Lijevi i desni u problemima

Velike stranke su pogubljene, evo što sve Daliji Orešković ide u prilog. Hoće li uspjeti?

Zlatko Crnčec

Daliji Orešković na ruku ide činjenica da je SDP u katastrofalnom stanju, ali i to što je, bez obzira na deklariranje kao lijevo centristička opcija, prihvatljiva i biračima desnog centra nezadovoljnim HDZ-om



Emmanuel Macron prije dvije godine na opće je iznenađenje francuske i europske javnosti pobijedio na predsjedničkim izborima i zasjeo u Elizejsku palaču. Bio je to pravi šok budući da se po prvi puta u francuskoj Petoj Republici, ustanovljenoj 1958. godine povratkom na vlast Charlesa de Gaullea, dogodilo da šef države postane netko tko nije ili golist ili socijalist.


Posebno je to bilo važno zbog toga jer je u Francuskoj za razliku od svih ostalih članica EU, na djelu takozvani polupredsjednički sustav u kojem predsjednik Republike zaista jest šef izvršne vlasti i ima velike ovlasti. Istina, najveći je razlog Macronove pobjede bio taj što je usred kampanje najveći favorit, kandidat golističkih Republikanaca Francois Fillon, upao u veliki skandal koji je uništio njegovu kampanju. U prazan prostor spremno je uletio Macron i pokupio glasove i lijevih i centrističkih i desnih birača. Mjesec dana kasnije njegova na brzinu sklepana lista osvojila je i apsolutnu većinu u Nacionalnoj skupštini čime je dobio apsolutni mandat da pokuša reformirati francusko gospodarstvo u čemu, kao što to pokazuju recentni događaji, i nema baš previše uspjeha.


Budući da u cijeloj Europskoj uniji tradicionalne lijeve i desne stranke upadaju u velike probleme, čak je i vječni bavarski CSU pao ispod psihološke granice od 40 posto, otvara se pitanje tko će popuniti taj politički prostor. U Hrvatskoj se HDZ još uvijek solidno drži bez obzira na vukovarski prosvjed koji je osim, što je ukazao na činjenicu da ogroman broj ratnih zločina nije procesuiran, u podtekstu zaista imao napad na Andreja Plenkovića kako bi ga se prikazalo kao čovjeka kojeg Milorad Pupovac drži u šaci. HDZ nije zabilježio nikakav pad što se ne može reći za drugu hrvatsku, uvjetno rečeno, veliku stranku. SDP je sada na 16 posto, i to u istraživanju javnog mnijenja u kojem još nije kao opcija bila ponuđena inicijativa Dalije Orešković. Neki smatraju da bi baš ona mogla odigrati ulogu koju je Macron odigrao u Francuskoj. Naravno, ne da postane predsjednica, Hrvatska je od 2000. zemlja u kojoj je na snazi parlamentarni sustav, već kao opcija koja bi mogla jako dobro proći na sljedećim parlamentarnim izborima ma kada oni bili održani.


Brojne teškoće




Na ruku joj ide činjenica da je SDP u katastrofalnom stanju koje bi se, sudeći prema informacijama koje dolaze iz ove stranke, moglo još i dodatno pogoršati. Druga činjenica koja joj ide u prilog jest da je ona bez obzira na to što se deklarirala kao lijevo centristička opcija prihvatljiva i dijelu birača desnog centra koji su nezadovoljni HDZ-om, posebno činjenicom da stranka nije iskoristila aferu Agrokor da udari na ortački kapitalizam koji već više od četvrt stoljeća uništava Hrvatsku.


Profesor Žarko Puhovski smatra da je moguće da Orešković popuni upražnjeni politički prostor na centru, ali da će se u svom naumu susresti s brojnim teškoćama.


– Prvi bi problem mogle biti organizacijske pretpostavke koje u ovom trenutku čini mi se uopće ne postoje. A Macron je imao kada je pobijedio i jaku logističku i financijsku podršku. Drugi problem s kojim bi se Orešković mogla susresti sastoji se u tome da su oni koji su na političkom centru u pravilu luzeri od kojih se samo očekuje da nakon izbora koaliraju s najjačom opcijom. Treći bi problem mogao biti zahuktala svjetonazorska rasprava u kojoj svaki racionalni pristup djeluje kao da nemate stav. Od političara se traži da se opredijeli za ili protiv, a problemi su puno složeniji od toga. Kada netko ukaže na to ispada kao da nema stav, kaže Puhovski. Dodaje da bi Orešković u prilog mogla ići činjenica da do redovnih parlamentarnih izbora ima dvije godine što je dovoljno dugo razdoblje da se riješe logistički i financijski problemi.


– U svakom slučaju Orešković ima puno veće šanse od drugih opcija koje također pretendiraju postati uspješna centristička opcija, smatra Puhovski. Hrvatska je već prošla kroz iskustvo nalik onom koji se dogodilo u Francuskoj prije dvije godine.


Mesić u centru


Dogodilo se to 2000. godine kada je također na opće iznenađenje na izborima za predsjednika Republike pobijedio Stjepan Mesić koji je bio, barem formalno gledano, centristički kandidat budući da je tada bio član također formalno liberalnog HNS-a. Kandidati dviju velikih političkih opcija iz raznoraznih razloga nisu uspjeli u utrci za Predsjedničke dvore. Kandidat HDZ-a bio je tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić koji nije uspio ponajviše zbog toga jer nije imao punu podršku svoje stranke koja je čak u nekim dijelovima zemlje, u prvom redu Slavoniji, aktivno odradila za Mesića.


S druge strane kandidat SDP-a i HSLS-a Dražen Budiša nikada nije uspio osvojiti povjerenje lijevo centrističkih birača koji su mu zamjerali da je previše sklon brinuti o nacionalnim interesima. Međutim, Mesić nikada nije postao hrvatski Macron. Prvi je razlog bio tehnički. Macron je prvo pobijedio na predsjedničkim izborima i onda na krilima tog uspjeha svojim pokretom osvojio većinu u Nacionalnoj skupštini. U Hrvatskoj su međutim prvo održani parlamentarni izbori, na njima je Mesić bio kandidat koji nije uspio čak ni ući u Sabor, a tek onda predsjednički pa Mesić i HNS nisu uspjeli iskoristiti zamah njegove iznenađujuće pobjede. HNS je istina narastao, ali činjenica da su imali samo dva saborska mandata, te da je došlo do ustavnih promjena kojima je predsjednik Republike razvlašten, nažalost ne do kraja, dovela je do toga da su igru i dalje vodile dvije velike stranke.


Osim toga ni Mesić ni HNS nisu imali bilo kakvu zaokruženu priču, osim njegovih grubih napada na Franju Tuđmana i tvrdnji Vesne Pusić da je HDZ vodio agresivnu politiku prema BiH. Tako da je HNS počeo padati da bi se danas sveo na stranku od jedan posto.


Lažna slika


– Do pobjede Mesića došlo je ponajviše zbog stanja na tadašnjoj političkoj sceni. Lažna je slika da su Budiša i Granić vodili priču. Birači ljevice nisu prihvatili Budišu, a Mesić je dobio njihove glasove jer su oni u velikom broju doživljavali HNS kao lijevu stranku. Osim toga predsjednički su izbori u potpuno drugačiji od parlamentarnih. Na njima se biračko tijelo često grupiraju protiv najjačeg kandidata pa recimo na sljedećim predsjedničkim izborima nije nemoguće da Ivan Vilibor Sinčić prođe u drugi krug – smatra Puhovski.


Kao treća opcija u jednoj su se trenutku bili nametnula i Mirela Holy i MOST i Hrvatski laburisti, ali ni jedna se od tih opcija nije uspjela nametnuti.


– Od početka sam govorio da je je MOST desna opcija što se sada nakon skupa u Vukovaru i pokazalo. MOST je na neki način bio preteča ovih referendumskih inicijativa u kojima dio HDZ-ovaca prosvjeduju protiv Plenkovićevog HDZ-a za kojeg smatraju da je postao previše centristički i liberalan. MOST jest bio kadrovsko i personalno osvježenje, ali ni u kojem slučaju političko. A Laburisti i ORAH su u osnovi bile lijeve opcije koje su ili osnovali ili podržavali ljudi koji nisu bili zadovoljni Milanovićevim SDP-om – kaže Puhovski.