Flavio Bonita

JEDNA ŽIVOTNA PRIČA Kako sam, u želji da prijatelju vratim pozajmicu, od radijskog novinara postao ugostitelj

Slavica Kleva

Foto Ivica Tomić

Foto Ivica Tomić

Sa sjetom se prisjećam tih novinarskih dana. Čini mi se da je bilo toplije, puno smo međusobno razgovarali, šalili se i smijali nakon završenog posla i odlaska u matične redakcije pisati izvještaje... 



Cari ascoltatori, buon pomeriggio, inizia il notiziario in lingua italiana. E con voi Flavio Bonita.


I nije tomu bilo davno, osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je na Radio Rijeci uime talijanske redakcije novinar Flavio Bonita izvještavao slušatelje prezentirajući vijesti sa šireg riječkog područja. Punih devet godina kao novinar u talijanskoj redakciji Radio Rijeke, od 1980. do kraja 1989. godine. A onda su ruke i kulinarske vještine zamijenile njegov radijski glas. Nakon više od desetak godina rada po talijanskim restoranima vratio se u svoju rodnu Rijeku i otvorio Fiorin u Permanima, oštariju na staroj cesti za Trst.


Vjerni suputnik 


Mnogobrojni Riječani, Opatijci, Matuljci, ali i stranci, u prvom redu Talijani, već šesnaest godina putuju ciljano »starom« cestom Rijeka – Rupa, a ne autocestom, kako bi se zaustavili na pijat njegove nevjerojatno ukusne maneštre od bobića, još bolja jela s roštilja ili na porciju domaćih njoka ili kruh iz vlastite pećnice.




Sjedimo i razgovaramo u njegovoj oštariji uz kamin, hvatamo stanku između dviju narudžbi jer Flavio je glavni u kuhinji, dok se njegov »glasnogovornik« Albert Srdoč, konobar, poslužitelj i prijatelj, vjerni Bonitin suputnik od otvaranja Fiorina, povremeno uz narudžbu za kuhinju uključuje u razgovor.


Našeg sugovornika pitamo koji je to događaj u njegovom životu bio tako sudbonosna prekretnica koja ga je skrenula s novinarskog u ugostiteljski žrvanj i svakodnevnu borbu za gosta.


– Završio sam talijansku gimnaziju, točnije početkom osamdesetih još uvijek Centar usmjerenog obrazovanja, takozvani CUO, smjer novinarstvo i upisao Pedagošku akademiju u Puli, a paralelno se honorarno zaposlio u talijanskoj redakciji na Radio Rijeci. Nisam nikad završio Akademiju, ali sam odmah počeo, tih ranih osamdesetih godina pratiti sektor sindikata, SSRN (Savez socijalističkog radnog naroda), Izvršno vijeće Općine Rijeke. Zapravo, tada su sjednice započinjale u osam sati ujutro pa je bilo tako normalno da rad »struktura« prati najmlađi novinar. Kroz neko kratko vrijeme sjednice su se »pomakle« na 8.30. Uh, to je bilo daleko komotnije, uz smijeh će vedri Flavio, odjeven u bijelu čistu kuharsku opravu.



– Sjećam se i novinara kolega Vičevića, Karduma, Rončevića, Grandea, koliko nas je tada bilo! Sa sjetom se prisjećam tih novinarskih dana. Čini mi se da je bilo toplije, puno smo međusobno razgovarali, šalili se i smijali nakon završenog posla i odlaska u matične redakcije pisati izvještaje… I negdje potkraj 1989. godine posudio sam od dobrog prijatelja tri tisuće njemačkih maraka, bila je to »sitna« lova, no, obećao sam mu vratiti za šest mjeseci. Ali nisam planirao inflaciju, nisam uspio vratiti dug, ipak je u pitanju bio prijatelj. Zamolio sam šefa redakcije da me pusti na tri mjeseca neplaćenog, da odem u Italiju, zaradim taj novac i vratim se. Glavni šef me pustio, ali se nisu složili u redakciji i zato sam morao dati otkaz…– pripovjeda nam Flavio.


Kuharske vode 


Tada za njega počinje neka sasvim druga priča


– Životne okolnosti se stubokom mijenjaju, ne znam što me čeka. Preko prijatelja odlazim u Milano, meni je talijanski jezik materinji, dobro se snalazim i zaposlim se kao dostavljač. Vozim kombi i planiram povratak nakon tri mjeseca. Ali ni u Italiji nije baš bajno, posao je propao, pita me prijatelj bih li radio u kuhinji, kaže da je kriza kuhara, bih li prihvatio. Moja nona i teta odlično su kuhale, uvijek me to zanimalo i nisam puno dvojio…. I tako ja krenem u kuharske vode – veli Flavio, pa nastavlja:


Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



– U Italiji je mladi radnik, do 28 godina života, bio za poslodavca »bez davanja«, ja sam imao 27 godina, i uzeli su me na probu. Moj prvi doticaj s pravom kuhinjom bio je restoran Standa u Milano Fiori, sjećam se, nalazila se u Berlusconijevoj zgradi i već nakon šest mjeseci imao sam dvadeset ljudi »pod sobom«. Moram objasniti da to nisu restorani brze hrane kao kod nas, ni nalik na menze, tu su se kuhali rižoti, pripremala riba, baš kao u pravim restoranima, itekako se radilo. E da, u međuvremenu sam dug vratio, ali stigle su devedesete, i odlučio sam ostati u Italiji – nastavlja Bonita svoju priču.


Michelinova zvjezdica 


Iz Milana je došao u Trst i radio u još nekoliko restorana.


– Prikupivši dodatna iskustva, otišao sam u gradić Cormons kraj Gorice, restoran se zvao La Subida. Restoran je imao jednu Michelinovu zvjezdicu. I tu sam najviše naučio, devet godina sam ostao kod tog vlasnika, Slovenca Joška Sirka. Sve sam naučio kod njega, ne toliko kuhanje, jer sam to već dobro znao i savladao, ali vođenje restorana, nabavu, sve o vinima, završio sam umeđuvremenu i somelierstvo. Nema te škole do onoga tko će te uistinu podučiti tajnama zanata, a to je Sirk s nama zapslenicima radio. Restoran La Subida bio je zatvoren utorkom i srijedom i gotovo svakog mjeseca vodio bi mene i dio osoblja u restorane po Italiji. Gledali smo i učili kako drugi postavljaju stolove, što se još može naučiti, ne kako se kuha, to smo izvrsno radili, ali tu logistiku, besprijekoran pristup svemu što čini restoran pravim. Mi smo u La Subidi pripremali idrijski specijalitet, žlikrofe, to su vam tortelini punjeni pancetom, krumpirom, jajetom i krastavcem, ma to su bili bombončići. Nakon tog prikupljenog bogatog iskustva otišao sam još dvije godine u Monfalcone i tamo radio u jednom obiteljskom restoranu.


Povratak u Rijeku 


A što je bilo presudno da se vrati u Rijeku, na Kozalu, gdje živi njegova obitelj i otvori vlastiti ugostiteljski posao?


Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



– Kad bih dolazio u Rijeku kod familije, uvijek sam vozio starom cestom od Trsta za Rijeku. Kad god bih prošao ovu dreturu, sa zavišću sam gledao tu kućicu, tada je tu bila oštarija »Tre volte« koju je držao jedan Talijan. Neko vrijeme je bila zatvorena pa sam se počeo raspitivati zašto je zatvorena, došao do vlasnika kuće i shvatio da je Talijan umro. Njegova se obitelj preselila u Italiju, žena nije bila zainteresirana za nastavak posla. I tako, brzo sam se dogovorio s vlasnicima objekta da ga uzmem u najam. I tako je to počelo. Odmah sam pitao Alberta kojeg sam dobro poznavao još iz Milana bi li došao da zajedno radimo. On je pristao i tako je počela priča s Fiorinom, koji smo otvorili 10. svibnja 2002. godine.


Ovisan o vijestima 


Što je ostalo od novinarskog žara, pitate me? Ha, ha, ovisnost o vijestima, ujutro prije šest pogledam na televiziji reprizu »Mora«, obavezno TV kalendar, Vijesti u 7 i prognozu, pa talijanski Canale 5, Rai Uno, i naravno Novi list. Neke navike koje sam stekao u ranoj mladosti naprosto žive sa mnom, uvijek volim pročitati sve što je vezano za Rijeku i okolicu, tržnicu, rođene i umrle, crnu kroniku i sport, kaže nam Bonita.


Fiorinovi specijaliteti


Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



Oni koji su jednom probali Flavijevu maneštru, sigurno će se vratiti, ali odmah objašnjava da kupuje kvalitetan i skup grah, pa uz bobiće (kukuruz) i kvalitetno suho meso, ne može biti greške i dakako, kuhanje od najmanje tri sata… Ima u Fiorinu još specijaliteta, od bifteka, do savršene otkoštene piletine u kušu i kapuli na žaru, fiorentine, pljeskavica, kiselog zelja i zarebrnika, dakako uvijek domaćih njoka i kruha…


U šutu pet godina, bez dana odmora 


Kad smo otvorili 2002. godine Fiorin, bilo nas je 12 zaposlenih. Radilo se u tri smjene, a prvih pet godina nismo zatvorili niti jedan dan! U šutu pet godina, bez dana odmora! Istodobno se gradila zaobilaznica i kad je Sanader otvorio naplatne kućice i pustio je u promet, posao je pao za pedeset posto, nestale su marende, radnici su otišli. Srećom, došla je ideja za gradnju komina pa je roštilj spasio poslovanje i zatvaranje lokala, pripovijeda nam Flavio. Rijetko se danas peče na drvima, za jela s komina treba ići u Istru. Mi smo valjda jedini luđaci koji pale komin i ljeti, i zimi, iako priznajem, ma koliko to glupo zvučalo, lakše mi je ljeti jer nije tako velika razlika u temperaturi kao zimi, dodaje Bonita.


Nikad nisam bio u partiji 


Nikada nisam bio u partiji, ali kad sam trebao biti primljen u stalni radni odnos, dolazi tadašnji partijski sekretar i kaže da se moram učlaniti u partiju. Prvi put nisam odbio već kazao da moram razmisliti. Drugi put kad me pitao, rekao mi je da je to takvo radno mjesto i da bih ipak morao biti u partiji. Onda sam mu rekao da ako žele članarinu, nije problem, upisat ću se, ali ako žele komunista da to neće dobiti. Ipak sam primljen u stalni radni odnos, priznajem, nikada me više partijski sekretar nije ništa pitao, a i nisam imao nikakve posljedice, prisjetio se Bonita čiji je otac Mario bio dugogodišnji urednik u La voce del popolo i predsjednik Talijanske unije za Istru i Rijeku.


Košarkaški sudac


Flavio Bonita bio je desetak godina i košarkaški sudac, sudio utakmice do II istarske lige, mušku i žensku košarku.


– Sjećam se kako smo nedjeljom radili honorarno u La voce del popolo, pisali o sportskim natjecanjima najnižih liga, pratili utakmice po Istri, znate kako su Istrijani jedva čekali ponedjeljak da kupe novine, a radilo se nedjeljom do dugo u noć, dok se prikupe svi rezultati, a nije bilo mobitela… Rado se sjetim pokojnih kolega Ćosića, Balena, Perovića s kojima sam radio…


Srdoč, Bonitin partner u poslu


Zanimljiva je priča i Bonitinog partnera u poslu konobara Alberta Srdoča. Dijete Kantride, otac i majka cijeli radni vijek proveli u »3. maju«, pa je bilo logično da i on kao stipendist brodogradilišta postane brodski električar. No, počeo je rat pa je Albert kao pripadnik Vojne policije proveo nešto više od godine i pol dana na ratištu.


– No, otac mi nije bio sretan, rekao mi je da u obitelji nikad nije bila uniforma. Teški Fiuman sam, ha, ha, ni u partiji nisam bio. Zato sam i otišao u Italiju raditi gdje sam i upoznao Flavija. Evo, punih 16 godina radimo zajedno, no, moram reći da mi je ugostiteljstvo u krvi, moja teta je držala nekad poznatu oštariju Julica u Jušićima, kaže nam Srdoč.


»Fiorin«, gulden, moneta… 


Neobičan naziv oštarije. Kako Fiorin?


– E, i to je zanimljivo. Okupio sam sve svoje prijatelje i rekao im da predlože imena. I onda je netko predložio »fiorin«, gulden, moneta u nekadašnjoj Firenci, novčić, učinilo mi se zgodnim, univerzalnim, da ga i stranci mogu razumjeti, i evo, ostao je isti naziv, priča nam Bonita.


Ča Fiume nije u Italiji? 


Ima jedna zgodna anegdota iz vremena kad sam radio u Milanu. Gazdarica je bila jedna starija gospođa i s njenom preporukom sam morao ishodovati dozvolu za boravak, »permesso di sogiorno«. No, gazdarica kod koje sam trebao raditi i htjela me prijaviti, napisala je da sam »domaći, njihov«, no činovnik me vrati iz tog reda i kaže da stanem u red za strance, da sam »straniero«. Stanem ja u novi red, dobijem dozvolu i vratim se gazdarici objašnjavajući joj zabunu. A ona meni odgovara pitanjem: »Ma kako ne? Gdje je problem? Pa šta Fiume nije Italija?«. Točno je da je gospođa u malo poznijim godinama, ali taj smo razgovor vodili početkom devedesetih godina, kroz šalu će naš sugovornik.