Ivančić, Pađen i Bilandžija

Planinarski pothvat Crikveničana: Uspeli se na vrh Europe, jednu od najsmrtonosnijih planina

Šarlota Brnčić

Foto Privatna arhiva

Foto Privatna arhiva

Krenuli su usred noći, u 2.30 sati i nakon deset sati hoda, prolazeći kroz snijeg i led, stigli su na 5.642 metra visok Elbrus gdje ih je dočekala temperatura oko nule i sunce te nezaboravan pogled s vrha Kavkaza



Veliki uspjeh ostvarila su dvojica Crikveničana, Petar Ivančić i Marko Pađen, koji su se u društvu Roberta Bilandžije iz Planinarskog društva Kamenjak, popeli na najviši europski i kavkaski vrh Elbrus, visok 5.642 metra.


Ujedno su to i prvi Crikveničani koji su osvojili najviši vrh Kavkaza, a kako je izgledao planinarski pothvat, ispričao nam je 63-godišnji Ivančić, inače član Planinarskog društva Strilež.


Put su započeli vožnjom do Beča gdje su ostavili automobil, a zatim se ukrcali na zrakoplov do Moskve. Let je potrajao tri i pol sata, no tu nije bio kraj jer su tada morali na let do Mineralny Vody.




Probali su i što znači spavanje na stolicama zračne luke, a i kako je to puna tri sata voziti se do mjesta Treskol. Očito je da je već i sam put bio pravi pravcati poduhvat koji je fizički trebalo dobro izdržati, a da se ne govori da je pred njima tek slijedilo ono zbog čega su prešli na tisuće kilometara.


Snijeg i led


– Radi se o usponu od deset sati hoda. Krenuli smo u 2.30 sati u noći sa čeonim lampama. Imali smo sreće s vremenom. Uspon, iako nije tehnički zahtjevan, s druge strane je fizički zahtjevan. Sve je snijeg i led. Dan ranije kad smo išli na aklimatizaciju bila je mećava. Bili smo plavi kao patlidžani.


Noć ranije je na samom vrhu bilo minus 16 stupnjeva. Bili smo ispravno odjeveni, no ako vjetar puše, onda je to pakao. Smanjuje se vidljivost, nastaju drugi problemi, kaže nam Ivančić.


Dodao je kako je Elbrus turistički već očito postao jako popularan, a ono što je kod njega izazvalo najveće čuđenje, jest što većina planinara koja dolazi na ovaj vrh unajmljuje opremu.


– Prvi put ulazite u unajmljene gojzerice i idete na planinu. Začudile su nas plastične gojzerice. Ipak se prvo treba popeti na neke planine, pa tek tada krenuti na ovako ozbiljniji uspon. Elbrus je jedna od najsmrtonosnijih planina, prosječno godišnje pogine 30 planinara, a 2004. godine poginulo ih je čak 48.



Na popisu sedam svjetskih vrhova, Elbrus je peti, ali se na njemu mogu osjetiti simptomi visinske bolesti, loši vremenski uvjeti, velika hladnoća sa jakim vjetrovima, istaknuo je sve opasnosti ovog zahtjevnog uspona.


Naveo nam je i kako su se na većini dijelova penjali po 30 posto uspona, s derezama na nogama, te se pomagali štapovima.


Kao u bajci


– Početak skijaške staze hodali smo četiri i pol sata na dijelu gdje većina ide ratrakom. Odostraga ratraci imaju klupe na koje stane dvanaest ljudi, te ih prebaci na visinu od oko 5 tisuća metara. Polako se danilo i s manjim stankama došli smo za četiri i pol sata na podest Pastuhova na 5.100 metara.


Odmorili smo se nekih 30 minuta i krenuli dalje kosinom prema sedlu, Priyut Sedlovina, na 5.416 metara. Osjećao se već nedostatak kisika, a korak nam je postao kratak i usporen. Tu smo uhvatili snagu za zadnji uspon na zapadni vrh.


Kao pravi alpinisti, zbog sigurnosti smo napravili navez i stavili kacige te nakon par energetskih zalogaja krenuli. Taj dio je djelomično osiguran konopcem pa se osiguravamo »paničarom«.


Oko 11 sati ukazao se vrh Elbrusa. Podiže se adrenalin. Nešto poslije 12 sati stigli smo na sam vrh, gdje smo si, oduševljeni, međusobno čestitali na postignutom uspjehu, nakon gotovo deset sati napornog uspona, kazao nam je Ivančić.



Naravno, trebalo se vratiti jer je, kako nam je dalje rekao Ivančić, pravilo za Elbrus da se u 14 sati treba vraćati jer se u poslijepodnevnim satima uglavnom kvari vrijeme. Iz tog razloga, bili na vrhu ili ne, morate natrag. Bacili su pogled još jednom na vrh s kojeg je pogled bio i više nego li krasan.


– Ipak smo bili na krovu Europe. Vrijeme kao u bajci. Sunčano, oko nule, prisjetio se trenutaka kada su osvojili vrh, ali i trenutaka kada je vrh osvojio njih. Ne samo zbog nezaboravnog pogleda, već i zbog zadovoljstva koje su osjećali zbog uspješno postignutog cilja. Zadovoljstva kojeg će se zasigurno itekako sjećati do kraja života.


Jedna od najsmrtonosnijh planina


Elbrus je neaktivni vulkan, smješten na zapadnom Kavkazu, u Ruskoj autonomnoj Republici Kabardsko-Balkarska, nekoliko kilometara od granice s Gruzijom. Elbrus ima dva vrha: istočni i zapadni.


Zapadni vrh je i najviši, odnosno 5642 metra (18.513 stopa), dok je istočni nekoliko metara niži, tj. 5.621 metar (18.442 stopa). Iako tehnički uspon na vrh nije prezahtjevan, Elbrus je jedna od najsmrtonosnijih svjetskih planina.


Na zapadni vrh Elbrusa prvi su se popeli, 1874. godine, Florence Crauford Grove, Frederick Gardiner, Horace Walker, Peter Knubel i vodič Ahija Sottajev. Na istočni vrh prvi se popeo Hillar Hahirov, 1829. godine.