Depopulacija

Kako spasiti tradiciju? Sve manje pesnika koji na Pepelnicu “čiste” Crni Lug

Marinko Krmpotić

Nekada su pesniki bili aktivni svakog dana karnevalskog razdoblja, a postojale su i dvije skupine – crnoluška te maloselska koja je dolazila iz tog naselja. Nažalost, u posljednje vrijeme njihova se aktivnost svela na jedan dan kada njih petnaestak obilazi kuće, prirede tradicionalno spaljivanje Korlea (crnoluški naziv za pusta) te navečer u crnoluškom Domu kulture održe zabavu



CRNI LUG Ako se već intenzitetom i učestalošću maškare na goranskom području ne mogu mjeriti s primorskim karnevalskim feštama, s poviješću i tradicijom tog običaja svakako mogu. Štoviše, baš Gorani imaju jedan od najstarijih maškaranih običaja, takozvane Crnoluške pesnike koji već gotovo tri stoljeća na Pepelnicu »čiste« mjesto, uđu u svako domaćinstvo Crnog Luga te vikom, zvoncima, udaranjem palicama i bukom tjeraju zimu.


Nekad i danas


Po do sada poznatim podacima, prvi naseljenici na današnje područje Crnog Luga stigli su u 17. stoljeću i najvjerojatnije je tradicija pesnika već tada zaživjela jer je, po dostupnim podacima, već krajem 18. stoljeća to bio narodni običaj.


Najprije su pesniki bili mladi muževi koji su išli od kuće do kuće pjevajući te prikupljajući slaninu i jaja. Ako je bilo onih škrtih, njima se prijetilo nerodnom godinom, a po završetku obilaska prikupljenu hranu bi pripremili i pojeli u jednoj od kuća, obično u onoj u kojoj je bilo mladih djevojaka. U razdoblju između dva svjetska rata (dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća) dolazi do bitnih promjena jer se tada počinje ustaljivati običaj da u obilazak selom idu samo mladi neoženjeni mladići, a kao novost tada se javlja i harmonika koja prati njihov pohod. Nova promjena događa se pedesetih godina prošlog stoljeća kad tradicionalnu košaru sa slaninom i jajima zamjenjuju novci kojima posljednjeg dana pusta pesniki počaste sebe i sve mještane vinom i hranom.





Iako podrijetlo riječi pesnik i pesniki nije poznato, Crnolužani smatraju kako riječ vjerojatno dolazi od riječi pust. Naime, oni koji obilaze selo na Pepelnicu zovu se u Crnom Lugu pustniki što se u crnoluškom narječju pretvara u pestniki pa odatle najvjerojatnije dolazi još skraćeniji oblik – pesniki.



Nekada su pesniki bili aktivni svakog dana karnevalskog razdoblja, a postojale su i dvije skupine – crnoluška te maloselska koja je dolazila iz tog naselja. Nažalost, u posljednje vrijeme njihova se aktivnost svela na jedan dan kad obilaze kuće, prirede tradicionalno spaljivanje Korlea (crnoluški naziv za pusta) te navečer u crnoluškom Domu kulture održe zabavu. Jedan od mladih pesnika je i Petar Hrg, direktor Turističke zajednice Grada Delnica, ali i Crnolužanin koji je od najranijih djetinjstva vezan uz ovaj običaj koji i svojim doprinosom, osobno i profesionalno, nastoji što više očuvati i razviti.


– Temeljni problem opstanka pesnika je, kao i za mnogo toga drugog u Gorskom kotaru, sve izraženija depopulacija, a to znači manjak ljudi, posebno mladih – govori Hrg.


– Trenutačno nas je petnaestak, što je dobro kad je riječ o onom završnom činu obilaska mjesta, ali bi nas trebalo biti puno više kad gostujemo kod drugih karnevalskih skupina ili se predstavljamo na nekim priredbama. Tada bi nam se u puno većoj mjeri trebali pridružiti i oženjeni kako bismo što vjerodostojnije predstavljai ovaj atraktivan i lijep dio crnoluške tradicije. Ono što bi sada, kad je zbog sve manjeg broja ljudi u u Gorskom kotaru sve manje i nas, trebalo raditi je što više se predstavljati. Jer, mi smo na području Primorsko-goranske županije u samom vrhu, možda čak i najstarija zvončarska tradicija, ali ni izdaleka tako poznata kao druge zvončarske udruge i tradicije s područja Primorsko-goranske županije.


Zato bi trebalo što više nastupati na druženjima, smotrama i svim drugim prilikama kako bi se osvjestila činjenica da su su pesniki među najstarijima na ovom našem području, a to znači i u Hrvatskoj – govori Hrg, koji ističe da su baš zato i osmislili ljetno crnoluško druženje zvončara i pesnika.



Tradiciju pesnika nužno je što više zaštititi i širiti, smatra Petar Hrg te dodaje kako je tu napravljeno već nekoliko zanimljivih iskoraka. – Ministarstvu kulture RH poslali smo zahtjev vezan uz zaštitu maske kao nematerijalne baštine, što je preduvjet za sličan postupak i kod UNESCO-a. Naravno, tu je put dug, ali vjerujem da možemo uspjeti. Također, pesniki će istaknuto mjesto naći i u Interpretativnom centru čije će uređenje u Crnom Lugu početi ove godine, a isto tako pokušat ćemo pesnike predstaviti i u okviru programa »27 susjedstava« koji se provodi u okviru projekta »Rijeka EPK 2020. – rekao je Hrg.


Mala zvona


Hrg je rado opisao i pojedinosti vezane uz dan kada pesniki obilaze selo– Već nekoliko dana uoči obilaska počinje se u gotovo svim domaćinstvima, pogotvo onima koje imaju pesnike, s pripremama za taj dan, a to ponajprije znači uređenje posebne odjeće koju pesnik nosi. »Pesnička roba«, kako je mi zovemo, sastoji se od košulja i hlače šarenih rukava i nogavica, pri čemu se lijeva nogavica poklapa s desnim rukavom, odnosno lijevi rukav s desnom nogavicom. S lijevog ramena dijagonalno se preko prsa i leđa spušta tanki pojas preko kojega ide širi pojas oko bokova koji pokriva remen sa zvonima koja se pri kretanju oglašavaju najavljujući tako dolazak pesnika.

Tu treba reći da, za razliku od gotovo svih primorskih skupina, mi nemamo velika zvona, već je riječ o malim zvonima preuzetim od ovaca i krava. Obvezni dio opreme je i marama oko vrata, teški štap od leske, krabula (maska) s motivima divljih životinja te špičasti vještičji, odnosno čarobnjački šešir s kojeg vise šarene trake. Naravno, pri kretanju i uz malo vjetra sve to leti i lebdi pa pesniki sami po sebi izgledaju atraktivno i nezaboravno – priča Hrg te nastavlja:


– Cilj njihova obilaska je, kao i kod sličnih skupina, bukom i vikom prestrašiti sile zime i zla te nagovijestiti dolazak proljeća. Svaki njihov ulazak u kuću znači pokušaj »čišćenja« kuće od zime i zla, a isto to čine i pri hodanju mjestom udarajući palicama o tlo i vičući.


Hrg kaže da postoje dva tipična čina vezana za njihove obilaske. – Prvi se zove remžanje i nije baš nježan jer se svodi na to da ako na otvorenom prostoru gdje ima snijega naiđu na čovjeka, odluče »očistiti« ga tako što će ga istrljati snijegom. Naravno, to ne djeluje baš tako ugodno, pogotovo kad na vas navali nekoliko pesnika, ali svi znaju da je to običaj i da oni, u osnovi, ne žele ništa loše, već se i tim trljanjem snijega izbacuje zlo, čisti čovjeka i tjera zimu. Drugi običaj zove se šicanje i vezan je uz bacanje čovjeka u zrak, pri čemu se nikad ništa loše ne dogodi jer nekolicina pesnika uvijek spremno na ruke dočeka osobu koju su odabrali za bacanje. Taj običaj na zabavama se donekle modificirao pa je »žrtva« nakon bacanja dužna pesnikima platiti »dupljaka«, odnosno dvije litre vina – ispričao nam je Hrg.