Kostrenska nevjesta Xie Qin Xiang uči Riječane kineski

Ana Miškulin, pravim imenom Xie Qin Xiang, zbog ljubavi je rodnu Kinu prije 16 godina zamijenila Kostrenom. Hrvatski je tesala u klupama Narodnog učilišta, a ove godine u toj ustanovi stala je za katedru kao nastavnica kineskog jezika

RIJEKA  Kada je prije šesnaest godina zbog ljubavi odlučila svoju rodnu Kinu zamijeniti Kostrenom Ana Miškulin nije znala u što se upušta, ali kaže, ljubav ne pozna granice.

Iako joj je u početku bilo teško, jer dočekao ju je sasvim drugačiji svijet u kojem nikoga ne poznaje, danas Miškulin kaže da o povratku u Kinu nine razmišlja. Prve hrvatske riječi svladala je uz pomoć supruga, a potom je svoj hrvatski jezik tesala u klupama Narodnog učilišta, dok je ove godine stala za katedru te iste ustanove kao nastavnica kineskog jezika.

Prvi put s početkom ove školske godine Riječani su dobili priliku ovladati osnovama kineskog jezika za koji Miškulin kaže da ga neopravdano prati glas teškog i nerazumljivog jezika, jer ako je neki jezik težak, ističe, onda je to hrvatski jezik.   

Druga kultura

– Po struci sam nastavnica i u Kini sam u školi radila tri godine dok sam studirala, a kasnije sam studirala i japanski te engleski jezik. Za mene je hrvatski jezik jako težak. Najteža je gramatika, još uvijek imam problema s padežima. U početku kada sam tek stigla u Kostrenu bilo mi je užasno, bio je to šok. Kada sam u Šangaju upoznala supruga plan je bio živjeti tamo, ali na kraju smo došli u Hrvatsku. Dočekalo me nešto sasvim drugačije od mog tadašnjeg života u Kini. Sve mi je bilo problem, od hrane preko jezika do društva. Došla sam u drugu kulturu koja ima sasvim drugačije običaje. Još ni danas ne mogu prihvatiti vašu hranu. U Kini se sva hrana kuha, a ja sam bila iznenađena kada sam vidjela da se kod vas uzme pršut, nareže i to je obrok. Kod nas je tako nešto nezamislivo, priča Miškulin.

  Uz predavanje kineskog jezika na Narodnom učilištu ona je danas i službeni prevoditelj, kao i turistički vodič, a život u Kostreni, kaže, postao joj je prihvatljiv onog trenutka kada su joj kćeri krenule u vrtić.    

Učenje kineskog jezika prilika je koja se ne može propustiti – kaže profesorica engleskog jezika i hrvatskog jezika za strance Irma Borić Jereb koja već godinama čeka da se u Rijeci organizira tečaj kineskog jezika.   – Meni je to egzotičan jezik i odavno ga želim početi učiti. Za mene je ovo skroz novo iskustvo, biti s druge strane katedre i učiti jezik koji me privlači. Predajem hrvatski jezik strancima i kineski je pjesma prema hrvatskom jeziku. U kineskom su jeziku najteži tonovi, a kada jednom naučite riječ stvar je gotova, kaže Borić Jereb.   Također jezičarka po struci njena novopečena kolegica Irena Kregar Šegota ističe da je za nju učenje kineskog jezika prekrasno putovanje, jer svaki jezik predstavlja prozor u novu civilizaciju. Pojašnjavajući kako osnove kineskog jezika savladavaju pomoću pinyina, pomoćnog kineskog latiničnog pisma, Kregar Šegota također ističe da joj se napokon ostvarila dugogodišnja želja upoznavanja jezika kojim govori 1,6 milijardi ljudi. Najveći je problem, dodaje Fani Ropac, što se radi o jeziku koji na ovim prostorima »nije u uhu«.   – Malo je problem što se taj jezik kod nas nigdje ne čuje i nemate ga gdje upotrijebiti. Ja pokušavam početi učiti kineski jezik već 15 godina. Kada su posljednji Kinezi prezueli brod u 3. maju ja sam odlučila da moram naučiti taj jezik. Bili su smješteni kod mene i jako me zainteresirala ta kultura, kaže inženjerka građevine.

Pravo ime Ane Miškulin je Xie Qin Xiang. Udajom je prezime Xie Qin zamijenila za Miškulin, a unatrag par godina odlučila je promijeniti i ime.   – Kada sam došla u Kostrenu moja me svekrva počela zvati Ana. Meni se to ime sviđalo, a sa svekrvom sam se jako dobro slagala. Bila je predivna žena koja mi jako puno pomogla kada mi je bilo najteže. Stalno je bila uz mene. Na žalost prije nekoliko je godina preminula i bilo mi je teško. Tada sam odlučila da zbog nje promijenim ime, priča Miškulin.

Četiri polaznice

– Tada sam počela upoznavati ljude i danas za mene nema razlike živjela u Hrvatskoj ili Kini. Ovdje imam obitelj i prijatelje. Često odlazimo u Kinu, moje kćeri govore kineski, a posjetili su nas i moji roditelji, priča Miškulin.

  Dodajući kako su joj upravo roditelji bili jako protiv odlaska iz rodnog Anhuia i nisu razumjeli zbog čega mora otići na drugi kraj svijeta, Miškulin kaže kako ni oni danas ne misle više tako, jer vide da je sretna, a i Hrvatska im se dopala.  

  Njenu malu skupinu tečaja kineskog jezika čine četiri polaznice za koje Miškulin kaže da su se jako dobro snašle.

  – Postoji 61 vrsta kineskog jezika. To su lokalni jezici, ali u školi se uči samo mandarinski koji je standard. Od prvog do osmog razreda djeca moraju naučiti dvije do dvije i pol tisuće znakova, a do završetka fakulteta znaju pet do šest tisuća znakova. Zapravo nitko ne zna koliko točno znakova u kineskom jeziku postoji. U Kini je djeci u školi jako teško. Tamo provode cijeli dan. Najmanje osam sati dnevno i daleko su manje slobodni nego hrvatska djeca. Imaju strašno puno zadaće i zapravo nemaju vremena nizašto. U Kini ne postoje vanškolske aktivnosti, sve se odvija unutar škole, a sama je škola puno »kruća« nego hrvatska škola, pojašnjava Miškulin.

  Dodajući kako svojim učenicima kineski jezik, kao i svoju kulturu, pokušava približiti kroz priču i smijeh Miškulin zaključuje da je za učenje svakog jezika najvažnija motivacija.