Vrh Martinšćice. Podne je. Još jedan predivan proljetni dan. Suši se roba na terasama kaskadno nanizanih obiteljskih kuća. Prava primorska idila, reklo bi se. Nenaviklom uhu ipak se nešto ne uklapa, ma koliko da su nam leđa bila okrenuta brodogradilištu, odmah preko puta. Taj konstantni zvuk rada brodskog motora.

– Jutros su upalili »Atlantic«, i to uz prilično dima na početku – veli nam naš sugovornik, umirovljenik koji je cijeli svoj radni vijek proveo u tom istom Brodogradilištu »Viktor Lenac«, na koji mu »puca pogled« s prozora njegove obiteljske kuće.

Ni za živu glavu nije htio da mu spomenemo ime u novinama, baš iz tog razloga, kaže. Možda više ne ulazi preko porte »Lenca« svakog dana rano izjutra, ali još je uvijek itekako upućen u ono što se zbiva među dokovima preko puta njegove kuće.

U »Viktoru Lencu« posljednjih su godina podosta učinili i uložili da taj suživot lokalne zajednice, poglavito stanovnika Vrha Martinšćice, koji su najizloženiji radu njihovih postrojenja, učine podnošljivijim. Koliko je bolje i lakše, željeli smo se uvjeriti na licu mjesta, u razgovorima sa stanovnicima tog naselja, poglavito onih prvih nizova kuća preko puta ovog remontnog brodogradilišta.

Pomalo nagluhi

– Ma, mi smo vam svi već malo nagluhi, pa više ni ne obraćamo pažnju – komentira polu u šali još jedna umirovljenica koju smo zatekli putem, gospođa Josipa.

Foto Roni Brmalj

– Nekad je bilo strašno, od buke doslovno nismo mogli spavati. Ma što da vam pričam, kad bi počeli pjeskariti u dokovima nismo mogli čuti što nam govori osoba do nas, nismo mogli čuti televizor u sobi iako su svi prozori bili zatvoreni.

Danas je ipak bolje, mada ni blizu idealnog. Buka je smanjena, a i prašine više nema toliko kao prije deset, petnaestak godina – kaže nam gospođa Josipa dok stojimo na stubama koje vode prema vrtu i kući u kojoj danas živi sa suprugom. I on je radio u »Lencu«. Njihova djeca preselila su se i kupila stanove u drugim kostrenskim naseljima, da budu podalje od brodogradilišta, priča nam.

– Evo gledajte, ova kuća do nas se prodaje, ali što će za nju dobiti? Možda 100.000 eura, a i pitanje je kad će je prodati. Naše nekretnine mogu kupiti samo oni koji ili ne znaju što je mir, ili im to baš ne znači puno – dodaje naša sugovornica. Oduvijek je jedan od najvećih problema između »Lenca« i stanovnika Kostrene bila buka, najviše od pjeskarenja, ali i od rada brodskih motora.

I nisu samo Kostrenjani bili ti koje je pjeskarenje ostavljalo budnim i tjeralo ih na zatvaranje prozora usred ljetnih noći jer su isti problem iskusili i stanovnici Vežice. Nakon što su prije nekoliko godina nabavili UHWPJ (Ultra High Water Pressure Jet) opremu za visokotlačno pranje na njihovom najvećem doku, »jedanaesticu«, u »Viktoru Lencu« ovog će ljeta, kako su najavili, istu tehnologiju uvesti i na dva unutarnja doka.

Foto Roni Brmalj

Jedna od prednosti ove tehnologije je relativno tihi rad, a pored toga omogućit će i da se skidanje »ruzine« i stare boje s oplate brodova može raditi tijekom cijelog dana, za razliku od klasičnog pjeskarenja koje se, zbog nekompatibilnosti s drugim radnim procesima dok je brod u doku, odvija u večernjim i noćnim satima. Ovom opremom nije moguće obraditi sve dijelove broda, još uvijek će ostati jedan manji dio koji će se morati pjeskariti, ali razlika bi trebala ipak biti osjetna.

Napuštena starina

Na svim obalnim vezovima i dokovima »Viktora Lenca« danas postoji oprema i priključci za napajanje brodova strujom, ali buku od rada brodskih motora nije moguće izbjeći, pogotovo u fazi kada je brod završen i u fazi je testiranja, baš kao što je toga dana kada smo posjetili Vrh Martinšćice bio slučaj s brodom »Atlantic Navigator«, koji je u »Lencu« preinačen u ribaricu i uskoro bi trebao napustiti ovo brodogradilište.

– Treba više reda i organiziranosti u brodogradilištu. Zvali smo i molili da se nešto poduzme da posade ne »piketavaju« navečer po palubama brodova, ali problem se svejedno ponavlja, govori naš umirovljenik »Lenca« s početka priče. Susrećemo na Vrhu Martinšćice i Vladu Bilena koji se još prije trideset godina preselio na Drenovu, upravo zbog nemogućih uvjeta života u ovom kostrenskom naselju.

Foto Roni Brmalj

– Zbog silne buke kao mladić znao sam se usred noći nervozan dizati iz kreveta i odlaziti zapaliti cigaretu čak na Školjić – prisjeća se Bilen, naglas pitajući sebe i nas ne bi li bilo logično, sad u smiraj života, doći živjeti u svoju starinu na Vrhu Martinšćice.

– Nažalost, nisam siguran da će tako i biti, kaže on i dodaje kako je u Hrvatskoj generalni problem poštovanje zakonskih propisa.

Na Vrhu Martinšćice, na terasi jedne obiteljske kuće, postoji mjerna stanica buke i prašine koju obilaze djelatnici Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije. Naši sugovornici, stekli smo takav dojam, više je doživljavaju kao nešto što je, eto, tu »nabandano« nego kao referentni mjerni uređaj.

– Da nam nema bure iz Drage, puno bismo više mi stradali – zaključak je našeg »bezimenog« umirovljenika iz »Lenca«.

Općinski prioriteti

Njegov susjed i nekadašnji kolega u »Lencu«, Ivan Jandrek, vlasnik prve u nizu kuća, a očito i jedne od najstarijih, kaže da se današnje stanje ipak ne može uspoređivati s onim kako je bilo nekad.

– Ne znam, ali čini mi se da se dogodio neki »klik«, neki očit pomak na bolje prošlo ljeto. U početku sam bio skeptičan, mislio sam da je to samo jedna od faza zatišja kakvih je u »Lencu« znalo biti, pa bi se onda ubrzo opet sve nastavilo po starom, ali čini se da tome nije tako, da u brodogradilištu ipak rade na tome da nam smanje probleme buke i prašine – kaže Jandrek.

Foto Roni Brmalj

– Bolje je nego što je bilo, ali opet, mi smo vam ovdje već navikli na sve – veli nam Stanka Smokrović koja se na Vrh Martinšćice doselila još prije pedeset godina i dobro se sjeća noći i dana kada se nije dalo živjeti i spavati od buke. No, metla kojom čisti terasu od prašine i napadalih čestica i dalje je, očito, njezin nezaobilazni rekvizit.

Slušajući priče ljudi koji se svaki dan bude, žive, jedu i liježu s remontnim brodogradilištem, od kojih ih samo dijeli cesta, kao da ipak više ljuti odnos Općine Kostrena prema njihovom naselju.

Potporni zid i ogradu, kako su nam ispričali, dobili su tek nakon godina i godina natezanja s općinskim vlastima da im urede taj kritični pokos iznad same prometnice. Za stepenice koje vode prema zavoju, iznad »Viktora Lenca«, kažu da su toliko nepravilno napravljene da treba izuzetna pozornost dok se njima prolazi.

– Uredio se cijeli potez Žurkova, cakum-pakum, svugdje su postavljene ograde, a nama je istovremeno prijetila velika opasnost da netko od starijih ili djece padne i završi na cesti, kaže naš umirovljenik s početka priče.

Žale nam se stanovnici ovog dijela Vrha Martinšćice, koji gleda na »Lenac«, da još uvijek nemaju riješenu kanalizaciju, već se otpadne vode iz kućanstva rješavaju starim sistemom sabirnih septičkih jama koje su građene kad i tamošnje kuće, najvećim dijelom koncem pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Prvi nizovi kuća iznad »Lenca« priključeni su na vodovod s gornje strane, što zna biti pravi problem kada dođe do puknuća jer priključak prolazi tuđom parcelom, na kojoj je u međuvremenu niknuo drugi objekt i okućnica.

Prioriteti ovih mještana Vrha Martinšćice i Općine Kostrena, koja slovi za najrazvijeniju u Hrvatskoj, različiti su. Sudeći prema njihovoj priči, njima tako malo znači to što im u susjedstvu, u Žuknici, postoji velika i moderna sportska dvorana kada moraju zvati za praženjenje svojih septičkih jama.