Uspjeh na EP-u

Istinska, a ne samo kuglačka prvakinja: Omišljanka Petra Deša osvojila dvije zlatne medalje

Siniša Pavić

Deša je diplomirana novinarka, danas zaposlena u Gradskom uredu za sport Grada Zagreba / Snimio Darko JELINEK

Deša je diplomirana novinarka, danas zaposlena u Gradskom uredu za sport Grada Zagreba / Snimio Darko JELINEK

Osobama s invaliditetom sport otvara vrata za ulazak u društvo. Ne samo kuglanje, svaka sportska aktivnost. Nisi kući, družiš se s ljudima, susrećeš s drugim sportašima, putuješ, upoznaješ nove ljude bilo da su s invaliditetom ili bez invaliditeta. Mislim da je sport totalno pozitivna stvar za svaku osobu s invaliditetom i mislim da se svatko sportom može baviti



Godišnju nagradu Franjo Bučar, najveće priznanje u nas za sportske dosege, dobit će ova godine i Petra Deša! Dobit će je više nego zasluženo jer ono što Petra radi, rezultati koje ostvaruje, vrijedi dubokoga naklona.


I zato joj ime valja naučiti čim prije, zapravo trebalo ga je naučiti odavno, ne samo zato da vam se ne dogodi da na kakvom kvizu poput Potjere ispadnete neuki, već i zato što je malo sportaša i sportašica poput Petre Deše.


Ova Omišljanka rođena u Rijeci, koja živi i radi u Zagrebu, ove je godine osvojila dvije zlatne medalje na 18. IBSA Europskom prvenstvu u kuglanju za slijepe i slabovidne. U B1 kategoriji osvojila je zlato u disciplini singl i pri tom postavila novi europski rekord koji sada iznosi 656 čunjeva. Drugu zlatnu medalju osvojila je u disciplini individual, dva puta po sto hitaca, sa srušenih 1287 čunjeva. Samo, to je tek djelić čudesnih rezultata. Elem, Franjo Bučar, najviše što se može…


– Tako se to gleda. Super mi je ta nagrada s obzirom da se bavim kuglanjem, zapravo malim i neprimjetnim sportom – na to će Deša. Pet godina za redom ona je od Paraolimpijskog odbora proglašavana najboljom sportašicom u neparaolimpijskim sportovima. Pet godina na vrhu! Pa to, velimo joj, ni Messi ne može. Smije se na to Deša.

– Sada guram šestu, pa ćemo vidjeti hoće li proći – veli.


Ambicija, talent, volja


Sve se tu, čini se, spojilo: ambicija, talent, volja. »Sve je u treningu«, na to će Deša, europska i svjetska prvakinja. A vani konkurencija velika.


– Doma je konkurencija nešto slabija. Ali, svejedno moram trenirati, moram nastupati da uđem u reprezentaciju. Nije tu ništa na lijepe oči. Vani nas ima 12, 13 u kategoriji potpuno slijepih žena – kazuje Deša.


Hrvatice su bile i ekipne prvakinje Europe, ali nova klasifikacija IBSA – najviša svjetska organizacija spotova za slijepe i slabovidne – rađena po ostatku vida, dovela je do toga da se ekipa raspala.


Traži se jedna članica za reprezentaciju, pa da se ekipa vrati na stare staze.


– Nama ženama iz Hrvatske nitko nije mogao ni blizu. Kako bi napravile rekord, tako bi ga iduće godine srušile – kaže Deša.


Možda se, veli, nekome sa strane čini kuglanje statičan sport, ali napeto je i naporno. Dakako da ima čari u kuglanju, kad kuglanje i jest nastalo kao društveni sport.


– Samo što ljudi danas miješaju kuglanje i bowling. Kažu kuglao sam, a ono bowling. E, nisi kuglao! Nije slično. Nisam se, doduše, pretjerano s bowlingom bavila, ali mi se čini jednostavniji. U kuglanju se baš traži preciznost, a u mom slučaju pogotovo jer tu rade i obje ruke i obje noge – pojašnjava Deša.


Slijepi i slabovidni kuglači, naime, stoje na stazi u raskoračnom stavu, a kuglu bacaju s mjesta i to s obje ruke.


– Ako krivo primim kuglu, ili mi prst ode malo u stranu, automatski to više nije ravan hitac. Sve su to sitnice koje nekada ni ne skužim, ali ih mora skužiti moj dodavač – pojašnjava Deša.


Imati jaku glavu


Dodavač je bitan, on je onaj koji dodaje kuglaču ili kuglačici kuglu i korigira što korigirati treba. Deša i njen dodavač Zlatko Butko kuglaju već deset godina, praktički od početka njene karijere.


– On i ja se totalno znamo. Kompatibilni smo na stazi. Ljudi bi rekli da ga i ne slušam, jer što mi god kaže šutim. Odnosno, čujem ga, ali ne raspravljam. A kaže mi što sam pogodila, gdje sam pogodila, što trebam napraviti, je li mi ruka otišla naprijed… Ako ne vidiš, ne možeš skužit’ sve te cake. Svaki čunj ima svoje ime, svaka strana, a on mi kaže poziciju i broj srušenih čunjeva. I tako 30 puta na svakoj stazi, ukupno 120 hitaca. Mi potpuno slijepi imamo pravo na tri probna hica na svakoj stazi, pravo na dodavača, imamo obilježene trakice na podu. I to je to. I preciznost – referira Deša.


Ma, dok čovjek gleda Dešu u akciji, reklo bi se da je od preciznosti tu i važnije, sportskim riječnikom rečeno, imati jaku glavu.


– I to. Kad ne ide ne ide, nema šanse da gađaš – priznaje Deša.


Pri tom je poprilično kritična prema sebi u rujnu. Veli, baca, za svoj standard, neke loše cifre. A standard takav da njenih 656 čunjeva srušenih na Europskom prvenstvu cifra za drugu kategoriju videćih kuglačica.


– To što sam ja napravila nije nemoguće u mojoj kategoriji, ali pitam se hoću li ikada to više moći ponoviti. To su tako lagane kugle bile. Jednostavno, kad te krene krene te – prisjeća se Deša. Nego, da ne bi bilo nesporazuma, nije Deši ovo prvi europski naslov. Ona je europska prvakinja od 2012. godine! Od 2012. ona je vladarica europskih staza s tim da je 2015. dodala tome i svjetski naslov. A gdje su tu i druge kategorije i medalje, recimo u miksu, u paru što ga čine potpuno slijepi kuglač i potpuno slijepa kuglačica. Šteta je jedino što kuglanje nije olimpijski sport. Kaže Deša, nema šanse da ikada bude.

– Ovo mi je vrh, Franjo Bučar – smije se Deša.


Petra Deša / Snimio Darko JELINEK


Petra Deša / Snimio Darko JELINEK



Sportska obitelj


Deša je slabovidna od rođenja. Redovnu osnovnu školu pohađala je na Krku. Srednju školu upisala je u Zagrebu u Centru za odgoj i obrazovanje »Vinko Bek«.


– Iz sportske sam obitelji. Brat mi je bivši kick boksač Marko Deša, tata je počeo kao sudac, a sada je član predsjedništva WAKO – svjetske organizacije u kick boxingu, svi smo u obitelji u sportu, ali dok sam bila na Krku nismo još znali za neke mogućnosti. U srednjoj školi sam se upoznala sa sportovima s kojima se slijepi i slabovidni mogu baviti. Kuglanje je bilo zadnje! – priča Deša.


Toliko kuglanje nije voljela da je za kaznu morala kuglati kad god bi kakvu spačku u školi napravila.


– Doslovno mi je to bila kazna. Radije bih išla u teretanu, radila trbušnjake, trčala oko školskog igrališta nego išla u kuglanu. Bila mi je to katastrofa, jer nisam znala kuglati. Veslala sam kraće vrijeme i to mi se dopalo, ali u čamcu se baš nismo složili. Atletiku sam probala i nije me privuklo, da bi 2005. godine tražili članicu za kuglačku reprezentaciju i da bi moj profesor rekao da ima – mene!? – prisjeća se Deša.


Ta 2005. godine je presudna. Rijeka je bila domaćin Europskog prvenstva.


– Bila sam predzadnja, ali nisam bila zadnja. Ekipno smo bile pete. Tada sam shvatila da je to – to – kaže Deša.


Nije bilo uvijek lako, pogotovo ne trenirati uz pohađanje Fakulteta političkih znanosti. Ali, kada su krenuli rezultati krenuli su i žešći treninzi. Danas će Deša, po sto puta ako treba, kazati kako osobama s invaliditetom sport otvara vrata za ulazak u društvo.


– Definitivno! Ne samo kuglanje, svaka sportska aktivnost. Nisi kući, družiš se s ljudima, susrećeš s drugim sportašima, putuješ, upoznaješ nove ljude bilo da su s invaliditetom ili bez invaliditeta. Mislim da je sport totalno pozitivna stvar za svaku osobu s invaliditetom i mislim da se svatko sportom može baviti – ne dvoji Deša.


Petra Deša / Snimio Darko JELINEK


Petra Deša / Snimio Darko JELINEK



Granice mogućnosti


Deša je diplomirana novinarka, danas zaposlena u Gradskom uredu za sport Grada Zagreba. Pitamo je kakvi smo kao društvo, imamo li senzibiliteta preme osobama s invaliditetom i što se može bolje.


– Traži se jednakost, traži se ravnopravnost i sve je to u redu, ali smatram da treba poći najprije od sebe. Ako sjedim kući i ne radim ništa i očekujem da imam pravo na sve, to ne podržavam. Ja sam znala da neću moći raditi bilo što. Moje želje su uvijek bile u skladu s trenutkom vida. S obzirom da sam vid gubila, znala sam da neću moći biti, recimo, pilot. Hoću reći da sam uvijek išla naprijed poštujući granice svojih mogućnosti. To je prvo i osnovno, ići u granicama svojih mogućnosti. Smatram da možemo biti jednaki i ravnopravni u skladu sa svojim mogućnostima – naglašava Deša.


Završila je novinarstvo s ciljem da bude radio voditeljica.


– Htjela sam raditi u području osoba s invaliditetom, točnije u području slijepih i slabovidnih jer se to mora odvojiti. Mi nemamo iste potrebe. Odnosno, nemamo isti način života, iste mogućnosti, iste prepreke. Osoba u kolicima je, za mene, puno samostalnija, pokretnija nego ja. Može položiti vozački ispit. Ja neću nikada. Znači, možemo biti ravnopravniji ako sami radimo na sebi – ističe Deša.


Na fakultetu je imala tretman kao i drugi. Radila je kratko i na HRT-u, željela je prikazati problematiku invaliditeta kroz svoj slučaj, no priča je krenula u drugom pravcu. Danas je u Gradskom uredu za sport i nema veze s osobama s invaliditetom već je zadužena za sportaše grada Zagreba i zagrebačke klubove.


– Mogu reći da je to i bolje, jer na taj način sam jednaka. Sebe smatram jednakom ako radim ono što me zanima, a da nije vezano uz moj invaliditet i sportaše s invaliditetom – veli Deša.



A što kaže puk Krka? Nije da svako mjesto u nas ima prvakinju. – Ja sam iz Omišlja, malog mjesta gdje svatko svakog zna. Otišla sam sa 14, ostala u Zagrebu, ali Omišalj je tu. I dalje me prate, pogotovo načelnica, prate moje rezultate i podržavaju me. Otišla jesam, ali sam Omišljanka – kazuje Deša.


Glupa pitanja


No, u slobodno vrijeme piše blog koji se bavi osobama s invaliditetom. Jer, kako kaže, ljudi jednostavno neke stvari ne znaju. Odnosno, kaže, ljudi nekada, zbog brzine, ne razmišljaju.


– Mene kao slijepu osobu stvarno svašta pitaju. Ranije bih se zbog toga uvrijedila i rastužila. Danas se, blago rečeno, smijem. Nije problem pitati, ali ljudi pitaju pitanja nalik onom »kako pereš kosu«. Mislim da razmišljaju. A ne možeš im s druge strane ni dočarati kako je to biti slijep i slabodvidan – kaže Deša.Stoga sve baca na šalu i kad je teško. A kad je takve odlučnosti u nekoga onda i ne čudi da uoči Dana bijelog štapa Deša i nema neku posebnu poruku.

Raditi, trenirati i uživati


– Dan k’o dan. Krećem se ponajviše uz psa vodiča, osim kada idem na trening jer moje je Drew razmaženo derište koje neće biti u svlačionici. Uz štap mi je naporno kretati se, ali to jest naše pomagalo i imam ga. Ma, za svaku posebnu, drugačiju, specifičnu skupinu imate neki dan i tad su svi divni i krasni i svi će sve napraviti. A ja tako živim 365 dana u godini, ne samo 15. listopada. Kada nas pitaju koje su teškoće, svi će reći zapošljavanje. Ja to neću reći. Reći ću školovanje, obrazovanje. A što se tiče posla moramo znati što možemo raditi, u kojim to poslovima i uvjetima možemo raditi osam sati dnevno 40 sati tjedno, a ne tražiti pola radnog vremena i izvlačiti se na invaliditet – kaže Deša.


Petra Deša / Snimio Darko JELINEK


Petra Deša / Snimio Darko JELINEK



Moglo bi se s Dešom pričati satima, no trening pita svoje. A mi pitamo Dešu kakvi su joj planovi.


– Raditi, trenirati i uživati. Što drugo – na to će uz smijeh Deša.


Nego jednakost o kojoj smo pričali. Sjetila se Deša kako su 2007. godine svi sportaši bili pod Olimpijskim odborom da bi se razdvojili u Olimpijski i Paraolimpijski, pa su se i te svečane dodjele nagrada razdvojile. Pamti tu 2007. godinu kad su svi bili jedni uz druge. Sada je drugačije.


– Ne bih rekla da se naši uspjesi drugačije važu i manje vrijede, ali su medijski manje popraćeni. Na dodjeli nagrade Franjo Bučar bit će nas dvoje sportaša s invaliditetom. U svakom mediju mi ćemo biti na kraju vijesti – kaže Petra Deša, istinska prvakinja ne samo kuglačka. I da, na žalost, vjerojatno je u pravu.


okvir


Braća Sinković su čudo!Na pozornici uz Dešu naći će se za dodjele nagrade i primjerice Milka Babović, Tin Srbić, Miho Bošković, Zlatko Dalić, Luka Modrić… Pitamo je koga će joj biti najdraže upoznati, možda Modrića!? Niječno vrti glavom, ona kojoj je, kako kaže, Blanka Vlašić bila najveći uzor. Sada je tu Sandra Perković. A nogometašima, veli, svaka čast, no oni su profesionalni sportaši i nitko od njih ne trenira na našim terenima. Stoga je njeno divljenje rezervirano za dvojac! – Braća Sinković! Svima je jasno kako treniraju i gdje. U godinu dana promijenili su disciplinu i opet su prvaci. Veslala sam i znam što je to, to je čudo! – ističe Deša.