Stereotipi i nejednakost u svim porama Hrvatske / Foto NL arhiva
Jedan od najporažavajućih podataka u cijelom istraživanju je da čak 68 posto onih koji su doživjeli neki oblik kažnjive diskriminacije nisu to nikome prijavili
Svaki peti stanovnik Hrvatske doživio je neki oblik diskriminacije, pokazuje istraživanje koje je agencija Ipsos provela za Ured pučke pravobraniteljice i Centar za mirovne studije treći put u zadnjih osam godina. Prvo istraživanje o stereotipima i prisutnosti diskriminacije u hrvatskom društvu provedeno je još 2009., drugo 2012., a rezultati trećeg ispitivanja provedenog u prosincu prošle godine pokazuju da se stanje sve ove godine u suštini ne mijenja: diskriminacija se može naći duboko u svim porama modernog hrvatskog društva.
Analiza pokazuje kako Hrvati najveću socijalnu distancu i dalje imaju prema Romima – gotovo polovica ispitanika vjeruje kako Romi žive od socijalne pomoći i ne žele raditi. Paradoksalno, da je Romima itekako teže dobiti posao pokazuje i podatak da 27 posto ispitanika misli da bi Romi zaposleni u uslužnim djelatnostima odbili klijente.
Podatak koji je iznenadio i same naručitelje istraživanja su pak rašireni negativni stavovi prema članovima sindikata. Naime, čak 38 posto ispitanika iz reprezentativnog uzorka smatra kako sindikalisti »samo stvaraju probleme«. Ako je suditi po ispitanom uzorku, trećina Hrvata smatra kako nije dobro zapošljavati azilante, četvrtina misli kako su beskućnici sami krvi za svoju situaciju, a jednakom dijelu populacije ne bi bilo ugodno raditi s osobom koja ima duševne smetnje. Gotovo 40 posto ispitanih smatra da su mlađe generacije neodgojene i bez ikakvih moralnih nazora, a trećina misli da su starije osobe puno manje sposobne od mladih.
Pravosuđe, mediji, policija, obrazovanje
No osim socijalne distance prema određenim skupinama društva, Hrvati iskazuju ili pak doživljavaju diskriminaciju u puno širem kontekstu. Pokazuje to podatak iz ove analize koji govori da je područje rada i zapošljavanja percipirano kao ono u kojem se najviše pojavljuje diskriminacija, a to potkrepljuje i godišnji broj konkretnih pritužbi pučkoj pravobraniteljici. Osim rada i zapošljavanja ispitanici najviše diskriminacije doživljavaju na polju pravosuđa, medija, postupanja policije i obrazovanja. Najčešći razlog zbog kojeg u tom kontekstu osjećaju diskriminaciju na vlastitoj koži su nacionalna pripadnost ili podrijetlo, a iza toga slijedi vjerska pripadnost, no i socijalno podrijetlo i imovno stanje, političko uvjerenje, spolna orijentacija, invaliditet, te boja kože i rasa. Čak 20 posto ispitanika smatra da su privatni poslodavci ti koji najviše diskriminiraju, a čak četvrtina smatra da su najčešći izvori diskriminacije javnopravna tijela poput vlade i drugih državnih institucija. Generalno gledajući, čak 39 posto Hrvata smatra da je diskriminacija jedan od najvećih, ako ne i najveći problem u hrvatskom društvu.
– Naša istraživanja u posljednjih osam godina pokazuju da su pozitivne promjene vrlo male, odnosno da su predrasude i stereotipi cijelo vrijeme prisutni u istoj mjeri i teško se iskorjenjuju, kaže Tena Šimonović Einwalter.
U kontekstu toga, možda i najporažavajući podatak u cijelom istraživanju je da čak 68 posto onih koji su doživjeli neki oblik zakonom kažnjive diskriminacije nisu to, po vlastitom priznanju, nikome prijavili. Najčešći razlog je stav kako prijava ne bi ništa promijenila (45 posto), ali i strah da će se situacija dodatno pogoršati (18 posto). Njih 13 posto nije znalo ni kome bi se obratili, a sličan postotak smatra kako bi prijavljivanje bilo prekomplicirano, dugotrajno i skupo.
– Iako se znatan broj ispitanika izjašnjava da bi prijavili diskriminaciju, ti podaci ne poklapaju se s brojem prijava našem Uredu. Imamo i vrlo mali broj građanskih postupaka koji se pokreću radi diskriminacije.
Nedostatak građanske svijesti
Rezultati pokazuju da se svi trebamo više truditi da bi se smanjila razina diskriminacije i predrasuda, a veliku ulogu pri tome sigurno ima i Vlada koja bi već jednom trebala usvojiti nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije, a onda ga i provoditi. Treba svakako podizati i svijest građana o tome koja su njihova prava i obaveze, snažiti povjerenje u institucije, no i što ranije educirati djecu i mlade o stereotipima i predrasudama i poticati što raniji socijalni kontakt među različitim skupinama, naglašava zamjenica pučke pravobraniteljice Tena Šimonović Einwalter, ujedno i hrvatska predstavnica u Europskoj komisiji protiv rasizma i netolerancije pri Vijeću Europe.
Ured pravobraniteljice, nastavlja ona, na osvještavanju radi koliko može, no njihove su kampanje za »širenje svijesti«, kao uostalom i samo ovo istraživanje, financirani isključivo novcem iz EU projekata.
Građanska pasivnost kad je o diskriminaciji riječ, zapravo je, međutim, samo dio šire priče o općenitom nedostatku građanske svijesti ili bolje reći odgoja koji muči hrvatsko društvo. Ovotjedni podaci Eurostata pokazuju kako su Hrvati među »najpasivnijim« građanima u EU. Na pitanje da li sudjeluju na prosvjedima, potpisuju peticije ili na neki drugi način sudjeluju u političkom životu, samo se 5.6 posto Hrvata starijih od 16 godina izjašnjava pozitivno, što je duplo ispod europskog prosjeka. U Francuskoj i Švedskoj to primjerice čini više od 20 posto ispitanika. Više postotke aktivnih građana imaju i Nizozemska, Finska, Luksemburg, Njemačka i Austrija. Hrvatska pak zaokružuje »istočnoeuropsku« cjelinu zemalja koje imaju najniže postotke građanske aktivnosti poput Rumunjske, Bugarske, Mađarske, Češke i Slovačke.
