Posljednji incident doslovno je istjerao na ulicu preplašene i izbezumljene žene sa maloljetnom djecom u naručju. U Komunalnom su im rekli da izvođaču nije dozvoljeno miniranje, već samo kopanje rukama i bagerima, a izvođač je na to kazao da napuste nakon što čuju upozorenje o miniranju. Problem je što toj zgradi i ne treba mina da se sruši sama od sebe....
Stranice riječke kronike u izdanju Novog lista od 31. ožujka 1969. godine iznad svega su privukle pažnju čitatelja tekstom kojeg je krasio naslov »Strah u Starome gradu«. Tko ne bi pročitao tekst koji je imao naslov takvog tipa, a iz podnaslova bilo je jasnije o čemu se radi, da su u pitanju stanari kuće broj 2 u Marulićevoj ulici koji su pretrpjeli ne samo poveći strah već i štetu zahvaljujući miniranju na obližnjem gradilištu. Gradila se nova robna kuća, na radost jednih, a na štetu drugih. Stanari Marulićeve broj 2 više nisu mirno spavali, a posljednji incident doslovno je istjerao na ulicu preplašene i izbezumljene žene sa maloljetnom djecom u naručju.
– I dosad su u ovim trošnim kućama, u kojima se zidovi njišu na dodir ruke, osjetili sve nepogodnosti nevremena. Sada im je i miniranje u susjedstvu, potpuno zagorčilo život. Miniranje u petak kao da je doseglo kulminaciju. Žbuka sa plafona otpala je na više kvadratnih metara i popadala po krevetima, sobama, kuhinji i čak u lonce u kojima se kuhao ručak. Komadi žbuke bili su veliki i do pola metra, i da je kome takav komad pao na glavu, sigurno bi ga teže povrijedio, izvještavao je Novi list o nemilom događaju. Također, i kako su stanarke sa djecom u naručju otrčale u Komunalni odjel tražiti pomoć i zaštitu, a gdje su im rekli kako miniranje nije dozvoljeno izvođaču, već samo kopanje rukama i bagerima. No, izvođač im je na to kazao neka napuste kuće nakon što čuju upozorenje o miniranju. I to je po njima trebalo riješiti problem.
Nogometni razgovori
Novi list je istaknuo kako na toj adresi živi pet obitelji s nekoliko maloljetne djece, kako je zgrada u tako derutnom stanju da izgleda da je preživjela bombardiranje ili potres, kao i da bi svakoga bilo strah tu živjeti.
– Trebalo bi nešto poduzeti. Ili stanare iseliti ili riješiti miniranje, premda mislimo da ovoj zgradi ne treba ni mina, pa da se sruši sama od sebe. Ne bismo smjeli čekati nesreću pa da tek onda, po našem starom, nešto poduzmemo, zaključuje se na kraju teksta. Što dodati… poznato zar ne? Nažalost, i u današnje vrijeme vrlo često tek kada se dogodi tragedija, nadležne službe konačno poduzmu odgovarajuće korake.
Cijela stranica sporta u izdanju od 31. ožujka 1979. godine bila je posvećena najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu – nogometu, u konkretnom slučaju nogometnom klubu »Rijeka«. Kako je Novi list izdvojio u okviru, »četvorica odgovornih funkcionara NK Rijeke posjetila su redakciju našeg lista« gdje su govorili o tadašnjem trenutku i planovima kluba.
– Nogomet nije samo momčad na zelenom travnjaku, nego više od toga – klub, organizacija koja sadrži sastojke tradicije, navijača, društvene aspekte, pa čak i svoj, takozvani »šarm«. Sve je to isprepleteno i čini mozaik zanimljivih odnosa, o kojima se rijetko razmišlja i piše. Nogometni klub »Rijeka« kao klub – organizacijski i svojim društvenim stremljenjima – značajan je činilac ukupnosti života sredine u kojoj djeluje. Skupina najodgovornijih funkcionara kluba posjetila je našu redakciju, potaknuta željom za razgovorom – ne o natjecateljskim aspektima i usko stručnim detaljima nogometa kao igre – nego o klubu kao činiocu sredine, grada i područja na kojem se živo osjeća njegovo postojanje, istaknuto je u tekstu. Svi sugovornici suglasili su se oko nekoliko gorućih problema, a to je da mnogo suštinskih odnosa u nogometnom miljeu još uvijek nije bilo riješeno, da postoje određeni antagonizmi i nepoštivanje određenih načela.
Potrošači gube bitku
Na tu opću situaciju nije bio imun niti NK »Rijeka«, ali je postojalo nešto drugo što je u ovom klubu bilo posebno izraženo, a to je želja da se sve to nadvlada. Željelo se poći putem pozitivnih težnji, putem koji je »mukotrpan i trnovit«, ali »upravo takvo raspoloženje je i obećanje što rađa optimizmom.« Naravno, »Rijeka« je imala ambicije da se što je moguće bolje plasira na prvoligaškom natjecanju, a posebice da obrani godinu dana ranije osvojeni najdraži trofej – pehar maršala Tita.
Potrošači su i prije trideset godina »gubili bitku« sa cijenama, a o tome kako su u tjedan dana trgovci promijenili cijene na oko 300 prehrambenih artikala izvještavao je na današnji dan 1989. godine i Novi list. Već je u podnaslovu bilo navedeno kako su, između ostalog, skuplji dječja hrana, juhe, začini, marmelade, keksi, sirupi, vina i žestoka pića.
– Nerijetko, nova cijena u odnosu na staru predstavlja dvostruki »skok«, a slobodno formiranje cijena očito ide na ruku proizvođačima jer to je izgleda jedini tržišni element kojim se oni rukovode, navedeno je u Novom listu, kao i detaljan popis robnih marki koje su poskupjele. Od kompletnog asortimana dječje hrane »Podravka« i »Frutek« do vina »Jure« i »Debit« te tada popularne lozovače.
Uređenjem Krašove ulice uvodi se pješačka zona
Prije 30 godina Novi list je objavlio da Stari grad postaje pješačkom zonom jer se, uređenjem Ulice Josipa Kraša, ukazala potreba za drugačijim režimom prometa, ne samo u toj ulici već i u užem središtu grada.
– Općinskom odlukom o formiranju pješačke zone Stari grad zabranjen je sav promet Ulicom Josipa Kraša, osim interventnim vozilima, kako bi se sačuvao bijeli pokrov. Vozila za snabdijevanje moći će u zonu ući svakog dana od 6 do 8 sati. Također, u Starom gradu bit će zabranjeno parkiranje osim za stanare i zaposlene u središtu grada. Sva prometna signalizacija i regulacija u zoni riješit će se u skladu s odlukom u roku od 15 dana. Također, u Ulici Josipa Kraša zabranjeno je odlaganje drva, ugljena i bilo kakvog građevinskog materijala i glomaznog otpada, izvještavao je Novi list.
