Anja Zambelli Čolak jedna je od onih uspješnih Riječanki, koje su u svom sektoru uspjele razviti odličnu prepoznatljivost na lokalnoj razini, ali i izvesti svoju ekspertizu izvan granica Hrvatske.

Naime, njezin studio Zambelli Brand Design je autor vizualnog identiteta Kuvajtske franšize Bora Bora, inače nove arapske atrakcije iz sektora hrane i pića popularne među mladima. Nakon uspješnog brendiranja, Bora Bora je nedavno uspjela interes za svoju franšizu proširiti i na druge zemlje Arapskog poluotoka, čime se dizajn s riječkim potpisom počeo širiti Bliskim Istokom. No, nije to prvi put da je neki Anjin brend otputovao u bijeli svijet. Kreirala je vizualni identitet i za najpoznatiju hrvatsku franšizu – Surf’n’fries – još jedan riječki proizvod koji je već poznat po svom internacionalnom uspjehu. U domaćim granicama njezine se radove prepoznaje kroz brending zvučnih imena poput HNK Rijeke, Franele, Doma zdravlja Primorsko-Goranske županije, Pika, Kishe, restorana JIST i Barbieri’s, te mnoge druge.

Inače, diplomirana dizajnerica koja je znanje stekla na najprestižnijim fakultetima dizajna u Milanu, Istituto Europeo di Design i Domus Academy, Anja je i vlasnica titule Master of Business Design. Prije dvije godine izabrana za jednu od pobjednica nagrade Veuve Clicquot Business Woman Award na razini Hrvatske, koja se dodjeljuje uspješnim ženama poduzetnicama, a njezini dizajnerski radovi izdani su u dvije knjige o dizajnu »Packaging Structure« (ArtPower) i »Take me away please« (DesignerBooks).

Dizajner u duši 

Pretpostavljam da je mnogim ljudima nejasno što radite. Dakle, tko je Anja i čime se bavi?

– Anja je dizajner u duši, no nakon što sam prije 12 godina završila studij dizajna, shvatila sam da on na tržištu prolazi onda kada je u službi prodaje. Putem dizajnerskih procesa koje sam uvježbala radeći za nekoliko milanskih agencija, naučila sam kako staviti proizvod ili uslugu na tržište da oni budu zaista primijećeni, što je zadatak mnogo kompleksniji od onoga što se čini na prvi pogled. Kada sam se vratila u Rijeku otvorila sam vlastiti studio koji se danas zove Zambelli Brand Design, a gdje klijenti najčešće dolaze zbog strategije brendiranja. Što to zapravo obuhvaća? Prije svega jednu dubinsku analizu proizvoda i tržišta, ciljeva tvrtke te njihove ciljne publike, pri čemu pronalazimo put do vizualnog identiteta koji će taj proizvod ili uslugu istaknuti na tržištu. Dizajn tada dolazi kao sljedeća faza u kojoj se kroz estetiku i vizuale implementira sve ono što smo definirali u brend strategiji.

Nakon školovanja i iskustva stečenog u Italiji vratili ste se doma. Jeste li ikad požalili zbog povratka u Hrvatsku, zemlju u kojoj se uglavnom korača težim putem?

– Prije 12 godina za mene nije postojala opcija da nastavim život i rad negdje drugdje, jer iako sam provela pet godina u Milanu, uvijek sam se željela vratiti doma. No, priznajem da sam se po povratku lagano šokirala domaćim tržištem, koje nije znalo mnogo o brendingu i nije bilo spremno za proizvode koje sam željela nuditi. Nasreću, Rijeka se puno promijenila od tada do sada i zapravo sam tek danas došla do faze u kojoj tržište zna o čemu pričam i upravo to traži. U početku sam morala kompletno promijeniti pristup i nuditi jednostavniju uslugu, da bih s godinama došla do ovog što danas radim. Volim Rijeku i volim ovdje živjeti i raditi, ali vjerojatno bi mi negdje druge sve to bilo jednostavnije iskomunicirati. Ipak, mislim da sam uspjela od ovog studija stvoriti mjesto u kojem će i klijenti i zaposlenici moći na čas ostaviti Hrvatsku sa svojim problemima s one strane vrata, kako bismo tu unutra mogli stvarati jedan drugi svijet. Kod nas se ničemu ne pristupa sa stanovišta problema, nego se uvijek pronalaze rješenja, stvaramo svoje vrijednosti i svoju priču. S vremenom su i klijenti prepoznali tu našu pozitivnu energiju i inovaciju koju nudimo.

Tko su vaši klijenti i kako dolaze do vas?

Foto Silvano Ježina

– Najčešće do nas dođu nakon što vide neki naš rad u medijima, na sajmovima ili društvenim mrežama i onda se javljaju. Često misle da im mi trebamo zbog jedne stvari, a onda ispadne nešto sasvim drugo i to je ljepota našeg posla. Internacionalni klijenti, za razliku od naših, žele poslušati malo širu priču, zbog čega možemo posložiti proces kako treba i onda je rezultat najbolji. Bora Bora je recimo primjer takve suradnje. Domaći klijenti malo teže shvaćaju taj naš proces i tu stvari idu puno sporije. A tko su naši klijenti? U zadnje vrijeme izdvaja se nekoliko skupina. Tu su IT, zdravstveni sektor, naročito stomatološke poliklinike, zatim sektor hrane i pića (Food and Beverage) te industrija ljepote i zdravlja. Zbog Surf’n’friesa zamijetile su nas strane franšize tako da je upravo brending franšize proizvod koji najviše izvozimo. Na primjeru Surf’n’friesa počeli smo raditi stvari koje funkcioniraju internacionalno, iako se stvaraju u malom studiju u Rijeci. Radimo proizvode koji funkcioniraju u Rijeci, Dubaiju, Vijetnamu, Južnoj Americi i drugdje i smatram da je to naša najveća vrijednost. Internacionalno tržište je vrlo zahtjevno, no kada stvorite nešto što tamo funkcionira, onda je to zaista uspjeh i potvrda rada.

Propuštena prilika 

O brendiranju se puno govori, no nekako malo radi. Kako gledate na brendiranje gradova? Treba li vašem rodnom gradu brendiranje?

– Rijeci apsolutno treba brendiranje, prije svega jer bi taj proces donio mnoge prednosti u doživljaju grada od strane vlastitog stanovništva, a onda i njezinih posjetitelja. Kada pričamo o korporaciji koja ima jak brend, ljudi joj počinju pripadati, jer osjećaju taj zadani smijer i s njime se poistovjećuju. Isto je i s gradom. Da se strateški krene raditi na brendiranju grada, ljudi bi puno više vjerovali u ono što svi skupa proizvode i čine kao cjelina. Projekt Europske prijestolnice kulture je jedan od primjera, no čini mi se da je tu propuštena dobra prilika. Vizualni identitet EPK je dekomponiran i teško je razaznati što on znači, a logotip je nerazumljiv. Imali su priliku s EPK postaviti smjer koji Rijeku čini jednom cjelinom, a toga nema, nedostaje koherentna poruka. Jer nije dovoljno napraviti logo – treba napraviti cijelu priču, donijeti strategiju koja će proizvod približiti tržištu, a logo je samo točka na »i«. Ovako je poruka dosta nedorečena i ne zna se točno kojoj je publici upućena. Rijeku se s jedne strane želi plasirati kao turističku destinaciju, s druge strane kao kulturno središte i EPK, a s treće kao neku alternativnu oazu u Hrvatskoj, kolijevku rocka, multikulturalnu i liberalnu sredinu. Dakle, postoji puno informacija koje se odašilju, ali ne znamo prema kome. Primjerice, ako komuniciramo alternativu prema Zagrebu, to će imati dobar rezultat, ali ako tu priču komuniciramo prema turistima, njima to ništa neće značiti. Trebalo bi proći kroz proces strategije da se sve to jasno definira, jer ovako ispada vrlo površno i nerazumljivo.

Rijeka ipak pokušava nuditi nove proizvode. Ove je zime Advent polučio odlične rezultate.

– Malo sam drugačijeg stajališta po pitanju Adventa u Rijeci i za mene je to tipični primjer loše strategije. Ako imamo »The« Advent u Zagrebu, koji je trenutno najbolji u Europi, ne možemo tome konkurirati. Nemamo ni hladnu zimu, ni snijeg, i čemu onda ulagati novce u Rijeku kao grad adventa, kada za mjesec dana imamo karneval. Događaj kakav nitko drugi u Hrvatskoj nema, a koji ima svoju dugu tradiciju, diže većinu stanovnika na noge i ima golemi turistički potencijal. Umjesto toga, Riječki karneval je i dalje naša lokalna manifestacija i još uvijek nedovoljan broj vanjskih posjetitelja samo zbog maškara dolazi u Rijeku. U karnevalu smo dobri, lokalno stanovništvo se s njime poistovjećuje, okuplja i stare i mlade, pa zašto onda ne napraviti Rijeku gradom karnevala i napraviti s maškarama ono što je Zagreb napravio s adventom? Neka na primjer četiri tjedna sve bude u znaku maškara. Ne treba uzimati nečiji gotov proizvod kad možeš razvijati svoj. To često objašnjavam i klijentima koji se uvijek žele poistovjetiti s konkurencijom – najgore je imitirati druge. No, nije to samo Rijeka, to je u Hrvatskoj sustavni problem – temeljno nerazumijevanje da treba biti svoj i biti originalan.

Odmakli od istine 

Foto Silvano Ježina

Je li na državnoj razini dobro komuniciramo sa svojim turistima? Naime, turizam nam je izuzetno važan, a nedavno smo mijenjali slogan.

– Voljela sam »Mediteran kakav je nekad bio«, jer mi to jesmo, to je naša vrijednost u europskom turizmu. Imali smo tada istinitiji turistički proizvod. Bojim se da smo se sloganom »Croatia full of life« odmakli od istine. Paralelno se na terenu dogodilo bujanje apartmana, restorana, lokala puno niže kvalitete. Radilo se na masovnosti da bi stekli bržu dobit. »Mediteran kakav je nekad bio« ima svoju težinu. Većina nam turista dolazi zbog krša, čistog mora i klape koja im pjeva dok oni na nekoj terasi ispijaju bevandu. Mislim da na tome treba graditi proizvod. Naša srdela je istinitija od ponude kakvu turisti mogu dobiti bilo gdje u svijetu. Tu moramo raditi na sebi, na našoj istini, gdje imamo vrhunskih tema.

Svjetsko nogometno prvenstvo i uspjeh naših nogometaša digli su nas na noge prošle godine. Jesmo li uspjeli to iskoristiti i marketinški na najbolji način?

– S temom sporta se Hrvati mogu jako dobro poistovjetiti. Sport nam je važan i jedini nas je na trenutak zbližio. Taj ponos i zajedništvo nam već dugo nedostaju. To je bio mali trenutak u kojem su se stvari mogle promijeniti. Nažalost, dizanje poreza nikog ne motivira da izađe na ulicu, to nam nije u srži, ne dira nas, ali sport nas je ujedinio, izašli smo na ulicu. Nažalost, trenutak je brzo prošao i nismo ga iskoristili.

Analitičari najavljuju novu recesiju. Plašite li se toga s obzirom na to da radite posao koji je svojevrstan šlag na torti i nadgradnja poslovanja.

– Od kada više izvozimo, manje se plašim recesije. Prošli smo kroz prošlu recesiju, preživjeli smo, proći ćemo i kroz ovu i kroz još sto, no mene više plaši stanje u društvu. Ne financijsko, nego ideološko. Bojim se da su ljudi izgubili potrebu da idu dalje, da se bore, da promijene ovaj svijet, da utječu na život koji žive. Toga me strah. Što ako više nemamo volje za promjenama? Onda više ništa nema smisla. Svatko od nas kao pojedinac mora krenuti od sebe i mijenjati svoj život. Svaka mala promjena je nešto i nekakva energija se tu dogodi. Slažem se da treba mijenjati ogromne političke i ekonomske stvari u ovoj državi, no treba krenuti i od sebe i biti promjena. Često me zovu na fakultete da održim studentima neko predavanje i to su nevjerojatni trenuci. Naime, u početku me nitko ne sluša, zuje, gledaju okolo, slabo im je od svega. U nekom trenutku u njima se dogodi nešto u očima, neki klik i to je to. Ja tu promjenu radim svaki dan. Da li me umara? Pa ponekad mi nije više ni do čega, odselila bih i otišla zauvijek, a onda ujutro opet skačem na glavu. To se mora svima dogoditi. Biti poduzetnik ne znači nužno vlasništvo tvrtke, nego stanje uma. Poduzetnik mora biti svaki zaposlenik u tvrtki, svaki čovjek u društvu. Nije bitno da li to radiš sam ili unutar organizacije od 500 ljudi. Treba razvijati poduzetnički duh. Živimo u vremenu kada zahvaljujući internetu možemo dobiti brojna besplatna znanja, možemo plasirati svoju ideju ili proizvod bilo gdje u svijetu i zapravo nam je sve na pladnju. Najveći mi je strah da će se ljudima u Hrvatskoj kompletno ugasiti potreba za životom, za promjenom, za poslom, za izletima, za druženjima, za ljubavi, izlascima, putovanjima… Milijarda godina i x generacija bi trebala da nas tada vrati u život. Ne bojim se da će moje dijete živjeti u siromaštvu, bojim se da će živjeti u nesretnom društvu.

ŽENE SU U DRUŠTVU U SVE GOROJ POZICIJI 

Dobitnica ste nagrade za ženu poduzetnicu. Kako gledate na današnji položaj žena u društvu?

– Nažalost, čini mi se da je žena u sve goroj poziciji u društvu. Moji su roditelji oboje imali svoja privatna poslovanja i nikad nije bilo čudno što moja mama radi i što je još k tome i poduzetnica. Sve naše mame su radile, a danas većina mojih poznanica bira ostati s djecom kod kuće. To me strašno boli, jer je riječ o curama koje su završile fakultete i koje bi mogle dati mnogo toga za zajednicu, no društvo ih je primoralo da cijeli život posvete djeci i obitelji. Smatram da se trebaju stvoriti bolji uvjeti u društvu koji bi ženama omogućili da normalno rade, da pritom imaju normalno dostupan vrtić i svu logistiku za dijete, te plaću prikladnu za fakultet koji su završile i posao koji rade. Žene danas ostaju doma, jer kad sve stave na papir, njihovo zaposlenje ispada neisplativo. To je nedopustivo. Nekad mi se čini da su naše mame bile u ravnopravnijem položaju naspram muškaraca nego li smo to mi danas. Kao još jedan rezultat toga su djeca koja su potpuno ovisna o roditeljima. Njima je mama na usluzi 24 sata na dan, sedam dana tjedno. Imamo nezadovoljne žene i nezadovoljnu djecu koja trebaju malo više samostalnosti. Nazadovali smo jako, a to nije dobro za razvoj društva. Čak su i same žene krivo interpretirale ravnopravnost i u poslu preuzele muški model i mušku energiju. Naveliko zagovaram promjene u smislu unošenja ženske topline i ženskog načina poslovanja u kompletan biznis, te povećanje broja žena na liderskim pozicijama.