni i prosrpski orijentirani kadar nije htio prepustiti oružje, a nakon toga su išle vojarne u Studeni, Klani, Katarini.

Na kraju nam je predana i vojarna na Trsatu. Postoji dvojba je li trebalo pustiti odvoz oružja ili nije. I danas objašnjavam da je Rabar zaključio da bi napad na vojarne donio puno žrtava s upitnim rezultatom jer smo bili preslabi.

Kada smo došli do oružja, tu su već bili »bijeli promatrači« i Krizni štab Hrvatske je procijenio da je bolje pustiti oružje i dozvoliti mirni transport, ali i sačuvati ugled Hrvatske u svijetu. To su bile dobre odluke, iako nam je oružje bilo potrebno.

Svaki život vrijedi puno više od oružja do kojega smo u konačnici došli i ono je slano širom Hrvatske, gdje god je bilo potrebno. U Rijeci ga je najmanje ostalo jer je poznato da se Rijeka branila u Lici, podsjetio je Linić.

Svako toliko se događa prozivanje Rijeke u javnosti kada je riječ o nacionalnoj osviještenosti u to vrijeme. Linić kaže da će toga uvijek biti, ali da je takvima najbolji odgovor podatak o postotku mobilizacije u jednom višenacionalnom gradu i koji je iznosio 98 posto.

4171296

Rijeka se branila u Lici

Posao riječkog Kriznog štaba bio je osigurati funkcioniranje života u gradu u nenormalnim uvjetima, ali i stvoriti pretpostavke za osnivanje vojnih postrojbi.

– Rijeka se branila u Lici, a u Rijeci smo stvorili kvalitetne pretpostavke za osnivanje 128. i 111. brigade Hrvatske vojske i niz ostalih specijaliziranih jedinica. A odaziv na mobilizacijske pozive je bio 98 posto. Osigurali smo brojnost, obuku i odlazak u Liku gdje je branjena i riječka i hrvatska sloboda. To je bila prednost mirnog dogovoranja koje nam je omogućilo osiguravanje sve potrebne infrastrukture, kaže Linić.

Uloga Marijana Čada je bila pozitivna

Tolike godine su prošle, ali još uvijek traju polemike u vezi s ulogom generala Marijana Čada, kao i o odluci da se vojsci dopusti miran odlazak iz Rijeke. Slavko Linić naglašava da je odluku o pregovorima i postizanju sporazuma o mirnom odlasku bez napada na vojarne donio tadašnji premijer i predsjednik Kriznog štaba Hrvatske Franjo Gregorić. A o ulozi generala Čada ne dvoji.

– Njegova uloga je bila pozitivna. On je cijeli život bio vojnik, školovani vojnik, i jedan od najboljih taktičara u tadašnjoj JNA. Znao je ratovati, a to je pokazao u Sloveniji gdje je zauzeo sve granične prijelaze bez žrtava. Mirno se povukao nakon dogovora iz Slovenije neporažen. Ovdje je bio okružen najvećim dijelom srpski orijentiranim kadrovima i bilo mu je teško djelovati. Nije volio civilne žrtve ni razaranja. Znao je što bi značilo rušiti jedan grad. Ne treba zaboraviti da je iz Beograda stigla zapovijed za napad na grad nakon što je zauzeta delnička vojarna. Kako sam vodio pregovore, nisam kod kuće ni spavao. Imao sam noćne razgovore s Čadom svaku večer.

Analizirali smo što se događa. Kada je dobio zapovijed, u pola noći me nazvao i bio je okružen samo s dva operativca koji su bili pripadnici vojno-obavještajne službe. Jedan od njih je bio Veljko Božić koji je kasnije prešao u Hrvatsku vojsku. Moramo zahvaliti i njima jer su uvjerili Čada da preko mene pokuša doći do dogovora s Kriznim štabom Hrvatske. Nazvao sam naše saborske zastupnike koji su stupili u kontakt s Kriznim štabom Hrvatske i putem europskih promatrača smo krenuli u pregovore o mirnom odlasku. Znači, dobio je zapovijed i s dvojicom suradnika je izabrao dogovor, uvjeren je Linić.

4170972

On se ne slaže s ocjenama generala Antuna Tusa koji je naveo svojevremeno da šteta u Rijeci ne bi bila velika da je došlo do napada na grad.

– Svaka granata u gusto naseljenom gradu značila bi puno žrtava. Nismo imali ni dovoljno skloništa. Kada su svojevremeno avioni napali dobar dio Hrvatske, na televizijskim ekranima je pisalo i da je Rijeka pod zračnim napadima. Znao sam da neće biti zračnih napada i putem Centra za obavješćivanje i Radio Rijeke sam poručivao da tko želi neka ide u skloništa, ali da se ne mora jer neće biti granatiranja. Veći problem bi bio potjerati ljude u skloništa u kojima nema dovoljno mjesta. Dobar dio građana me poslušao i moja je procjena bila točna. I te kako bi bilo žrtava, a ljudski životi su najvrjedniji. Osim toga, Rijeka je baš zato što nije razarana bila jaki pozadinski centar i za vojnu logistiku i za prihvat izbjeglica, ocijenio je Linić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.