Teško da uopće postoji način na koji bi se govorilo o novoj bolnici u Rijeci, a da se s pristojnom dozom gorčine ne osvrnemo na brojna i velika obećanja prema kojima je ona poodavno već trebala biti izgrađena. Bolesnicima, željnima barem dijela onog metropolskog ozračja kakvima se dijelovi zagrebačkog bolničkog zdravstva s pravom ponose, ta su obećanja poput careva novog ruha. Tako je i najava gradnje nove zgrade na Sušaku u kojoj bi bile objedinjena ginekologija s porodništvom te pedijatrijska bolnička skrb, dočekana s posve razumljivim rezervama, pogotovo zato što je nazivaju drugom fazom u gradnji nove riječke bolnice, premda bi se na tu investiciju moglo gledati i sasvim izolirano. Ona, naime, neće biti građena javno-privatnim partnerstvom, što joj možda čak jamči bržu realizaciju ili bar daje ozbiljnije naznake, zasad samo još jednog »pisma namjere«. Tako, naime, skeptici gledaju na odluku Vlade da jamči podizanje kredita od oko stotinu milijuna eura, zato što će vraćanje kredita biti ugrađeno u državni proračun tek sljedeće godine. Nije simpatična činjenica da je ta odluka donesena malo preblizu izborima, ali ako nas stvarnost iznenadi, radost će biti tim veća. Optimisti vjeruju da postoji jaka volja i svijest nove bolničke uprave o tome da će im se sposobnost mjeriti upravo, prema surovoj zbilji smionim rezultatima, pa će se i na tom tvrdom orahu iskušavati sposobnost riječkih medicinskih i sveučilišnih kadrova da iskorače u budućnost ili da nestanu sa scene. Praktični umjerenjaci, pak, misle kako je teren današnje dječje bolnice na Kantridi dovoljno atraktivan da to ubrza izgradnju nove zgrade i preseljenje na sušački lokalitet. Zlopamtila tvrde kako bi se moglo dogoditi da nova zgrada ginekologije i pedijatrije na Sušaku bude jedino što ćemo za drugo vremena unaprijed od nove bolnice uopće vidjeti jer je to zalogaj koji bi se svim okolnostima usprkos, za 3 do 5 godina moralo i moglo, izgurati. 

Jedini izlaz

Cijena zaustavljanja gradnje nove bolnice u Rijeci već je sad prevelika svima: političarima ma koje provenijencije bili, zdravstvenim i sveučilišnim stručnjacima, o građanima i bolesnima da ne govorimo. 

Kakogod bilo, ne dođe li do izgradnje nove bolničke zgrade u Sušaku, pedijatrijska će hospitalna medicina definitivno biti osuđena na odljev, rasap i krajnju redukciju jer su joj uvjeti dramatično teški, a održivost na dosadašnji način upitna.

Ni s jednom od svih tih teza ne slaže se prof. dr. sc. Goran Palčevski, predstojnik Klinike za pedijatriju KBC-a Rijeka i član Sanacijskog vijeća ustanove, smatrajući da jednostavno ne poznaje nikoga tko bi u današnjim uvjetima rada i liječenja mogao zaustaviti gradnju nove pedijatrije i – mirno spavati. 

Posve otklanjajući mogućnost daljnjeg odgađanja gradnje novih pedijatrijskih i ginekoloških kapaciteta, Palčevski ističe da zapravo više nitko nema argument odgoditi gradnju, jer će naprosto više novaca biti potrošeno na starom lokalitetu na prostore i uvjete koji se više ničim ne daju popraviti. 

Premda zapravo dječja bolnica u Rijeci više ne postoji kao samostalna bolnica, još otkako je osamdesetih godina silom i discipliniranjem ugurana u bolnički mastodont što je tada nastao od 5 bolnica u Rijeci, Sušaku, Ičićima, Kraljevici i Kantridi, u poimanju ljudi to je i dalje dječja bolnica jer Klinika za pedijatriju djeluje na istom lokalitetu gdje i zavodi za dječju kirurgiju i ortopediju koji su funkcionalno dijelovi istovrsnih klinika za odrasle. No, vrijeme je pokazalo kako je medicinska skrb o djeci najbolja kada je nedjeljiva, organizirana oko djeteta i njegovih potreba od prvih dana rođenja pa do punoljetnosti. Izvan Zagreba ne postoji druga dječja bolnica, dok je zagrebačkih nekoliko, od Klaićeve koja je s vremenom narastala, preko Dječje bolnice Srebrnjak, i specijalnih bolnica kakve su Goljak, za djecu s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama te Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež u Kukuljevićevoj. Riječki pedijatrijski kapaciteti u međuvremenu su se smanjivali, i prof. dr. Palčevski o razlozima kaže da se to vjerojatno može pripisati i činjenici da su te bolnice ostale samostalne.

Zaštita majki i djece

– Nije uvijek lako niti jednostavno bolničkim menadžmentima i upravama shvatiti, a niti objašnjavati da medicinska zaštita djece ima neke posebnosti koje se u medicini odrasle dobi ne pojavljuju i da je stoga i bolnička skrb o toj djeci iznimno specifična i mora imati drugačija mjerila. 

Ipak, uvjerava nas prof. dr. Palčevski, mi i unutar Kliničkog bolničkog centra spajamo dva modela nužna da bi liječenje djece bilo uspješno. I neki odjeli za odrasle, poput primjerice Klinike za bolesti uha, grla i nosa, ili Oftalmološke i Infektivne klinike imaju smještajne jedinice za djecu, a i neki naši pedijatrijski subspecijalisti odlaze na druge bolničke odjele, kao što nama po potrebi na Kantridu dođu drugi specijalisti. Danas medicina nalaže različite modele, ali posve je jasno da je koncept koji budućnost nalaže kao ključan, medicinska zaštita majčinstva i djece. To nalaže pod isti krov ujediniti različite specijalnosti koje će o trudnicama, rodiljama i majkama te o novorođenčadi, dojenčadi i djeci organizirati svu skrb u jednom centru, a doslovce i pod jednim krovom. To je nešto što bi snažno unaprijedilo sve oblike pedijatrijske bolničke skrbi i zaštite majčinstva za tri županije, Primorsko-goransku, Istarsku i Ličko-senjsku. Danas Klinici za pedijatriju na Kantridi gravitira oko 100.000 djece. Neonatologija, dakle skrb o novorođenčadi danas je dio Klinike za ginekologiju i porodništvo, no teško bolesna novorođenčad mora na intenzivno liječenje na Kantridu, na drugi kraj grada, odvojeno od majke. S druge strane, danas na Kantridi imamo razdvojene dječju pedijatriju, kirurgiju, ortopediju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju čak iako su na istom lokalitetu. Svi mi koji tu radimo znamo koliko bi za dječju bolničku medicinu bilo važno doći do novih prostora i do pristojnih uvjeta u kojima ćemo djecu liječiti, kaže Palčevski.

Elementarni standardi

O tome što bi to promijenilo čisto prostorno gledajući, prof. dr. Palčevski kaže da bi to bio nevjerojatan pomak. Dok danas svi prostori na Kantridi funkcioniraju na 5.355 četvornih metara, a u novoj bolničkoj zgradi jedna etaža imat će 4.800 četvornih metara. Doduše zgrada je podijeljena vertikalno, tako da će po 2.400 četvornih metara po etaži imati s jedne strane ginekologija i porodništvo, s druge pedijatrijski hospitalni dio. 

Zgrada bi trebala imati dva kata pod zemljom, oba namijenjena garažama, i još šest etaža, odnosno nulti prizemni i još pet katova. Prema planu u prizemlju bi bili ulazi u obje klinike, s jedne strane ginekološku, s druge pedijatrijsku. Oba dijela zgrade imala bi ukupno približno 12.000 četvornih metara prostora, što je znatno komotnije i od današnjih oko 6.700 kapaciteta zgrade Ginekologije. Oba bi prizemna dijela zgrade bila namijenjena hitnoj medicini i dijagnostici jer ona mora biti najpristupačnija. Na jednome katu pedijatrijskog dijela zgrade nalazile bi se specijalističke ambulante i poliklinika, na drugom katu dnevne bolnice pedijatrijskih subspecijalnosti, na trećem bolničke postelje za djecu koja moraju boraviti u bolnici, a na četvrtom katu međusobno bi ginekologiju i pedijatriju povezivali operacijski traktovi, intenzivna njega, neonatologija, i to je etaža koja ne bi bila podijeljena. Peti kat uz hematologiju i onkologiju te dječju psihijatriju, ima i  prostore za edukaciju, stručne sastanke.  

– Nikome ne treba objašnjavati što znači mogućnost da je uz svaki krevet za dijete planiran i krevet za mogući smještaj majke i odgovarajući sanitarni uvjeti – posebno ističe prof. dr. Palčevski – jer su to danas elementarni standardi u liječenju djece kojima je cjelodnevna a po mogućnosti i cjelonoćna prisutnost roditelja itekako važna, što su mlađi to važnija. 

– Danas nas užasno iscrpljuje derutnost tog paviljonskog tipa bolnice kojem smo sad taoci kao i naši mali bolesnici. Tko može reći, pita prof. dr. Palčevski, da ikakvo opravdanje može postojati da operirano dijete s kirurgije vozimo liftom prema prizemlju pa ga onda nosimo pod kišobranima u drugu zgradu gdje se nalazi odjel intenzivnog liječenja ako mu je to potrebno ili ga s kirurgije prenosimo na druge odjele na isti način? Za to nema lijeka na sadašnjem lokalitetu – tvrdi prof. dr. Palčevski: sve multipliciramo od vodovoda i grijanja do broja sestara koje bismo u objedinjenoj zgradi drugačije organizirali, a danas se događa da na odjelu sestra mora raditi i ako na njemu leži samo jedno, dvoje ili troje djece? Ovdje naglašavam kako pitanje broja u pedijatrijskoj medicini naprosto ne može i ne smije biti postavljeno, mi za svako dijete moramo osigurati sve što mu treba i to činimo, ali bismo trošak koji se sada odlijeva na popravke i multipliciranje troškova po paviljonima, mogli bolje utrošiti na dobrobit djece.

 Pod kišom i olujom

Inače, Klinika za pedijatriju ima danas 69 postelja, prosječna je popunjenost oko 50 do 60 posto, a duljina liječenja je prosječno 5 do 6 dana, što je vrlo kratko i za hrvatske prilike. Nije li to zato što se djeca na liječenje odlijevaju u Zagreb? Na to pitanje prof. dr. Palčevski kaže: odljev nije velik. Roditelji nekada traže drugo mišljenje, ili odlaze zbog specijaliziranih kapaciteta ili zbog subspecijalnosti poput rijetkih bolesti metabolizma što je subspecijalnost koju mi nemamo, ali općenito broj djece se smanjuje, dok većinu dječje patologije mi potpuno pokrivamo. Klinika za pedijatriju ima uz intenzivno liječenje pedijatrijsku hematologiju i onkologiju, gastroenterologiju, alergologiji, nefrologiju, neurologiju, kardiologiju, pulmologiju i dječju psihijatriju. Svjetski je trend povezivanje svih oblika brige o djeci i trudnicama, rodiljama, na jednom mjestu, i činjenica je da današnja fizička odvojenost jednih i drugih te bolničkih odjela koji se bave njihovom intenzivnom skrbi, predstavlja za majke i djecu rizik koji danas više nije opravdan. 

Teško bolesna djeca po kiši i oluji s pedijatrije na intenzivno liječenje

– Mi smo frustrirani kad teško bolesno dijete moramo više od tridesetak metara transportirati s jednog na drugi odjel po svakakvom vremenu, bila oluja ili nevrijeme, a kamoli s jednog na drugi kraj grada – objašnjava prof. dr. Palčevski. Zato mislim da svi moraju biti svjesni u kakvim uvjetima djecu liječimo, čemu ih nepotrebno izlažemo i koliko nam je dragocjena ta budućnost u jednoj zgradi na Sušaku. 

Mnogi su izgradnju toplog hodnika između kirurgije i današnje glavne zgrade poznate kao poliklinika, protumačili kao odgađanje gradnje nove bolničke zgrade na Sušaku. Prof. dr. Palčevski tvrdi da je to tumačenje neistina, naprosto zato jer taj hodnik štiti bolesnu djecu koju treba transportirati, a vrijednost mu je oko 700-800 tisuća kuna, za što pomoć pruža Grad Rijeka na čelu s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom. Mnoge bi prepravke još bile nužne, ali su na žalost nemoguće, ali ovdje je riječ o zgradi gdje su intenzivno liječenje, hematologija i onkologija, praktički najteže bolesna djeca. Premda je taj dio sada obnovljen, ostale uvjete u starim zgradama prof. dr. Palčevski ocjenjuje »očajnima«. Čak i ta glavna obnovljena zgrada ima ravan krov s klimatizacijom koja nije obnavljana od njezine izgradnje krajem sedamdesetih godina, pa je prije nekoliko godina klimatizacija otkazala. Zahvaljujući humanitarnom koncertu to je obnovljeno, ali u postojećem prostoru intenzivna medicina više se ne može puno unaprijediti. Obnavlja se sve što se može, ali ne možete od staroga napraviti novo i neusporedivo bi podiglo razinu skrbi preseljenje na nove odjele gdje bi se podigla razina medicinske skrbi, umjesto krpanja rupa bez dna. Iako je davno prošlo vrijeme kada bismo troškovima smjeli mjeriti brigu o djeci, ipak su stare zgrade »pojele« značajan dio novca koji je mogao itekako poboljšati bolesnički standard.