Foto M. Gracin
S obnovom Galeba se kasni jer će se brod vratiti na Riječki lukobran tek krajem 2020., a planirano je sredinom iduće godine. Na pitanje tko bi trebao obnoviti lansirnu rampu odgovor je jednostavan. Svi. Nažalost, možda je bolje da se uruši, pa će svi koji o njoj vode brigu konačno odahnuti
Rijeka je bila grad u kojem je industrija cvjetala. Nakon Drugog svjetskog rata sve je trebalo obnoviti zbog razaranja, od luke do »3. maja«. I obnovilo se. Nebrojene su tvornice radile u desetljećima koja su slijedila. U Rijeci je svatko mogao dobiti vrlo brzo posao čim je u nju došao, od građevinskih djelatnosti do metaloprerađivačkih. Tih godina Rijeka je bila spavaonica za desetine tisuća radnika. Sve se to promijenilo raspadom Jugoslavije. Tranzicija je potaracala industriju, a ostala je industrijska baština.
U središtu Rijeke ostali su prazni prostori Rikarda Benčića, Rade končara, Tvornice papira, Rafinerije, Torpeda… Dio tih prostora postao je vlasništvo Grada Rijeke na račun neplaćene komunalne naknade. Godinama je to bio mrtav gradski kapital u gradu koji nije više imao industriju, ali ni alternativu za izgubljena radna mjesta. Kako život mora ići dalje, počeo se spominjati potiho urbani turizam kao nadomjestak za radna mjesta u industriji. Stručnjaci su se uhvatili posla kako bi valorizirali industrijsku baštinu. Ono što je u početku bila nemoguća misija počelo je davati plodove. Neobrađena i neplodna zemlja postala je plodna oranica kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju i kada su počeli stizati euri za riječke projekte. Vrhunac je bio kada je Rijeka dobila titulu Europske prijestolnice kulture. Iskoristila se prilika da se obnovi Rikard Benčić koji će postati riječki kulturni kvart s novim muzejima i novom zgradom gradske knjižnice na mjestu oronulih prostora nekadašnje tvornice.
Današnja lansirna rampa izgrađena je 1930. godine, ali nije prva građevina te vrste u Rijeci. Drvena lansirna rampa, znatno manjih dimenzija, bila je izgrađena još 1872. godine, pedesetak metara istočnije. Sadašnja lansirna rampa u stvari je spoj triju lansirnih rampi, a poznata je i kao prva građevina u svijetu za testiranje zrakoplovnih torpeda.
Na dnu mora
No, ono što se dogodilo s lansirnom rampom čiji se krov nedavno urušio aktualiziralo je problem odnosa grada prema industrijskoj baštini i prema onome što može biti kapital kada je riječ o urbanom turizmu. A najveći kapitalci su svakako brod Galeb i lansirna rampa. Valja naglasiti da je za brod Galeb izravno nadležan Grad Rijeka, a za lansirnu rampu Lučka uprava jer je ona smještena na pomorskom dobru kojim upravlja ta institucija. A u Lučkoj upravi, iako su se s promjenama vlasti mijenjali i ravnatelji pa je bilo najviše HDZ-ovih, a bilo je i SDP-ovih kadrova, sve ove godine nije bilo sluha da se u suradnji s Građevinskim fakultetom i Gradom Rijekom napravi projekt obnove tog zaštitnog znaka Rijeke.
Godine 1947. otpočelo je vađenje Kiebitza koji se nalazio na dubini od 22 metra. Početkom 1948. godine brod je izvađen iz mora te potom obnovljen u pulskom brodogradilištu gdje je vrlo luksuzno i moderno uređen i predan Jugoslavenskoj ratnoj mornarici kao školski brod Galeb.
Tek krajem 2020.
– Brod je i danas poznat kao ploveća rezidencija jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita. Od ožujka 1953. godine, kada je krenuo u prvi posjet Velikoj Britaniji, Tito je Galebom putovao 14 puta posjetivši 18 zemalja na tri kontinenta – Europi, Aziji i Africi. Tijekom posjeta Galebovom palubom prošli su mnogi državnici, od engleskog premijera Winstona Churchila, grčkog kralja Pavla i kraljice Frederike do etiopskog cara Haile Selasija i marokanskog kralja Hasana II., a posjetili su ga i predsjednici nesvrstanih zemalja Gamal Abdel Naser, Džavaharlal Nehru, Ahmed Sukarno, general Abud, Kvame Nkrumah, Albert Tabnen, Habib Burgiba, Sirimavo Bandaranaike, U Nu, Ne Vin, Modivo Keita, Seku Ture, arhiepiskop Makarios, ali i predsjednik SSSR-a Nikita Hruščov.
Na prvi natječaj za obnovu Galeba koji je raspisan krajem 2018. godine pristigla je ponuda brodogradilišta »Viktor Lenac« koja je bila gotovo dvostruko skuplja od procijenjenih radova pa je natječaj poništen. Izazvalo je to veliku pažnju javnosti koja se pitala treba li Rijeci uopće Galeb. Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel bio je i je uvjeren da treba, a nedavno je citirao i tekst iz londonskog The Timesa u kojemu se preporuča izlet u Rijeku i kao glavna atrakcija Galeb. Nedavno je raspisan drugi natječaj i u gradskoj vlasti su uvjereni da će se sigurno odabrati izvođač radova. Ovaj put došlo je do korekcije cijene na više i obnova bi trebala koštati oko 45 milijuna kuna, s tim da je došlo do korekcije onoga što se mora odraditi u odnosu na prvi natječaj. Po završetku rekonstrukcije i opremanja brod Galeb će na ukupno 5.565 metara kvadratnih imati kulturnu namjenu za stalni muzejski postav, povremene izložbe, kino i kreativne radionice. – Osim kulturne namjene, Galeb će imati i komercijalnu namjenu – hostel, bar/restoran, i suvenirnicu. Već 2020. godine brod Galeb bit će rado posjećivano mjesto brojnih programskih događanja Europske prijestolnice kulture u sklopu programskog pravca »Doba moći«, navode u Gradu Rijeci.
Loptica neodgovornosti
Uzalud su bili svi vapaji Udruge Pro Torpedo, Pomorskog i povijesnog muzeja, stručnjaka s Građevinskog fakulteta da se, ako ništa drugo, barem zaustavi daljnje propadanje, dok se ne osmisli nova namjena Lansirne rampe i za to osiguraju sredstva. Izradio je tim s riječkog Građevinskog fakulteta, na čelu s prof.Davorom Grandićem elaborat postojećeg stanja konstrukcije lansirne rampe, kao i idejni projekt sanacije i obnove konstrukcije, još prije sedam godina, uz financiranje Ministarstva kulture i Grada Rijeke, u kojemu je utvrđeno da je već tada konstrukcija lansirne rampe bila u lošem stanju koje je zahtijevalo sveobuhvatnu obnovu, s tada procijenjenim troškovima od oko osam milijuna kuna (samo za rekonstrukciju građevine, bez prenamjene i uređenja). U sedam godina konstrukcija je dodatno propala, betonski stupovi su sve tanji, armatura unutar betona u sve upitnijem stanju uslijed djelovanja vremena, mora i atmosferskih prilika pa bi lansirna rampa, upozorava profesor Grandić, mogla doći u stanje u kojemu obnova više neće biti moguća.
Papirnata zaštita
Lučka uprava svakako je tu najodgovornija, barem u formalnom smislu, jer ona kao vlasnik treba biti ta koja će inicirati obnovu lansirne rampe. Na koji način, čini se da ni u Lučkoj upravi ne znaju, jer mogli su već do sad barem razraditi projekte, ako već ne i osigurati sredstva. Mogli su, primjerice, ponuditi lansirnu rampu u koncesiju Gradu Rijeci, uz simboličnu naknadu od, recimo, jedne kune ili razviti neki sličan model po kojemu bi rampu na upravljanje prepustili Gradu pa bi se u miru mogli baviti svojom osnovnom djelatnošću – razvojem luke. Za tako nešto trebala bi postojati i dobra volja u Gradu, točnije i Grad je mogao pokrenuti sličnu inicijativu prema Lučkoj upravi, jednako kao što je preuzeo i vlasništvo nad Galebom. Ne treba se upuštati u polemike što je važnije, Galeb ili lansirna rampa, te je li novac potrošen na Galeb trebalo možda potrošiti na lansirnu rampu, ali mora se konstatirati da je Grad mogao i trebao pokazati barem jednaku volju da očuva lansirnu rampu kao što je to učinio u slučaju Galeba. Pogotovo u kontekstu EPK kroz koji se, jednako kao za Galeb, možda moglo osigurati i dio europskih sredstava za obnovu lansirne rampe. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je na čelu Lučke uprave u prethodnom mandatu bio SDP-ov kadar Vlado Mezak pa tada ni međusobni politički odnosi na relaciji Grad – Lučka uprava nisu bili podijeljeni između SDP-a i HDZ-a, no unatoč načelno iskazivanoj brizi za lansirnu rampu, ni tada nije učinjen nikakav korak bliže njenoj obnovi.