Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
9. prosinca 2019.
Gnjev na ulicama

Žestina i masovnost prosvjeda "žutih prsluka" plaši vladajuće elite u Francuskoj. Do njih nije došlo slučajno

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 17. veljača 2019. u 21:00 2019-02-17T21:00:00+01:00

Pokret je rezultat velike društvene krize u Francuskoj. Miche, Chouard, Guilluy i ostali upozoravali su da će kriza eskalirati, tako da nitko ne može reći da je do prosvjeda došlo slučajno

Po pisanju Journal du Dimanschea francuski predsjednik Emmanuel Macron raspisat će 26. svibnja ove godine referendum (prvi nakon 2005.), istodobno s izborima za EU parlament, o socijalnim i ekonomskim reformama, ne bi li tako umirio sve veći broj prosvjednika, odnosno tzv. žutih prsluka koji uporno demonstriraju još od 17. studenoga prošle godine, a u kojima je do sada, što lakše, što teže ozlijeđeno više od 1.700 ljudi.

Protesti su počeli kada je Macronova vlada najavila podizanje cijene dizel goriva, ali i uopće zbog sve većih troškova života koje većina stanovništva više, sa svojim primanjima, nije u stanju servisirati. Ubrzo su se proširili i narasli; iz Pariza su se prelili i u druge velike francuske gradove, ali istodobno se i širila lepeza zahtjeva koje su postavljali pred vladu; uz ekonomske, sve su više tražili i političke reforme, prije svega »direktniji pristup demokraciji«. U prosincu 2018. godine Macron je objavio paket mjera čiji je cilj bio pomoći obiteljima s niskim primanjima i umirovljenicima (tzv. prime d' activite), ali pokazalo se kako to više ne zadovoljava prosvjednike; oni su (za)tražili široku nacionalnu debatu o velikim političkim temama, što je na koncu francuski predsjednik i prihvatio.

Narod je bijesan

Ova velika rasprava trebala bi završiti do 15. ožujka ove godine, a referendum bi bio završna točka tog procesa na kojem bi se građani trebali izjasniti: žele li smanjiti broj zastupnika u Narodnoj skupštini i ograničiti broj mandata? Veliko je pitanje hoće li to zadovoljiti pripadnike žutih prsluka, jer pokret je u međuvremenu bitno ojačao, organizirao se (sada ima i formalnog leadera Christophea Chalencona, koji čak i razmišlja o kandidaturi pokreta za predstojeće EU izbore); potporu mu pružaju republikanci, Nacionalna fronta Marine Le Pen, a sve više im se pridružuju istaknute ličnosti iz javnog i kulturnog života; primjerice, slavna glumica, oskarovka Juliette Binoche u jednom je razgovoru naglasila: »Razumijem ljude koji prosvjeduju, većina ih se buni, jer ne mogu više živjeti od svojih bijednih plaća.« Danas vodeći, ali i kontroverzni francuski književnik M. Houellebecq, kojeg prati glas rasista, mizogoničara i pornografa, objavio je nedavno novi, sedmi po redu roman »Serotonin« (pisao ga je prije pojave žutih prsluka), u kojem je, kako tvrde kritičari, zapravo najavio sve ovo što se upravo sada događa u Francuskoj. Naime, u romanu je kroz usta svog glavnog junaka Florana Claudea Labrusta, koji je zgađen visokom europskom politikom pobjegao u provinciju, u Normandiju, vjerujući da će povratkom zavičajnim korijenima obnoviti snagu i ideale u borbi protiv nepravde, rekao: »Moramo se suprotstaviti političarima koji se ne bore za interese svoga naroda, već su spremni učiniti sve da obrane osobne interese«. I to se danas doista događa; narod je bijesan zbog velikih socijalnih razlika, buni se zbog nepravdi, ali to što se događa u Francuskoj samo je najava velikih globalnih potresa, ili kako kaže Houellebcq: »Ako ne poduzmemo nešto radikalno, naša će civilizacija zbog pohlepe nestati, naprosto bez krvi i drame nestati«.

Pokret žutih prsluka je populistički u punom smislu te riječi; nema izgrađenu (infra)strukturu djelovanja, tek nekoliko glasnogovornika koji često ne djeluju usklađeno. Pojedini su analitičari žute prsluke okarakterizirali kao anarhiste; istina, bliski su im u pojedinim elementima, međutim, ovdje se ipak radi o pokretu koji se suprotstavlja svim »službenim« ideologijama i(li) svjetonazorima. Ali ipak, žuti prsluci su iznjedrili nekoliko »svojih« intelektualnih ikona, a svakako najveći ugled i utjecaj imaju Jean Claude Miche, Etienne Chouard, Christophe Guilluy, a uz ovu trojku treba izdvojiti sociologa Emmanuela Todda (koji je statističkim analizama još početkom 80-ih godina prošlog stoljeća nagovijestio raspad SSSR-a) i svjetski poznatog filozofa Michela Onfrayea.

Zakrvljene klase

Guilluy, inače po struci geograf i pisac dva ključna eseja za poimanje »politike« žutih prsluka (»Periferna Francuska« iz 2014 g. i »Sumrak bogate Francuske« iz 2016 g.) smatra da je zemlja dramatično raspolućena na tri velike, međusobno »zakrvljene« klase: nacionalno »plemstvo« (dobitnici globalizacije), službenike i ostale. Macron pripada tom »plemstvu«; to su pripadnici financijskog kapitala, direktori multinacionalnih kompanija, »gurui« novog medijskog sektora i tehnologija i sl., koji žive u Parizu, Lyonu i drugim velikim gradovima, a u posljednih 10-ak godina njihovo se bogatstvo enormno povećalo. Službenici koji godišnje zarađuju preko 30.000 eura najizloženiji su poreznim obvezama (30 posto na dohodak) i upravo su oni žutim prslucima dali snažnu potporu. Srednja klasa se osjeća posebno ugrožena: školuje djecu, naporno radi, izvršava sve obveze, ali unatoč tomu, sve više siromaši i živi u strahu da neće moći svojoj djeci osigurati izglednu perspektivu. Nezadovoljni su velikim izdvajanjima za socijalne potrebe države, a za uzvrat sve je manje sposobna iz tih sredstava servisirati potrebe sve većeg broja siromašnih. Ako tako nastavi Francuska će se ubrzo sa svojim financijama naći u »crvenom« i doći će pod udar Bruxellesa. Naravno, najveći problem su najsiromašniji, rade za minimalac, a veliki dio ove populacije čine migranti i(li) njihovi potomci. Istina, Macron je tijekom prosvjeda žutih prsluka povećao minimalne plaće, ali to ni izdaleka ne pokriva mjesečne troškove života.

Novi fenomen, po Guilluyu, čini klasa Francuza koja ne stanuje u centru velikih gradova, niti u predgrađima, a kojom se do sada nitko ozbiljno nije bavio. To su predstavnici francuske periferije koji danas čine 65 posto svekolike tamošnje populacije, a radi se uglavnom o potomcima migranata koji su se dobro integrirali u društvo, ali to su ujedno i najveći gubitnici globalizacije. Zašto? Pa odgovor je jasan: francuska se industrija preselila u sredine s jeftinijom radnom snagom i fleksibilnijim radnim zakonodavstvom. Osim toga, regije i gradovi izuzev Pariza, uglavnom su prezaduženi i sve lokalne i regionalne vlasti jako štede na javnom novcu, tako da su građani sve nezadovoljniji uslugama koje »masno« plaćaju. Tko živi na periferiji, ne može si život ni zamisliti bez vozila i upravo je zato novi ekološki porez na gorivo izazvao takav žestok i masovan revolt. Guilluy se svojim tezama nametnuo kao autoritet kojeg mnoštvo prosvjednika obožava, ali ga i oponenti iznimno uvažavaju.

Kolaps sustava

Etienne Chouard je srednjoškolski profesor, ali i pisac brojnih političkih analiza u kojima se bavio krizom francuske elite. Uzroke krize (pro)nalazi u izbornom sustavu koji formira velike političke blokove, a takvi izbori, po njemu nemaju smisla. Reforma sustava je temelj potrebnih, ali ujedno i radikalnih društvenih promjena, a ustav bi više pozornosti trebao posvetiti referendumskom odlučivanju. Veliki je kritičar sveprisutne korupcije, čak predlaže izbor narodnih zastupnika »izvlačanjem« kandidata, kao na lotu. Međutim, Chouard nije samo »ideolog« žutih prsluka, već i njihov kritičar, smatrajući da se u svojim zahtjevima ne smiju ograničiti na povećanje plaće i sl. (to su kaže nedovoljna i nepotpuna rješenja), već treba inzistirati na sistemskim promjenama, poput ranije spomenute izmjene ustava. Iako su neki Chouardovi zahtjevi i prijedlozi uistinu utopijski, njegov je veliki doprinos u tomu što jasno i precizno upućuje na izvore sadašnje krize. Između ostalog, tvrdi kako puki sindikalni zahtjevi žutih prsluka neće riješiti probleme društva, već ih samo dodatno zakomplicirati, a prava rješenja odložiti. Ali, u ovakvim uvjetima kolaps sustava je neizbježan.

Najznačajniji lik u pokretu žutih prsluka je svakako filozof Jean Claude Miche (sin poznatog francuskog sportskog reportera, komunista i slavnog sudionika pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata), danas srednjoškolski profesor u Montpellieru (jedno od središta pokreta žutih prsluka), koji se samovoljno odrekao izgledne sveučilišne karijere kako bi se mogao posvetiti obrazovanju mladih, ali i odraslih koji se ne bave intelektualnim zanimanjima. Ideološki pripada ljevici, ali je i njezin oštar kritičar smatrajući da svođenje lijevih pokreta na bavljenje ljudskim pravima i zaštitom manjina nije dovoljno. Glavni neprijatelj radnog čovjeka je kapital; javna bi se debata trebala voditi upravo oko ovih pitanja, a to znači da treba iznaći modele pomoći najsiromašnijim slojevima društva, ali i osmisliti alternative tzv. konzumerističkim oblicima života.

Zajednička egida svim ovdje spomenutim intelektualnim ikonama žutih prsluka glasi: ovaj pokret nije samo rezultat trenutačnih političkih i ekonomskih odnosa, već prije svega velike društvene krize u Francuskoj. I ne samo u Francuskoj. Kriza nije od jučer, to su dugodobni procesi za koji se moraju pronaći adekvatna rješenja. Miche, Chouard, Guilluy i ostali i ranije su upozoravali da će kriza eskalirati, tako da nitko ne može reći da je do prosvjeda došlo slučajno. Jedino iznenađenje, ako se tako može reći, intenzitet je prosvjeda i krize, njihova masovnost i žestina, međutim ona je daleko od kulminacije, a upravo ta neizvjesnost podjednako plaši i vladajuće elite i prosvjednike.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.