Svi se resori dodatno srozali

VLAST POD POVEĆALOM Analiziramo što je bilo od najavljivanih “dubokih i korjenitih reformi”

Jagoda Marić

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

Za početak Vlada bi morala opet kao vrijednosti promovirati rad, obrazovanje, pravednost, solidarnost, a zasad se u Hrvatskoj napreduje i profitira ako se te vrijednosti gaze ili zaobilaze. Samo bi neznalice pomislile da premijer Plenković toga nije svjestan



Premijer Andrej Plenković je pred kraj 2017. godine u nekoliko intervjua najavio da će 2018. godina biti godina reformi – »dubokih, korjenitih reformi«. Pritom je isticao reforme u području obrazovanja, zdravstva, mirovinskog sustava, pravosuđa i uprave i one koje bi trebale donijeti bolje poslovno okruženje.


Nekoliko mjeseci kasnije, u travnju 2018. godine, Vlada je donijela i Nacionalni program reformi i u njemu je za 59 mjera navela okvirne rokove kad je primjerice u pitanju donošenje zakona, pravilnika, odredbi, strategija… Premijer je pak nakon toga u nekoliko istupa najavio kako će učinak svakog ministra vrednovati nakon šest mjeseci. Od tada je protekao i koji mjesec više, a Novi list je Vladin ured za odnose s javnošću upitao za procjenu toga je li 2018. godina bila godina reformi, kako su je zamislili.


Pitali smo ih i je li premijer doista mjerio učinak svojih ministara nakon šest mjeseci i kako su pojedini ministri pritom prošli, iako činjenica da su svi ministri i dalje na svojim dužnostima, osim Martine Dalić, koja je iz Vlade otišla zbog Agrokora, sugerira da je premijer, ako je doista mjerio učinjeno, zadovoljan rezultatima svojih ministara.




Odgovore na žalost nismo dobili, pa nam ostaje da i jedno i drugo procijenimo sami s posebnim naglaskom na šest područja koje je sam premijer istaknuo kao najvažnija. Pri toj ocjeni vodili smo se s dva kriterija, onim što je doista na papiru napravljeno prema Vladinom Programu reformi i time kako je to utjecalo na život građana, jer bi u konačnici smisao reformi trebao biti bolje obrazovanje i zdravstvo, pravedniji mirovinski sustav, pouzdano pravosuđe, učinkovita uprava i povoljnije poslovno okruženje.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



Na papiru svi ministri iz područja koje je premijer označio ključnima, prolaze bolje nego u stvarnosti. Predlagali su oni Vladi, a Vlada je potvrđivala i u Sabor na usvajanje slala zakone navedene u Programu reformi. Puni su ti zakoni novih, modernih, naprednih instituta i odredbi, no u realnosti cijelu ovu godinu ti su se resori dodatno srozavali i u njima su se rastakali temelji i iznova poništavale vrijednosti zbog kojih postoje. Nema tog zakona koji može popraviti stanje u obrazovanju ako društvo u kojem se taj zakon primjenjuje obrazovanje ne smatra važnim i nema tih zakona koji će popraviti pravosuđe, ako oni ne vrijede za sve članove tog društva jednako.


Kao što nema reforme koja će spasiti mirovinski sustav, ako njemu u temelju nije rad i ako su stotine tisuća njegovih korisnika tamo zato što je za njih napravljen izuzetak. Za početak Vlada bi morala mijenjati društvo u kojem ti zakoni vrijede, morala bi opet kao vrijednosti promovirati rad, obrazovanje, pravednost, solidarnost, a zasad se u Hrvatskoj napreduje i profitira ako se te vrijednosti gaze ili zaobilaze. Samo bi neznalice pomislile da premijer Plenković toga nije svjestan, lako je moguće da on Hrvatskoj doista priželjkuje da prigrli takav sustav vrijednosti. Ali kao i njegovi prethodnici, umjesto »dubokih i korjenitih promjena« društva, ako ga Hrvatska uopće više ima, odlučio se na intervencije u za njega šest važnih područja.


Profesor preko noći


Obrazovanje je prošle godine poslužilo predsjedniku HNS-a Ivanu Vrdoljaku kao izlika da razbije HNS i s pet zastupnika postane dio vladajuće većine te da njegova stranka u Vladi dobije i dva ministarstva. Ministarstvo obrazovanja pripalo je Blaženki Divjak, sveučilišnoj profesorici, zbog koje se Plenković morao odreći HDZ-ovog ministra Pave Barišića. Kurikularnu reformu HNS-ovci su predstavili kao pitanje svih pitanja, HDZ se u tu priču nije previše petljao, pustio je nove koalicijske partnere da se sami nose s velikim obećanjima i malim mogućnostima. Kako su najavili krenuli su od ove godine s pilot-projektom, u škole su uz poneke poteškoće i kontroverze stigli tableti, uvedena je informatika kao obvezan predmet u pete i šeste razrede osnovnih škola, a strukovno obrazovanje dobilo je više prakse, a manje povijesti i biologije.


Foto Denis Lovrović


Foto Denis Lovrović



Da doista olako shvaćaju i obrazovanje i njegovu reformu najbolje je pokazala Vrdoljakova primjedba da se profesori povijesti, koji će izgubiti posao zbog manjka sati, mogu prekvalificirati u profesore informatike. Toliko je uspješna Vladina reforma da se eto i profesor informatike postaje preko noći. Progurala je ministrica, mora joj se priznati, sve najavljene zakone, i učinak joj je po tom pitanju i više nego dobar. Ipak, na kraju godine u njezinom je resoru ostao veliki upitnik. Što zapravo znači novi Zakon o udžbenicima koje je HNS prikazao kao svoje veliko postignuće, ako nam se nagodinu spremaju besplatni udžbenici za sve osnovnoškolce, što je projekt koji je progurao Milan Bandić.


Foto Tomislav Miletić / PIXSELL


Foto Tomislav Miletić / PIXSELL



I dok se partneri iz vladajuće koalicije bore oko toga tko će i kakve udžbenike prodavati, u školama se tuku profesori i učenici, a svaki dan u javnosti se, iako je polugodište pri kraju, pojavi neki slučaj učenika čiji roditelji nisu prihvatili da im je dijete palo razred, pa još ispravlja ocjene, a viši će razred valjda upisati do kraja školske godine. Za nadati se da ministrica zna da ni jedan ni drugi problem ne može popraviti ni više informatike, ni tableti, ni više prakse, niti je on nastao zbog previše povijesti i biologije u strukovnim školama. Reforma je to u kojoj bi se moralo mijenjati cijelo društvo, a onda bi ona u posao morala uključiti i partnere iz HDZ-a koji ne pokazuju nikakvu namjeru da joj se miješaju u posao.


Stvarnost demantira Kujundžića


Foto Damir Škomrlj


Foto Damir Škomrlj



Nisu doduše previše zainteresirani ni za ono što u resoru zdravstva radi njihov ministar Milan Kujundžić. Čovjeku se mora priznati da je u rebalansu uspio ponovo dobiti više novca za plaćanje dugova u zdravstvu, da je ishodio povećanje doprinosa za zdravstvo, a da nikome u Vladi nije morao reći što će popraviti s tim novcem. Gotovo cijelu je godinu Kujundžić golicao javnost najavama povećanja trošarina na cigarete i alkohol, što je činio i u 2017. godini, koje bi trebao donijeti novi Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju. Na kraju od toga nije bilo ništa, kao ni od smanjivanja liste čekanja, a Kujundžić je dobio više novca.


Njegovu je reformu, kao i onu kolegice mu Divjak, testirala stvarnost. Svako malo ministar mora formirati nekakva povjerenstva i pokrenuti inspekcijski nadzor, zbog pritužbi žena na to kako se rade kiretaže u bolnicama, otvorenog istupa građana o mitu koje liječnici otvoreno traže ili smrti dječaka kojeg su prethodno nekoliko puta vratili s hitne u Metkoviću.


Možda devetogodišnjem Gabrijelu ne bi bilo pomoći, možda je njegova bolest bila fatalna, o tome doista ne mogu suditi laici. Liječnici sigurno nisi željeli njegovu smrt i svaki liječnik u Hrvatskoj želi spriječiti takav ishod. Ali sustav je takav da se teško bolesno dijete dva dana može vraćati s hitne. To nema nikakve, ali baš nikakve veze s time koliko zdravstvo ima novca, nego s time da se sustav vrati na svoj početak kad je postojao radi pacijenata, pa koliko god bogate ili siromašne njegove financije bile. Unatoč svemu, imamo još uvijek pravo vjerovati, da ni većina zdravstvenih radnika protiv toga ne bi imala ništa.



Blaženka Divjak


– Za nadati se da ministrica zna da probleme ne može riješiti više informatike, ni tableti, ni više prakse. Reforma je to u kojoj bi se moralo mijenjati cijelo društvo, a onda bi ona u posao morala uključiti i partnere iz HDZ-a koji ne pokazuju nikakvu namjeru da joj se miješaju u posao.


Milan Kujundžić


– Cijelu je godinu Kujundžić golicao javnost najavama povećanja trošarina na cigarete i alkohol, koje bi trebao donijeti novi Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju. Na kraju od toga nije bilo ništa, kao ni od smanjivanja liste čekanja, a Kujundžić je dobio više novca.


Marko Pavić


– Svojim će prijedlogom reformi Pavić postići da budući umirovljenici rade dulje i tako će smanjiti pritisak budućih umirovljenika na sustav, a sve kako bi se postojeće stanje nastavilo održavati barem još desetak godina.


Lovro Kuščević


– Nitko ne vjeruje da su preko noći stotine općina postale efikasne i da njihova administracija nije sama sebi svrha, pa ipak tom temom Vlada i ministar Kuščević se ni ne pomišljaju baviti.


Darko Horvat


– Stagnacija industrijske proizvodnje značit će i usporavanje izvoza, a sam ministar gospodarstva tu malo može učiniti jer je Hrvatska odavno izabrala dati prednost trgovini i uvozu te u zadnje vrijeme turizmu.


Dražen Bošnjaković


– Ministar, slušamo već 27 godina, zbog neovisnosti pravosuđa ne može puno učiniti. Srećom sada imamo Europski sud koji nešto ipak može učiniti, pa su Hrvati treći po brojnosti onih koji zaštitu traže na sudu za ljudska prava, jer misle da njihova prava domaće pravosuđe nije dovoljno zaštitilo



Jednako kao što ni oni koji žive od svog rada nemaju ništa protiv mirovinskog sustava koji bi se temeljio na tome da uvjeti odlaska u mirovinu i visina primanja idu u prilog onima koji su radili dulje i koji su na puni iznos plaće uplaćivali doprinose.


To je, objašnjavali su iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava, bio i cilj njihove reforme. Pa je tako na prijedlog ministra Marka Pavića država uvela veće penale za prijevremeni odlazak u mirovinu, a odlučeno je i da će se prag za odlazak u starosnu mirovinu sa 67 godina početi primjenjivati ranije. Koketirala je Vlada malo i s time da građani koji izaberu ostati u drugom stupu ostanu bez dodatka, ali to se nije dogodilo. Na kraju Vlada je zapravo intervenirala u sustav samo u onom dijelu koji se tiče ljudi koji u mirovinu odlaze nakon što su radili 30 ili više godina. Svojim će prijedlogom reformi doista postići da budući umirovljenici u toj skupini rade dulje i tako će smanjiti pritisak budućih umirovljenika na sustav, a sve kako bi se postojeće stanje nastavilo održavati barem još desetak godina. Vladi je bilo dovoljno nekoliko mjeseci za raspravu o mirovinskoj reformi, dok države koje imaju znatno manje probleme od Hrvatske tako važne zahvate planiraju godinama jer znaju da će o njima umnogome ovisiti njihova fiskalna politika u desetljećima koja dolaze.


Ni tih nekoliko mjeseci ministru Paviću nije bilo dovoljno da u javnost izađe s podacima koliki je trošak u mirovinskom sustavu posljedica rada, a koliki intervencija svih dosadašnjih vlada koje su tako financijski poticale pojedine skupine u društvu. Pravo je vlasti da donese političku odluku da će nagraditi pojedine povlaštene skupine, primjerice branitelje, pripadnike HVO-a ili NOB-a ili da svojim građanima jamči minimalnu mirovinu bez obzira na to jesu li je zaslužili svojim radom. No to onda nije trošak mirovinskog sustava, nego socijale ili neke druge proračunske stavke. No, tako odvojeni podaci pokazali bi i da je minus u mirovinskom sustavu značajno manji od službenih podataka, pa bi se onda i o mirovinskoj reformi možda drukčije raspravljalo.


Kuščević ništa ne mijenja


S obzirom na to da se ministar Pavić u 2018. godini »bacio« na mirovinsku reformu nije se stigao baviti Zakonom o plaćama državnih službenika i namještenika koji je tako prebačen u sljedeću godinu. Reforma državne i javne uprave uz to je i zadatak resornog ministra Lovre Kuščevića, a čini se da je podjela odgovornosti jamstvo da će i ovaj pokušaj završiti kao i svi prethodni u zadnjih dvadeset godina. Učinit će se sve potrebno da se sustav može održavati i da se ništa ne mora mijenjati. Tako još od 2015. godine iz HDZ-a najavljuju da će temelj promjenama biti nova politika plaća koja će značiti plaćanje prema učinku, nagrađivanje izvrsnih, a kažnjavanje, pa u krajnjem slučaju i otkaz onima koji ne zadovolje.


Zakon je još u izradi. Pavić je bio zabavljen mirovinskom reformom, a Kuščević dokazivanjem da građanske inicijative nisu ispunile uvjete za održavanje referenduma, a usput je još nastojao pripremiti zakon koji će podrezati krila Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Donijela je Vlada nekoliko odluka o ukidanju i spajanju agencija, ali tko zbilja vjeruje da će raditi bolje ili koštati manje ako se drukčije zovu. Jednako kao što nitko ne vjeruje da su preko noći stotine općina postale efikasne i da njihova administracija nije sama sebi svrha, pa ipak tom temom Vlada se ni ne pomišlja baviti.


Gospodarstvo je na pola godine dobilo novog ministra pa nije čudo da malo kasne s novim akcijskim planom za rasterećenje gospodarstva od prekomjernih administrativnih troškova i neporeznih davanja. No, nije to jedino opravdanje što neke najavljene mjere iz tog resora poput liberalizacije tržišta usluga ili novog portala za sva neporezna davanja, kasne. Dok je bila ministrica Martina Dalić bavila se Agrokorom, usput i Petrokemijom, a od prvog dana svog mandata Darko Horvat na dnevnom redu ima probleme u Uljaniku. Završi li priča s Uljanikom i »3. majem« dobro i stabiliziraju li novi vlasnici Petrokemiju, to bi moglo obilježiti mandat ministra Horvata, bez obzira na to hoće li na drugim poslovima u svom resoru povući neke značajne poteze. No, ni uklanjanje administrativnih prepreka ni ukidanje parafiskalnih nameta ne mogu zamagliti činjenicu da Hrvatskoj u 2018. godini prijeti pad industrijske proizvodnje nakon tri godine njezinog neprestanog rasta. Industrijska proizvodnja daleko je još od razina na kojima je bila prije krize 2008. godine. Stagnacija industrijske proizvodnje značit će i usporavanje izvoza, a sam ministar gospodarstva tu malo može učiniti jer je Hrvatska odavno izabrala dati prednost trgovini i uvozu te u zadnje vrijeme turizmu.


Uvijek isto pravosuđe


Stanje u gospodarstvu umnogome zapravo ovisi o pravosuđu do kojeg se u Hrvatskoj nekako uvijek dođe kad se pokuša odgonetnuti zašto je nešto pošlo u krivu. Kao pravi štreber ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković je i u 2017. i u 2018. godini u javnu raspravu pa onda i u saborsku proceduru poslao zakone koji su Hrvatskoj trebali omogućiti bolje pravosuđe. Svega je tu bilo, promjena u područjima i sjedištima sudova, zakon o državnom odvjetništvu, sudbenom vijeću, pravosudnoj akademiji….



Mijenjali su te zakone i njegovi prethodnici, vjerojatno i sam Bošnjaković kad je prvi put bio ministar. I teško da će i sada biti išta drukčije, to što sudovi imaju manje zaostalih predmeta ne znači da su dobili primjenu zakona i da se svakoga isto tretiralo. No, ministar, slušamo 27 godina, zbog neovisnosti pravosuđa ne može puno učiniti. Srećom sada imamo Europski sud koji nešto ipak može učiniti, pa su Hrvati treći po brojnosti koji zaštitu traže na sudu za ljudska prava, jer misle da njihova prava domaće pravosuđe nije dovoljno zaštitilo. Sve o stanju u pravosuđu govori nedavna odluka Europskog suda o tome da država Narodnom listu iz Zadra mora platiti odštetu, jer je kazna od 50 tisuća kuna koju je pravosuđe odrezalo tom listu za kritiku jednog svog kolege prevelika i znači gušenje slobode govora. No, sve o hrvatskom pravosuđu govori to da Europski sud u svojoj odluci napominje nesrazmjer odštete sucu kojeg su pogodile kritike i koji je za duševne boli dobio dvije trećine prosječnog iznosa kojeg u Hrvatskoj građani dobivaju kao odštetu za smrt bliskog člana obitelji.


Takvu situaciju sigurno ne može promijeniti promjena sjedišta sudova niti rješavanje zaostalih problema, jer to pokazuje način na koji Hrvatska tretira svoje građane.