Volim svog psa

Dječak iz Rijeke za svoj rođendan daruje napuštene pse: ‘Nazovem azil u Viškovu i pitam što im treba’

Šarlota Brnčić

snimio Marko Gracin

snimio Marko Gracin

Darian je zaželio darove za psiće, a ne za sebe, ispričao nam je njegov otac Dejan. Otišli su i korak dalje, pa su na privremeni smještaj bili uzeli nekoliko pasa kojima je to bilo najpotrebnije. Srećom, psi su se kasnije i udomili.



Djeca obožavaju darove, posebice one rođendanske, pa gotovo nevjerojatno zvuči kada vam netko kaže da u Rijeci postoji osmogodišnji dječak koji se odrekao svojih darova u korist štićenika azila za napuštene životinje na Viškovu. I da, da to radi već treću godinu zaredom. Maleni Darian Gulić koji je tek na početku života time nam je svima dao dobru lekciju i pokazao više nesebičnosti, plemenitosti i ljubavi prema napuštenim psima nego li što to pokaže većina odraslih osoba. Ako uopće ikada i pokaže.


Našu novinarsku ekipu dočekao je u svome domu u prisustvu najboljeg prijatelja Luke Pavlića sa kojim ide u prvi razred osnovne škole Zamet, a čim smo ušli u stan nismo mogli ne primijetiti glavnu zvijezdu ove prekrasne obitelji, psa Nelly. Mješanac tornjaka i druge, nepoznate pasmine, sa svojih 40-tak kila i goleme građe mogao bi nekoga uplašiti na prvi pogled, no dovoljno je bilo samo ju pomaziti po glavi. »Predala« se već na prvi dodir i pokazala o kako se velikoj mazi radi.


– Supruga i Darian su se prije četiri godine pridružili akciji u kojoj je trebalo pse, dok ne pronađu dom, šetati, paziti i maziti. Tako se rodila ljubav i želja da im se za njegov rođendan pomogne. Darian je zaželio darove za psiće, a ne za sebe, ispričao nam je njegov otac Dejan. Otišli su i korak dalje, pa su na privremeni smještaj bili uzeli nekoliko pasa kojima je to bilo najpotrebnije. Srećom, psi su se kasnije i udomili.


Obožavana Nelly




Nasmiješeni i razigrani Darian potvrdno je kimao glavom, a kako nas je dočekao u majici NK Rijeke, upitali smo ga znači li to da navija za Rijeku.


– Da, naravno, ispalio je ko iz topa, a potom dodao da kada Rijeka ne igra da tada navija za Kanadu. Na upit zašto navija za Kanadu, veselo nam odgovara da je razlog što je rođen u Kanadi.


Kazao nam je i da je sretan što mu je ovaj tjedan škola poslijepodne jer se stigne naspavati, a čitavo vrijeme dok smo razgovarali, grlio je svoju Nelly.



– Volim svog psa. Imamo ju malo duže od godinu dana. Šetali smo pse iz azila, kad su nju našli samu u snijegu u Lici. Trebali smo ju privremeno čuvati, ali je tata rekao da ju možemo uzeti zauvijek. Ona je član obitelji. Moja sestra. Razgovaram s njom i kopiram ono što ona radi. Stalno mi daje puse. Kad sam slobodan stalno se igramo i mazimo. Jako sam bio sretan kad je tata rekao da mogu zadržati Nelly, govori nam Darian, a otac dodaje kako je Nelly pronađena oko Plitvičkih jezera gdje je lutala nekih tri tjedna. Ljudi su se javljali i postavljali upite o čijem se psu radi, no nitko ništa nije poduzimao. Srećom, Društvo za zaštitu životinja Rijeka organiziralo je prijevoz do Rijeke, a Nelly je tada bila strašno mršava i u groznom stanju. Do tada su bili primili na privremeni smještaj sedam pasa, a kada je stigla Nelly, jednostavno su se zaljubili u nju u tolikoj mjeri da je postala stalnim članom obitelji.


Darianov otac istaknuo je kako Nelly najviše voli najmlađeg člana obitelji, te da mu stalno daje puse i na sve načine pokazuje obožavanje prema osmogodišnjaku. I inače je iznimno nježna prema djeci, a u što smo se mogli uvjeriti i sami.


– Mama me je pitala želim li sakupljati hranu za pse. Bez razmišljanja sam rekao da. Sretan sam zbog toga jer radim dobro djelo prema životinjama. Jer ih obožavam. Tri godine tako radim. Za šesti, sedmi i osmi rođendan. Prije nazovemo azil i pitamo što im treba. Onima koje sam pozvao na rođendan kažem da donesu hranu za pse. Neki mi kupe i darove.



Ove godine su to bile konzerve i sredstva protiv nametnika. Rođendan mi je zadnji dan ožujka, kaže nam Darian, a njegov najbolji prijatelj Luka na to uzvikuje kako mu je upravo on kupio najviše pseće hrane. Dvojica mališana zatim su zajedno otišla u azil kako bi sakupljeno odnijeli potrebitim psima, a veselo su nam rekli da se radilo o punom automobilskom prtljažniku. Pomagali su i kod iskrcavanja hrane, a radosti zbog učinjenog dobrog djela nije bilo kraja.


Kap u moru


Dječakov otac istaknuo je kako su skupili 50 kilograma hrane, ali i činjenicu da je to samo kap u moru jer je u azilu po stotinjak pasa.


– A što je pedesetak kilograma hrane za stotinu pasa? Pola kile po glavi. Mi smo potpuno nevažni u ovoj cijeloj priči. Tim ženama u azilu treba skinuti kapu do poda. Njih treba nahvaliti, sa njima razgovarati, insistirao je na kraju razgovora. Jasno nam je kako je njegova želja da se i drugi uključe u ovakve akcije, da pomognu onoliko koliko mogu, ali i da se posjeti azil te napiše o situaciji koja tamo vlada.



Bez obzira što nas je uputio na drugu adresu, već smo i sami imali namjeru otići do azila na Viškovu gdje je, trenutno, smješteno između devedeset i sto pasa. Osim njih, još se dvadesetak što štenaca, tinejdžera i bolesnih pasa nalazi na privremenom smještaju. U azilu smo razgovarali sa Marijom Saršon, jednom od osnivača Društva za zaštitu životinja Rijeka te daleke ratne 1993. godine.


– Najviše nam fali volontera i to mlađih. Danas su dvije volonterke, Radmila i Slavica, same na toliki broj pasa. Moram reći da njih dvije dolaze čak četiri dana u tjednu, nikad im nije ništa teško, a vidite i sami koliko je tu posla. Svakome biste htjeli posvetiti tako potrebnu pažnju. Prošetati ih, pomaziti. Svima smo zahvalni na donacijama. Oglašavamo se na našoj stranici, a i ljudi nas već poznaju, pa dobivamo dosta hrane. Na Korzu smo zahvalni za svaku kunu koju sakupimo. Ovo je privatni teren koje Društvo plaća, kazala nam je Saršon dodajući kako je ovih dana došla i njihova dugogodišnja volonterka iz Njemačke, Birgit Klein sa suprugom. Navela je kako obavezno dođe dvaput godišnje te da im uvijek doveze automobil krcat hrane iz Njemačke, a još ih i novčano pomaže. Ponosno nam je pokazala i svoju kujicu Doru, kako kaže »bivšu azilanticu«, koju su doveli zajedno sa dvije bebe. Doru je uzela k sebi, pružila joj tako potreban dom, a njezine bebe udomila.



Dok smo razgovarali sa Marijom Saršon, dvije volonterke se gotovo ni trena nisu zaustavile. Posla je puno, a volonterskih ruku malo. Pomislite samo koliko boksova i nastambi u kojima borave psi treba svakodnevno očistiti, pa potom sve te brojne pse pustiti da se ne samo prošetaju, već i istrče. Poigrati se sa njima, pružiti svakome od njih barem nekoliko trenutaka pažnje, pomaziti te divne njuškice toliko željne ljubavi. A da se ne govori kako svi ti psi trebaju ne samo hranu, nego i veterinarsku skrb. Sve to, naravno, košta.


Volonteri to rade iz ljubavi, ne zato što očekuju nešto zauzvrat, već što ih činjenje dobrih djela duboko ispunjava i čini sretnima. Nema veće sreće kad u azil dođe netko s namjerom da nekome od tih pasa pruži zauvijek dom, da ih prihvati u svoju obitelj i pokaže tako dugo priželjkivanu ljubav. Pritom valja istaknuti i još neke od prednosti udomljavanja, a to su da su ti psi cijepljeni protiv zaraznih bolesti, tretirani protiv nametnika, čipirani, cijepljeni protiv bjesnoće, kao i sterilizirani, odnosno kastrirani ovisno o dobi.


Marija Saršon sa svojom udomljenom Dorom Treba svaki boks počistiti Vrijeme je za maženje Darian, Nelly i Luka – družina iz snova Darian s Nelly provodi svaki slobodan trenutak Nelly je netko ostavio kraj Plitvičkih jezera, a Darian udomio Dobri ljudi, uzmite me!