Svjetski priznati stručnjak

ŽIVOTNA ISPOVIJEST DR. NEMECA ‘Kao klinac sam ozlijedio gležanj. Tad sam odlučio postati liječnik’

Marina Kirigin

Foto Ivica Tomić

Foto Ivica Tomić

Znao sam da treba okupiti prije svega kvalitetnu ekipu, znalce, vrijedne ljude, ali i kvalitetne osobe. Imao sam sreće u početku, ali i danas, da imam jednu fantastičnu ekipu ljudi oko sebe. Godišnje napravimo između 800 i 900 operacija, a imamo samo jednog anesteziologa, imamo pet ortopeda i jednog specijalizanta i ostalo su medicinske sestre. Sve lijepo funkcionira i što je najvažnije, pacijenti su zadovoljni 



Mnoge očaravaju »svjetla reflektora«, a njega su očarala ona u operacijskoj sali. Ta svjetlost vodila ga je od osnovnoškolskih dana, pratila u gimnaziji, sve do upisa na Medicinski fakultet u Rijeci. Kao liječnik bio je vizionar, spreman pokušati uvijek ići ukorak s vremenom, tehnologijom, a upravo to smjestilo ga je na najsvjetliji dio pozornice svjetskih i hrvatskih liječnika.


Osim znanstvenim radom, kao liječnik, dokazao se i gospodarskim i sportskim radom te na taj način uvelike doprinio promociji Općine Matulji na svim poljima djelovanja. Na nedavnoj svečanoj sjednici Općine Matulji zato mu je uručena nagrada za životno djelo. Tom prigodom istaknuto je kako je prof. dr. sc. Boris Nemec, dr. med. jedan od utjecajnijih svjetskih stručnjaka u ortopediji, pionir artroskopije koljena i transplantacije hrskavice, kao gospodarstvenik osnivač i voditelj prve privatne ortopedske bolnice »Specijalne bolnice za ortopediju dr. Nemec« u Matuljima, a kao sportski djelatnik, dugogodišnji liječnik hrvatske nogometne reprezentacije koji je Matuljima donio i dvije medalje sa svjetskih nogometnih smotri, broncu iz Francuske i srebro iz Rusije.


Život pod pločom


Rođeni Varaždinec u Matulje je sa svojom obitelji stigao 1980. godine, a od 1972. godine radio je na Klinici za ortopediju u Lovranu. Zašto Matulji?




– Prije dolaska u Matulje, živio sam u Rijeci, na Vežici na petom katu zgrade. Bili smo pod pločom. A kako sam iz Varaždina, gdje sam djetinjstvo proveo u manjoj obiteljskoj kućici s imanjem na kojem smo držali i kokoši, svinje, imali vrt, bilo mi je izuzetno teško živjeti na vrhu zgrade pod pločom. Žena, starija kći i ja podnosili smo ljeti strašne vrućine, stalno je u stanu bilo gotovo 30 stupnjeva. Tada sam ženi rekao da tako više ne mogu, da sam naučen na prostor, slobodu. Počeli smo tražiti teren. Nekoliko puta otišli smo u Jušiće i na kraju se odlučili za teren s kojeg se vidi more jer su oni uz obalu za nas bili preskupi. U Jušićima sam počeo graditi kuću te smo se 1980. godine doselili. U međuvremenu smo dobili i drugu kćer i od onda smo ovdje.


Kada ste se i kako odlučili za medicinu?


– Kao klinac imao sam ozljedu gležnja. Krivo sam stao i pao sam niz stepenice. U bolnici u Varaždinu sam u hodniku čekao pregled. Bio je jedan uzak hodnik na kraju kojega su bila vrata, a odmah iza tih vrata bila je operacijska sala. Sjedio sam odmah blizu tih vrata i kada je netko od medicinskog osoblja otvorio ta vrata, vidio sam ljude pod maskama, lampu iznad stola. Meni je to tada bilo nekako jako impresivno, mistično… Tada se pojavila ta prva želja da bih možda mogao studirati medicinu. Praktički odmah kada sam završio školu i upisao gimnaziju odmah sam rekao da ću ići na medicinu.


Foto Marin Aničić


Foto Marin Aničić



Najveći uspjesi


Što smatrate svojim najvećim životnim uspjehom?


– Mojim najvećim uspjehom smatram dvije stvari. Prvo kada sam došao raditi u bolnicu u Lovran, opredijelio sam se više za sportske ozljede jer sam uvijek bio u sportu. Nisam bio neki uspješan igrač, ali volio sam igrati nogomet i volio sam biti u takvom okruženju u slobodno vrijeme. Radio sam operacije i čitao u žurnalu da postoji artroskopija gdje se lećom koja je povezana s kamerom uđe u koljeno i vidiš kakva su oštećenja. Pošto prije nije bilo magnetske rezonance, samo smo klinički gledali pacijenta, znali smo recimo procijeniti da se radi o ozljedi meniska. Onda bismo inicirali operaciju, napravili rez na koljenu i kada bismo sve to napravili, znalo se dogoditi da je meniskus cijeli. Zato mi se taj ulazak s lećom i kamerom činio odličnim – da možeš vidjeti što se događa bez da režeš. Čitao sam da pokojni primarijus Đurić, koji je bio doktor NK-a »Zagreb«, kluba koji je onda bio u prvoj jugoslavenskoj ligi, ima tu leću. Išao sam u Zagreb i vidio kako se to radi. To me jako zainteresiralo. Dobio sam stipendiju u Švicarskoj i te 1983. godine otišao profesoru Milleru gdje sam se educirao. Tada je tehnologija u Švicarskoj već išla korak dalje, napravljen je i artroskopski stup s monitorom. Tada se »izlet u koljeno« mogao pratiti i na monitoru pa se sve vidjelo daleko bolje i ljepše. U međuvremenu smo mi kupili artoroskopski stup, ali bez monitora, počeli smo gledati na leću i stjecali prva iskustva. Tako smo među prvima, ako ne i prvi, u ex Jugoslaviji počeli raditi te operacije.


A drugi uspjeh?



Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



– Drugi uspjeh je vezan uz jedan slučaj. Dečko od 19 godina došao je u lovransku bolnicu i otkrili smo da se radi o zloćudnom tumoru koji nije probio kost i zahvatio tkivo. Kada si tada vidio takve situacije, onda je to značilo samo jedno – amputacija. Međutim, u našem stručnom žurnalu čitao sam da su u Americi i nekim europskim zemljama u takvim slučajevima ne amputiraju nogu, nego odstrane taj dio kosti i nadomjeste s kosti druge osobe. Počeo sam se interesirati tko ima koštanu banku i saznao da postoje u Americi i Moskvi. Preko »3. maja«, koji je onda, na moju sreću bio jedna respektabilna tvrtka, i koja je jako puno radila s Rusima i imala svoje predstavništvo u Moskvi, uspio sam doći u kontakt s čovjekom koji mi je ispitao situaciju. Zamolio sam čovjeka iz predstavništva »3. maja« da mi u ruski institut ide pitati kako mogu doći do kosti i dobio sam pozitivan odgovor. Doktor iz instituta rekao je da mogu doći s rendgenskom slikom pacijenta, da imaju frižider u kojem su različite veličine bedrenih kosti koje sam trebao. Kada sam na sastanku u lovranskoj bolnici predložio da to pokušamo izvesti, većina je bila protiv toga. Svi ti liječnici, posebno oni stariji gledali su me malo začuđeno. Smatrali su da u tom slučaju treba napraviti visoku amputaciju bedra i čovjeku spasiti život. A ja sam im rekao da tumor još nije zahvatio meko tkivo teda imamo šansu pomoći čovjeku. Osim toga ako ne uspijemo, uvijek nam ostaje amputacija«. Tada su liječnici izglasali »ne«, ali nakon par minuta zvala me tajnica profesora ravnatelja bolnice Mihelića. Profesor me pozvao u ured i pitao: »Čuj mali, kaj bi ti to mogel napravit?« Odgovorio sam mu potvrdno i rekao da ako kolege mogu spojiti bubreg koji je puno zahtjevniji, zašto mi ne bi mogli napraviti ovakav zahvat. Dao mi je dozvolu. Otišao sam u Moskvu s ručnim frižiderom. Otišao u sovjetski institut, izabrao kost, javio kolegama da drugi dan pripreme salu, da avion stiže oko 17 sati navečer i da ćemo oko 20 sati raditi transplantaciju. S frižiderom i kosti morao sam na avion. Interesantno je bilo na aerodromu gdje sam morao proći najmanje pet-šest kontrola. Oficir me pitao što to imam, ja sam mu odgovorio da imam kost. On me pita a čiju kost, ja sam odgovorio ljudsku. Onda su došli i ostali njemu nadređeni, pa ponovo pitanja. Na papiru sam pripremio par ruskih riječi da im znam odgovoriti jer engleski nisu govorili. Pokazao sam im i papir iz instituta, pa su ga čitali pa su se gledali, a ja sam mislio da će avion pobjeći, ali tada su me umirili i rekli da avion polijeće kada oni daju dozvolu. To je sve bilo pomalo komično. Na kraju sam im rekao da ću otvoriti frižider i pokazati im kost u ledu. Skočili su i rekli »ne« i tada me pustili. Navečer smo došli u bolnicu, operacija je trajala oko pet sati i to je bila prva operacija koja se napravila ne samo u bivšoj državi već i u ovom dijelu Europe. Nakon toga smo kolege i ja u bolnici napravili još desetak takvih transplantacija, a to je ono što smatram svojim uspjehom u medicini.


Teško do promjena 


Kada ste i kako donijeli odluku o otvaranju privatne bolnice?


– Dosta sam putovao, bio po inozemstvu, na raznim edukacijama. Vidio sam sistem rada u tim tada razvijenim zemljama i ovdje u Jugoslaviji, a kada je došla Hrvatska, ništa se puno nije promijenilo. Tada sam se odlučio da odem u privatnike, da izgradim bolnicu, a to sam učinio 2004. godine. Tamo gdje sam radio pokušao sam neke stvari mijenjati, međutim do promjena je teško dolazilo. Bolnica u Lovranu djeluje u staroj zgradi, imali smo stare operacijske sale. Predložio sam da moramo napraviti nove sale, inače da će bolnica otići kvragu. Jedno jutro na tu temu održao se sastanak, bilo je prijedloga da se obnovi jedna ili dvije sale ili ništa. Za mene je to bilo vrlo neozbiljno, gledao sam kako glasaju i shvatio da oni zapravo nemaju ambicija nešto napraviti. Čak mi je jedan kolega zamjerio da bih ih ja želio kreditno opteretiti. Tada sam prvi put rekao: »Dečki, vi ovdje radite kako radite, a ja sebi idem izgraditi bolnicu.« Tada je počela zafrkancija, zadirkivali su me kad će ta bolnica, kad ćeš početi kopati.


Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



Zapravo, nitko tada te moje riječi nije ozbiljno shvatio niti doživio. Tadašnji načelnik Matulja, gospodin Marmilić, čuo je da tražim teren za izgradnju bolnice. U to vrijeme razmišljao sam i o eventualnom zakupu zgrade, ne isključivo gradnji. Međutim, kada sam pogledao prostore koji su se nudili i vidio koliki je njihov zakup, shvatio sam da je bolje ići na opciju kupnje terena i izgradnje bolnice. Odlučio sam uzeti kredit na više godina i tako riješiti tu veliku investiciju. Načelnik Matulja tada me je pozvao da pogledam nekoliko terena, a jedan od tih terena bio je i ovaj na kojem bolnica danas egzistira. Nisam se znao odlučiti, no moja supruga tada je rekla za današnju lokaciju bolnice da je to fantastičan prostor, blizu ceste, centra mjesta… A kako nekad moraš i ženu slušati, odlučio sam se za taj prostor. Teren sam otkupio po vrlo povoljnoj cijeni, mogu reći da sam tada od općinskih vlasti doživio jedan »poguranac«. Teren je bio povoljan, a nisam morao platiti ni komunalije. Bolnicu sam počeo graditi 2003. u proljeće, a 2004. godine u jesen u njoj se dogodila prva operacija. Kada je zgrada već bila pod krovom, tadašnji ravnatelj lovranske bolnice došao ju je pogledati. Još uvijek su mnogi bili skeptični, pitali su se što mi je to trebalo, govorili mi da sam imao dobru poziciju u lovranskoj bolnici – bio zamjenik ravnatelja. Ja sam zapravo htio samo imati bolje uvjete rada, onakve kakve sam vidio i doživio u svijetu. Kasnije su shvatili da treba ulagati te su i oni pokrenuli i započeli obnovu sala i sada imaju zaista lijepi operacijski trakt.


Liječnik reprezentacije 


Svijet ste proputovali i s hrvatskom nogometnom reprezentacijom. Kako je raditi s izbornicima i nogometašima?


– U travnju mjesecu bit će 23 godine da sam liječnik reprezentacije. Bilo je jako lijepih trenutaka, a na mene je SP u Francuskoj i osvajanje trćeg mjesta ostavilo posebno lijep dojam. Tamo je bilo lijepo jer još nije bilo velikih kontrola, nije još bilo terorista. Dolazili smo poslije utakmice u hotel gdje su nas dočekivali s pjesmom, plesom. Bilo je ležernije, puno smo bili opušteniji i zabavljali se. I u Rusiji je bilo jako dojmljivo, ali ipak puno strože. Kontrole su bile vrlo jake. Međutim, za tih putovanja s reprezentacijom nisam nikad imao vremena turistički obilaziti područje. S igračima sam bio cijelo vrijeme. U Dublinu sam bio četiri puta, a tek posljednji put sam imao prilike doživjeti Irce i Irsku i to samo zato jer sam, kako smo bili dvojica liječnika i postoje mobiteli, molio da odem kada se igrači povlače u sobe, doživjeti Irsku. Otišli smo u pub i bilo je predivno, ta njihova irska muzika, ples, neko nacionalno piće.


Koji izbornik je na vas ostavio najupečatljiviji dojam? S kim ste najbolje surađivali?


– Uvijek vam u sjećanju ostane onaj prvi izbornik. Ćiro Blažević je posebna osoba, uvijek razgovorljiv, pun štoseva, uvijek ga je interesantno slušati. S njime je uvijek bilo zabavno. Svi izbornici su nas liječnike poštovali, tako da je suradnja sa svima bila dobra.


Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



Jesu li nogometaši zahtjevni pacijenti?


– Cilj nogometaša je uvijek da se nakon ozljede čim prije vrate na teren. Zato ponekad očekuju od vas da ih čim prije oporavite, međutim sve uvijek ovisi o vrsti ozljede. Zato su ponekad nestrpljivi, a ponekad su nestrpljivi i njihovi klupski treneri pa se ozljede znaju ponavljati. Izbornici na nas liječnike nikad nisu radili pritiske, čekali su da igrač dobije od nas zeleno svjetlo, a tek ga onda stavljali u igru.


Obiteljska podrška


Na svečanoj sjednici posebno ste se zahvalili obitelji, supruzi Nataši i kćerima Tanji i Ivi. Koliko su one utjecale na vaš uspjeh? Koliko je obiteljska podrška važna?


– Moja supruga je ona koja drži sve na okupu. I dan danas kada kćeri žive same sa svojim obiteljima okupljamo se na nedjeljnim ručkovima. Supruga je stvorila toplu obiteljsku atmosferu. Ja sam dosta izbivao, putovao, bio na edukacijama, znao sam biti izvan kuće i po nekoliko mjeseci. Zato kažem da je moja žena bila ta koja nas je držala na okupu. Imati jedan dobar smireni obiteljski život meni je dalo mogućnost da mogu biti koncentriran na svoj posao i da mogu raditi i napredovati. Zato sam im zahvalan.


Jeste li sretni i zadovoljni u Matuljima – Jušićima? Imate li ovdje sve što vam je potrebno za skladan život?


– Da nisam ovdje zadovoljan, već bih prodao kuću i otišao drugdje. Ovdje sam 330 metara iznad mora. Ljeti kada se pali klima uz obalu, ja se moram pokriti s dekom jer puše tramontana, ofriška nas. Ljudi, susjedi su mi dragi, vjerujem da sam i ja njima. Imamo vrlo korektne odnose. Najviše me boli matuljski promet, jutarnje gužve kroz centar mjesta, ali čujem da će se to riješiti izgradnjom novog čvora.


Poduzetnik u Hrvatskoj


Kako je biti poduzetnik u Hrvatskoj?


– Jako je teško. Svaki čas imate neki novi zakon, dođe nešto novo. Uzmimo za primjer samo povjerljivost podataka. Istina je da je to nametnuo EU, ali za nas poduzetnike to prije svega predstavlja novi trošak. Taj posao netko mora obaviti, ako nametneš nekome da ga radi, moraš ga i platiti. Svaki se čas nešto mijenja i nešto novo plaća. Drugo, HZZO drži monopol. Ne žele surađivati s privatnim ustanovama, rade samo s privatnim poliklinikama. Razumijem da nema novca, ali opet mislim da bi bilo pametno da naprave ugovor s privatnim bolnicama da pacijenti dolaze i ovamo, da se smanje liste čekanja. Istovremeno HZZO ne mora razmišljati o mojoj infrastrukturi, održavanju, troškovima, što u državnim bolnicama mora.


Što biste sugerirali ostalim privatnim poduzetnicima, što su bili temelji vašeg poduzetničkog uspjeha?


– Znao sam da treba okupiti prije svega kvalitetnu ekipu, znalce, vrijedne ljude, ali i kvalitetne osobe. Imao sam sreće u početku, ali i danas, da imam jednu fantastičnu ekipu ljudi oko sebe. Godišnje napravimo između 800 i 900 operacija, a imamo samo jednog anesteziologa, imamo pet ortopeda i jednog specijalizanta i ostalo su medicinske sestre. Sve lijepo funkcionira i što je najvažnije, pacijenti su zadovoljni. Pristup osoblja prema pacijentu je izuzetno bitan. Pacijenti kada dođu u ovu bolnicu nemaju osjećaj da je ovo bolnica. Ovdje nikad nema gužve, nema čekanja i pacijentima je puno manji stres. Komunikacija s pacijentom također je izuzetno bitna. Neki liječnici se hvale da su na dan obradili 60 pacijenata što je za mene neprihvatljivo. Mi liječnici nismo bogovi, Bog je samo jedan. Mi smo tu da u datom trenutku pomognemo najviše što možemo i naše mogućnosti razjasnimo pacijentu. Kada se vaza jednom razbije, možete je zalijepiti, ali ona više nikada neće biti kao nova. Tu je velika uloga liječnika da pacijentu objasni što može očekivati. Ne napravi li to liječnik, pacijent će nakon oporavka biti i dalje nezadovoljan i nesretan.