Zanimljiv sugovornik

IVICA BRUSIĆ BRUJO Priča o renesansnom čovjeku s Krka, zaljubljenom u grad koji teče

Edi Prodan

Foto Antonio Brusić

Foto Antonio Brusić

»Volim grad koji teče« je zapravo samo glas, ali i uho naroda. Senzibilizirani smo osjetiti svaku nepravdu i vrlo brzo reagiramo kako bismo pomogli svakom tko se nađe u nevolji. Volimo čuti i stavove naroda po pitanju pojedinih aktualnih tema tako da stalno nudimo ankete koje nam onda daju jako zanimljive odgovore, kaže nam Brujo



Moralo bi se znatno detaljnije istraživati, neka veza mora postojati. Iako je prezime Brusić bez sumnje jedno od tipičnih hrvatskih, slavenskih u svakom smislu, neke veze moraju postojati i s Firencom, gradom u kojem je bujala renesansa. Istina opet – Brusića u Hrvatskoj ima oko 400, apsolutno su najčešći u Rijeci i na otoku Krku.


– E vidiš, mi smo u jednom odvojenom zaseoku sela Brusići – Kapovci, tu nas je ukupno – šest. Moji roditelji Livia i Mate, supruga Jelena, sin Antonio, teta Kate i ja. Da se mi nismo 2003. godine vratili, bila bi sama teta Kate. A ti stalno tvrdiš da je Krk najrazvijeniji dio Primorsko-goranske županije, koja je pak jedna od najrazvijenijih u Hrvatskoj. Da. Možda. Ali kako možemo govoriti o dobrom stanju ma i na Krku kad je ono u najbolju ruku samo prosječno. Istina, bolje je nego u većem dijelu Hrvatske, ali da bi moglo i moralo biti puno bolje, to svakako, krenuo je u polemiku Ivica Brusić Brujo, majstor fotografije s Krka koji je do svoje 33 godine, simbolična brojka zar ne, živio u Rijeci. A onda je uspio nagovoriti obitelj, supruga je u tome bila najveća brana, da se vrati iskonu, Krku, Brusićima. Selu na jugozapadnom dijelu otoka, mjestašcu sasvim blizu prometnice koja vodi u trajektnu luku Valbiska.


– Ja sam ti tipični otočan. Tata je naravno s Krka, mama je s Cresa, iz Valuna, nono je iz Lubenica. Malo je reći da obožavam oba ta otoka, naravno kao i čitavu ovu regiju te dakako – Rijeku. I u nju sam zaljubljen tako da sam nemalo svojih aktivnosti kao fotograf i fotoreporter posvetio upravo njoj, Rijeci, gradu koji teče, naglašava Brujo.


Apsolutni novinar 




A moralo bi se detaljnije istraživati njegovu genetiku jer junak ove naše priče bi se trebao prezivati recimo… Davinčić ili nekako tako. Nakon što se s njime odsjedi nekoliko sati i uživa u dinamičnom razgovoru, postane vam apsolutno jasno kako je po svemu sudeći direktni nasljednik renesansnog velikana Leonarda da Vincija. Jer on, što okom vidi – istina mada najprije to fotografskom kamerom snimi – rukama ili nekim drugim alatom napravi. Ono u čemu također nema dvojbe, činjenica je da je Ivica Brusić Brujo i totalni, apsolutni novinar. Uostalom, neposredni povod za ovaj razgovor leži u famoznom podatku da je njegova Facebook grupa »Volim grad koji teče« 2. siječnja 2019. godine došla do 39.920 članova. Stoga, dok ovo čitate sasvim je sigurno srušen i rekord od 40 tisuća članova što je apsolutno fascinantno. Tim više što je grupa, kako joj i sam naziv govori, tematski u cjelosti posvećena regiji koja ima 300 tisuća stanovnika, pa joj je u najboljem slučaju doseg s okolnim područjem oko pola milijuna ljudi.


Foto Antonio Brusić


Foto Antonio Brusić



– Facebook grupu »Volim grad koji teče« osnovao sam 23. rujna 2014. godine. I mene je iznenadila brzina kojom raste, jer samo smo lani povećali svoje članstvo za pet tisuća ljudi. I da bude potpuno jasno – izrazito sam oprezan po pitanju primanja u članstvo ljudi koji se kriju pod pseudonimima, koji se kriju iza krinke s koje sipaju mržnju. Današnje doba, a to je svakako posebno slučaj s web portalima, izrazito krivo shvaća slobodu govora. Ja ne dozvoljavam da naša facebook grupa prima bilo koga, a permanentno skidamo, mičemo i sve komentare koji siju netoleranciju, striktan je Brujo.


Povjerenje građana 


Ali ma koliko on bio striktan, stvorio je svojevrsno čudo. Iako u slučaju njegove Facebook grupe ipak ne bismo mogli govoriti o mediju, jer ipak mu za to nedostaju neke bitne komponente, sasvim smo sigurni kako je upravo ta grupa mjesto od najvećeg povjerenja građana, kako je naprosto adresa na kojoj će većina potražiti spas od bijede i gladi, lijek protiv bolesti, informaciju o relevantnim događanjima, mjesto na kojem će pronaći istomišljenike. I sasvim sigurno – »Volim grad koji teče« u najboljoj mogućoj mjeri oslikava karakter Primorja, ma i šire zajednice prostora koji se nekad definirao kao Zajednica općina Rijeka.


– Možda ipak malo pretjerujete. Mi smo zapravo samo glas, ali i uho naroda. Senzibilizirani smo osjetiti svaku nepravdu i vrlo brzo reagiramo kako bismo pomogli svakom tko se nađe u nevolji. Volimo čuti i stavove naroda po pitanju pojedinih aktualnih tema tako da stalno nudimo ankete koje nam onda daju jako zanimljive odgovore. Ali da, ili ne, medij svakako nismo. Da bismo to bili nije dovoljno da u grupi radi samo nas troje, uz mene tu su i Daira Mejak te Vladimira Šnajder s kojima se znam i jako posvađati oko toga što pustiti, a što ne u javnost. Daira i Vladimira su više restrektivne oko toga što pustiti, a što ne, jer ja ponekad volim malo, ali malo krvi. Kažem, odgojen sam u strogom novinarskom duhu koji nije dozvoljavao da u javnost izlaze neprovjerene informacije, još manje one koje ne zadovoljavaju stroge novinarske forme. Kao i to da je našoj profesiji najsvetija istina, a najomraženije – širenje mržnje. Ja sam naprosto takav novinar i nikad neću dozvoliti ovo što se danas događa s nemalim brojem medija. Koji u sumanutoj bitki za »klikanje« polaze za svim i svačim. To može dati samo kratkotrajni efekt, ali je na dulje staze apsolutno – pogubno, nastavlja svoja razmišljanja o hrvatskoj medijskoj sceni Brusić.


Sveto pismo 


A da je u pravu kad je toliko isključivo profesionalan – koja je samo ovo kovanica: naprosto može se biti ili profesionalan ili neprofesionalan – pokazuje kako se njegov u cjelosti riječki, kvarnerski sustav razmišljanja disperzira po čitavom svijetu. Najviše je dakako članova Facebook grupe »Volim grad koji teče« iz Rijeke: 21.867. Slijedi ne Opatija što bi po svemu bilo logično nego – Zagreb s više od tri tisuće članova. Drugim riječima desetak posto pratitelja je u – hrvatskoj metropoli. Nakon toga idu Kastav, Opatija, Viškovo, Bakar i Crikvenica. Pa opet iznenađenje jer među najvjernijim članstvom »Volim grad koji teče« je i – Pula! Pogledamo li disperziju prema državama, Hrvatska ima 34.885 članova, a na dugom je mjestu Njemačka s 1326 ljudi. S manje od 500 članova nižu se Italija, Srbija, BiH, pa Slovenija, SAD i Austrija da bi se u Top10 smjestile još Irska te Švicarska.


– Ima nas po čitavom svijetu, ali to je današnje doba: sve je i svugdje dostupno. Ako niste u grupi, dovoljno je samo ukucati skraćenicu: VGKT. Uostalom, raseljeni Primorci jako se koriste grupom jer upravo putem nje nemaju onaj osjećaj da su skroz napustili svoj kraj. Uz nju su nekako stalno tu, na Kvarneru. Digitalizacija je jako demokratizirala medije, sve do toga da članovi iste »redakcije« mogu biti porazbacani na »sto strana svijeta«. Ali, da se opet vratim »svetom pismu« naše struke, ljudi koji čine medije ili ovakve grupe nikako ne smiju sjediti u uredima. Novinarstvo je naprosto profesija s ulice, u najširem smislu tog pojma. Kad se izgubi kontakt s ulicom, nestaje novinarstvo. I zato – novinari izađite među ljude, pričajte s njima i teme će se same otvarati, tvrdi Brujo.


Foto Antonio Brusić


Foto Antonio Brusić



Skriveni mikrofoni 


A da je u pravu kad tako razmišlja o medijima, govori činjenica kako je u novinarskom poslu još od punoljetnosti. Radio je u redakcijama Novog lista, Jutarnjeg lista, bio je u temeljima stvaranja Kanala Ri, imao je sjajne »skrivene mikrofone« kao novinar Radio Rijeke, kad je odlično pratio i tržnicu, k tome okušao se i kao snimatelj, producent i režiser igranih filmova, prodavač voća i povrća, radio je i na ribarnici, baš kao što je bio i među osnivačima pop grupe En Face… slažete li se sada s razmišljanjem kako je riječ o tipičnom renesansnom čovjeku?



Prvi je, koliko je meni poznato termin »grad koji teče«, početkom tisućljeća upotrebio aktualni gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel. Ja sam uzeo cijeli slogan i grafički ga oblikovao, te aplicirao taj Rijeci i Riječanima omiljeni slogan. Danas imam desetak certifikata koje mi je dodijelila TZ Rijeke za suvenire grada, točnije za suvenire koji u sebi sadrže i grafički oblik slogana »volim grad koji teče« ili njegovu kraticu VGKT.



– Možemo nastaviti taj niz i s podacima kako sam stvarao početkom devedesetih godina i piratske radio stanice od kojih je Boss bio jako popularan, kako sam utemeljio jedan od prvih sustava dostave brze hrane na kućnu adresu, stariji će se svakako sjetiti moje firme »Hallo klopa«, da bih danas osim profesionalne fotografske radnje u Krku imao i OPG u kojem proizvodim od svega po malo – od maslinovog ulja do jaja, naglašava Brujo.


A mi ga samo nijemo gledamo. I u sebi mislimo kako će biti dosta posla s ovim tekstom. Naprosto u jednom trenutku pomislite kako je nemoguće da je sve to stalo u jedan život koji ima tek 48 godine. Da, Brujo naprosto niže i niže priče… ali kad malo zastanemo, svi nam se ti podaci o njegovim aktivnostima u pravilu vraćaju kao točni, i sami ih djelomično imamo u memoriji, kao istiniti i mogući.


– Ne treba se libiti probati. Istog časa kad osjetite poriv za nekom aktivnosti, odmah krenite u njezinu realizaciju. Rekao sam, godinama smo živjeli u Rijeci. A onda sam u jednom trenutku osjetio da se moramo preseliti u Brusiće. Djelovalo je ludo, besmisleno, iz grada u skoro pusto selo. Ali bio sam uporan. I što smo dobili? Sve! Živim pola sata vožnje od Delte, profesionalno se bavim fotografijom kao i medijima, a da zapravo uživam u dodiru s čistom, iskonskom prirodom. To je genijalno, vjerujte mi. Znate kad sam otvorio u Krku fotografsku radnju? Onog trenutka kad sam za time osjetio potrebu ma koliko se ta djelatnost nalazila na prvom mjestu ljestvice zanimanja i radnji koje se ni u kojem smislu tada nije trebalo pokretati. Sve se može, obaveza je jedino da ste u tome svim svojim bićem, da ste strasno uz ideju koja vam je »sinula«, i da za sve to ipak posjedujete bazni talent, naglašava Brujo.


Zemlja koja stoji 


Vratimo li se Facebook grupi »Volim grad koji teče« ona je postala i najtočnijom referencom za pokretanje humanitarnih akcija.



Brusić je svojedobno snimio igrani film u koje su glumci bili isključivo naturščici. Naziv mu je »Sobe«, traje izvorno 43 minute, ali ga je naknadno skratio na 30 minuta, a u središtu zanimanja su studentice koje iz provincije dolaze na studij u grad. I dakako traže podstanarsku – sobu. Susreću se tu sa svim i svačim, pa tako i s »prijateljicama noći«, a koliko je i u tome bio dobar svjedoče nagrade koje je dobio na festivalu nezavisnog filma UNICA u Finskoj, gdje je jedini iz RH koji je bio iste godine s dva svoja filma. Brusić je bio i dio prve generacije glumaca Otvorene scene Belveder, ali i 1989. godine predsjednik UFO centra Rijeka.


A sad dosta. Djelovat će nevjerojatno, jer ako je i od renesansnog čovjeka – da ne bude previše.



– Prije nego što u javnost pustimo poziv za pomoć, sami provjeravamo radili se o istini, ili »fakeu« kojim se želi do »easy moneya«. Nažalost da, mnogo je zlorabljenja ljudske dobrote, mnogo je onih koji se iz koristoljublja žele ukrcati na tužni vlak siromaštva iako su im stanovi opremljeni najmodernijom tehnologijom, a pred kućom su im parkirani baš i ne stari automobili. Mi kao društvo najgore što činimo je to što toleriramo lopove. Pa tako uvijek i iznova biramo loše političare, bivše kriminalce, neselektivni smo i na neki način mazohistički tolerantni. Dugo se ne bunimo, a onda nas naglo presječe i bez »ispaljenog metka« napuštamo zemlju. To nije normalno jer smo u svakom slučaju od same naše geografske pozicije do čitavog niza drugih odrednica jedan od najboljih i najugodnijih dijelova planete. Tako nas i stranci doživljavaju. Jako mi je žao svih poštenih i dobrih ljudi u našoj Hrvatskoj, no za mnogo toga isključivi je krivac naše – toleriranje loših i nesposobnih na vodećim pozicijama. Eto, upravo zbog toga u našu grupu ne puštamo nikog tko to svojom tolerancijom ali i odvažnošću u reakciji na nepravdu to ne zaslužuje. I upravo zbog toga želim ustrajati da se u javnosti pojave samo one informacije koje zadržavaju najviše profesionalne standarde naše struke, zaključuje Brujo. Renesansni čovjek s Krka zaljubljen u grad koji teče.


Ostali smo sjediti na terasi. Hladan zimski dan bio je u njezinom jatnom, suncem okupanom kutku sasvim ugodan. Baš kao i razgovor s čovjekom koji je s nevjerojatnom lakoćom, dijelom, a ne pustim raspravama, pokazao kako treba izgledati današnji moderni medij. Medij kojem ljudi vjeruju i kojem se obraćaju u svakoj životnoj situaciji. K tome medij koji i dan danas posluje skoro bez ikakvih prihoda. Jer posluje isključivo – srcem. Istina i medij koji to do kraja baš i nije.


A valjda će i u drugim djelatnostima naših života krenuti u tom smjeru. Valjda ćemo konačno početi razdvajati dobre od loših. Političare, glumce, modele, pjevače, direktore… Ako je Facebook grupa »Volim grad koji teče« u nešto više od četiri godine došla do 40 tisuća sljedbenika, ako je u tom vremenu provela bezbroj anketa znakovitih odgovora i pokrenula jednako toliko humanitarnih akcija, valjda je onda konačno došlo i vrijeme da svi zajedno i u svemu – progledamo. Da »Grad koji teče« pokrene »Zemlju koja stoji«.