Na suprotnim stranama

Kronologija sukoba Komadine i Obersnela: Sve je počelo oko Linića, a zauvijek puklo oko Milanovića

Tihana Tomičić

Foto S. Drecshler

Foto S. Drecshler

Kolerik i flegmatik, ovan i škorpion, Obersnel je uvijek galamio i protestirao, Komadina je pokušavao surađivati i dogovarati se. Obojica su ista generacija, obojica su pri kraju  političke karijere jer su prevalili 60. godinu života, pa im to samo daje slobodu da se sve otvorenije međusobno vrijeđaju. No, za kraj, ipak pitanje za okladu: tko će od njih dvojice prvi postati predsjednik SDP-a? Očito u tom grmu leži zec

RIJEKA Zanimljiv stav Komadine. Nepristojno je na blagdanskom domjenku reći istinu. Valjda je pristojno šutke gledati kako diletanti uništavaju ono što smo gradili 25 godina. Možda se predomislio, pa sada hoće biti biskup – ovo je komentar riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela na izjave župana i potpredsjednika SDP-a Zlatka Komadine o tome da blagdansko druženje članova stranke nije bilo ni vrijeme ni mjesto za napad na šefa stranke Davora Bernardića, kojem je Obersnel poručio: Odlazi! – Ja ne šutim, nego govorim tamo gdje treba, gdje je vrijeme i mjesto. A Božić sigurno nije to vrijeme i mjesto. To je doba mira i dobra. Ako sam zbog toga biskup, neka. Ali to bi mu i nadbiskup Devčić sigurno rekao, isto kao i ja. A što se tiče mog navodnog »nečinjenja«, netočno je da je meni svejedno što se zbiva sa SDP-om, ja samo na drugi način pristupam tome. Zar sam trebao tamo u Neboderu zgrabiti mikrofon i nastaviti u istom tonu? Siguran sam da nitko ne misli da je to pravi način komunikacije i da pridonosi rejtingu stranke, odgovara pak Zlatko Komadina.

A to je samo jedno u nizu njihovih prepucavanja zadnjih dana. Prvo je Komadina kritizirao odlazak zastupnice Ane Komparić Devčić, rekavši novinarima da o tome pitaju Obersnela, jer joj je on bio godinama mentor. Pa je ovaj odgovorio neka župan razmisli o sebi, jer je baš on bio mentor nesposobnom Bernardiću. I tako ukrug, svaki dan. Njih dvojica jednostavno su oduvijek na suprotnim stranama, mada su unutar iste partije, i unutar iste regije gdje im se ovlasti dijelom i preklapaju i gdje bi po prirodi stvari kao gradonačelnik i župan trebali bolje surađivati.


Glasna netrpeljivost


A netrpeljivost među njima, primjerice dok Komadina govori, a Obersnel koluta očima, ili pak dok gradonačelnik govori, a župan samo nervozno spušta pogled u pod, traje – oduvijek. Sve je počelo, kako se čini, u trenutku kad je Slavko Linić kretao s mjesta gradonačelnika Rijeke u Račanovu vladu 2000. godine. Dotad su Komadina i Obersnel bili dosta bliski, pa su se i privatno znali družiti. Ista generacija, ista stranka. No, u tom času hitno se tražio nasljednik, i to je mjesto tadašnji neprikosnoveni velmoža Linić prvo ponudio Komadini, koji je i tada bio među teškašima riječkog SDP-a. Brzom kakav jest, trebalo mu je nekoliko dana da razmisli, a za to vrijeme je Linić obavio razgovor s Obersnelom i još nekima. Staložen i neimpulzivan kakav jest, Obersnel je odmah pristao, dolazeći s mjesta člana poglavarstva za zdravstvo, odnosno rekao je da je spreman u to krenuti, bez da je o tome informirao svog frenda Komadinu. A Komadina, kad je čuo da se razgovori nestrpljivo vode i s drugim ljudima, tada je rekao: »Neka mu onda bude, ja se gurati neću«, što je potpuno u skladu s njegovim prepoznatim karakterom pomalo samozatajnog, da ne kažemo neodlučnog čovjeka. On je svoju satisfakciju potom dobio na izborima 2001. godine, postavši župan PGŽ-a. Ostalo je legenda.



Riječki SDP-ovac Željko Jovanović koji je uvijek bio između ove dvije vatre, kaže da žali što zbog nedostatka zajedništva između njih dvojice stranka u Rijeci, županiji i Hrvatskoj nije ostvarila maksimum koji je mogla. – Puno sam radio i s Obersnelom i s Komadinom, i iskreno mi je žao što nisu uspjeli nadvladati neke osobne razlike i animozitete, jer sam uvjeren da bi takav tim bio najveća snaga SDP-a. Nažalost, tim animozitetima su nerijetko pridonijeli ljudi koji su u međuvremenu okrenuli leđa i Vojku i Zlatku, a posebno Ana Komparić Devčić i Erik Fabijanić, ali i Obersnelova PR-ovka Zinka Bardić. Mogli smo svi zajedno pobjeđivati, a ne dopuštati nemoralnim trgovcima, posebno HNS-u i ostaloj »sitnoj boraniji«, da nas ucjenjuju, kaže Jovanović, za kojega su se u jednom trenutku 2015. i Obersnel i Komadina složili da ne treba biti stranacki koordinator za izbore, jer im je obojici smetao.




Uvijek je do izražaja dolazila njihova karakterna različitost: dok je Obersnel zbog kašnjenja punog profila riječke zaobilaznice pisao razglednice HDZ-ovim ministrima i dizao revoluciju, Komadina je pokušavao kucati na njihova vrata i mirno lobirati za gradnju ceste. I svaki drugi državni projekt u Rijeci oni su gurali sukladno karakterima: Obersnel je galamio i protestirao, Komadina je pokušavao surađivati i dogovarati se.


Politički »tata«


A onda je došao Zoran Milanović, i tu je među njima definivno puklo za sva vremena. Obersnel je vrlo brzo stao na stranu novog mladog predsjednika SDP-a, makar je doduše neko vrijeme bio zagovarao Tonina Piculu, ali se Milanoviću priklonio kad je i Slavko Linić bio procijenio da je to ipak za postračanovski period dobra odluka, dok je Komadina ostajao vjeran starim snagama, Željki Antunović i ostalima iz ranije ere. Uostalom, Komadina je već tada sebe vidio kao šefa stranke što, evo, do danas nije postao, a u međuvremenu je bio i ministar, kojega je Milanović brutalno prisilio na ostavku, mada neke verzije govore o tome da Komadina samo nije mogao izdržati taj stres u velikom resoru prometa i veza. I tada je Obersnel kritizirao njegovu slabost, zajedno s Milanovićem koji Komadinu nikad nije mogao ni nacrtanog vidjeti, ali ovaj se za divno čudo digao »iz mrtvih« i ponovno pobijedio za župana 2013. godine.


Ljubav Obersnela i Milanovića, međutim, trajala je neupitno sve dok Milanović kao premijer nije dirnuo u proračune lokalnih jedinica, a onda ga se Obersnel odrekao i poručio mu, naravno javno, na naslovnici: »Oprosti mu, Bože, jer ne zna što čini«. No, to ipak ne znači da su se tada putevi njega i Komadine spojili. Dapače, nastao je novi sukob, oko Bernardića, koji traje i danas. Naime, nakon što je Milanović izgubio izbore 2016. godine i dao ostavku, Komadina je stao iza izbora mladog Bernardića na čelo stranke, postavši mu politički »tata«, a Obersnel se grozio tog izbora i otpočetka tvrdio da to ne vodi nikuda. Bio je u pravu, što i Komadina sada priznaje – naravno, ne njemu na uho.



Donedavna članica SDP-a, zastupnica Ana Komparić Devčić o ovom odnosu kaže:– Velika slika onoga što se događa u SDP-u na državnoj razini pod predsjednikom Bernardićem, preslika je male slike s lokalne razine koju personificira odnos Komadine i Obersnela zadnjih dvadeset godina. Međusobna netrpeljivost i nesuradnja koja dovodi do podjele u stranci na Komadinine i Obersnelove ljude koji se međusobno ne podnose. Sve to skupa isključiva je posljedica nedostatka liderskih kapaciteta kako Bernardića, tako jednako i Komadine i Obersnela. To se kod Komadine najbolje očituje u statusu vječitog neodlučnog »kandidata za kandidata« kako je svojevremeno sam sebe opisao, a kod Obersnela u odlučnom odbijanju bilo kakvih funkcija na nacionalnoj razini.


No, dok Obersnel glasno i brutalno poziva Bernardića da ode, gledajući ga prkosno u oči, Komadina pak u svom stilu Zenonovih aporija gdje je kornjača ipak uvijek korak ispred Ahileja, čeka da Bernardić sam ode. Tko je u pravu, zec ili kornjača, onaj koji viče na šefa stranke, rušeći i sam time rejting SDP-a i potencirajući sukobe, ili onaj koji vječno strpljivo čeka kozmički usud dok istodobno rejting SDP-a tone, to je teško reći. Možda bi za komentar trebalo pitati Živi zid, koji na toj dilemi raste.


Iza zavjese


Jedan od njihovih latentnih lokalnih sukoba svakako je i Marišćina, gdje je Županija preuzela odgovornost za svih 36 jedinica, pa i Rijeku, ali sada kad je projekt u krizi kao veliki županov grijeh, gradonačelnik ipak mudro šuti, u strahu da mu Marišćina ne padne na grbaču kao glavnom korisniku. Tu je i EPK – Obersnel je računao na županijske novce koje Komadina niti ima, niti olako izručuje u iznosu koji si je Grad Rijeka zamislio. Posvađali su se javno, naravno, i zbog toga, a na skupu na kojem se to dogodilo, nastavili su se svađati i oko iduće teme, koja je bila potpuno nebitna u tom trenutku – novog helidroma na Rujevici.


No, još je gore ono što se zbiva iza zavjese – primjerice, na istom tom skupu u Novom Vinodolskom prije nekoliko mjeseci posvađali su se u prisutnosti novinara, doduše uz ugašene kamere, ali uz novinarske oči i uši: Komadina je na skup pozvao neku činovnicu iz Varaždina da priča o komunalnoj djelatnosti, a Obersnela je to iznerviralo jer smatra da Grad Rijeka ima najbolje stručnjake za tu temu: »Nikad više neću doći na ovaj tvoj skup, to ništa ne valja«, vikao je Obersnel, dok ga je ovaj blijedo pogledao, okrenuo se na peti i otišao. Klasična slika. Kolerik i flegmatik, nema tu sreće. Ovan i škorpion, jedan viče, drugi pamti – još i gore.


U Obersnelovom krugu Komadinu, kako je poznato, smatraju neodlučnim i neposobnim, ali Županija ipak ima stabilnije financijske rezultate od Grada Rijeke koji ima deficit gotovo u visini trećine svog proračuna, dok ovaj drugi oprezno i polako gradi po Županiji ne zadužujući se i koristeći svoju znamenitu politiku malih koraka. S druge strane, Obersnel je sigurno izravan i principijelan čovjek, da ne kažemo tvrdoglavo uporan tip koji svima voli sve skresati u brk. Time dobiva i simpatije onih koje nervira Komadinino krzmanje, ali mnogi također kažu i kako se riječki gradonačelnik uvijek rukovodi samo jednim kriterijem: vlastitom koristi u svakoj situaciji. Naravno, ne financijskom, nego političkom. Dok Komadina navodno gleda širu sliku.


– I sada Obersnel kritizira Bernardića, potpuno opravdano, jer rejting rapidno pada. Ali sam se ne želi uhvatiti posla u stranci. On se nikada za ništa rukovodeće ne želi kandidirati, dapače, nije više želio biti niti šef stranke u Rijeci. On samo kritizira. I samo je njegova istina uvijek ispravna – kaže jedan od stranačkih ljudi bliskih Komadini.


– Nažalost, Komadina nije izdržao biti ministar, i već tada se trebao povući iz politike. Najodgovorniji je za sadašnje stanje u SDP-u jer je doveo Bernardića, za kojeg smo otpočetka svi znali da je loše rješenje – kaže pak jedan Obersnelov podupiratelj.


Inače, u zadnja dva izborna ciklusa u Rijeci i Županiji, Komadina je pobjeđivao u prvom krugu, dok se Obersnel morao krvavo boriti da u drugom krugu pobijedi ne baš ozbiljnog protukandidata, Hrvoja Burića, samog na svijetu, bez stranačke infrastrukture i ozbiljnije baze. I to je vjerojatno razlog za dodatnu netrpeljivost. Prema urbanoj legendi, Obersnel je nakon prvog kruga na izborima 2017. godine došao zamoliti Komadinu, koji je tada već bio pobijedio u prvom krugu, za pomoć. Zajedno su obilazili stranačke skupove, i Obersnel je naravno na kraju pobijedio.


Duboki sukob


Ali onda se nedavno dogodio još jedan duboki politički sukob, koji ovdje svakako treba spomenuti: Komadina je na tim izborima za Županijsku skupštinu 2017. doslovno potjerao dugogodišnje partnere HNS-ovce nakon što su ga, kako je izjavljivao, htjeli prevariti. I bez njih je solidno prošao, a oni su u međuvremenu na nacionalnoj razini promijenili stranu i postali partneri HDZ-u, što je Komadini dalo za pravo da tvrdi da nije pogriješio u procjeni. No, istovremeno, u Gradskom vijeću Rijeke Obersnelu je trebao postizborni partner da ne dođe do novih izbora i ove godine je potpisao savez upravo s tim istim HNS-om, koji danas ima predsjednika Gradskog vijeća.


– Tko Obersnelu daje pravo da koalira sa strankom koja podržava HDZ i čini dio Plenkovićeve Vlade? O tome riječki SDP nikada nije glasao, Ibler nije bio informiran o tome, a sporazum nikad nije došao do javnosti. Po čemu je to bolje od Milana Bandića ili svih onih koji su promijenili strane u politici u zadnje vrijeme? Obersnel je na vlasti uz pomoć HDZ-ovog partnera. To je stranačka veleizdaja za SDP, ali Obersnela svejedno ni to ne sputava da svima nastavlja držati lekcije, kao da je bezgrešan – kaže jedan Komadinin suradnik.


No, Obersnel na sve odgovara:


– Ja se ne bih mogao pogledati u ogledalo da ne kažem sve što mislim o padu rejtinga i sadašnjem stanju u stranci: ja nisam zadovoljan sa stanjem u SDP-u, ni rejtingom, a ni stanjem na terenu sa članstvom. I stranci treba promjena, a ja sam tu da pomognem – uporno ponavlja ovih dana.Najzanimljivije je od svega da su obojica ista generacija, i da su obojica pri kraju svoje političke karijere jer su prevalili 60. godinu života, pa im to samo daje slobodu da se sve otvorenije međusobno vrijeđaju. No, za kraj, ipak pitanje za okladu: tko će od njih dvojice prvi postati predsjednik SDP-a? Očito u tom grmu leži zec. Možda je to utrka koja nas tek čeka.