Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
6. prosinca 2019.
Sve za opstanak Vlade

Stabilnost koja je ipak prije svega status quo: Analiza prve dvije godine Plenkovićevog mandata

Snimio Denis LoVROVIĆ
Snimio Denis LoVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 14. listopad 2018. u 13:38 2018-10-14T13:38:27+02:00

Nije premijer nikada ponudio jasan sadržaj te političke stabilnosti, ali ona bi valjda, što je iz njegove prospektive razumljivo, trebala značiti održavanje Vlade na čelu s njime do kraja mandata. Pritom su najznačajniji potezi koje je povukao premijer bili reakcija na događanja, a ne neka smišljena akcija Vlade

U dvije godine svog mandata premijer Andrej Plenković najčešće je kao argument za nešto što je činio ili je izbjegavao učiniti spominjao namjeru da Hrvatskoj donese politička stabilnost, koju će onda valjda slijediti i stabilnost u svim segmentima društva.

Kad je sredinom srpnja 2016. godine preuzimao HDZ glavni je cilj bila stabilnost, kad je dva mjeseca kasnije sastavljao Vladu s Mostom činio je to zbog stabilnosti, kad je izjurio Most iz Vlade bilo je to opet zbog stabilnosti, kad je dogovorio Vladu s HNS-om, nije teško pogoditi, cilj je bila stabilnost... Stabilnost u kojoj je Plenković u godinu i pol morao promijeniti više od trećine svojih ministara.

Nije premijer nikada ponudio jasan sadržaj te političke stabilnosti, ali ona bi valjda, što je iz njegove prospektive razumljivo, trebala značiti održavanje Vlade na čelu s njime do kraja mandata. Pri tome su najznačajniji potezi koje je povukao premijer bili reakcija na događanja, a ne neka smišljena akcija Vlade.

Treba doduše priznati da su brojne stvari kojima se Plenković i njegova Vlada moraju baviti posljedice onoga što se u Hrvatskoj činilo ili nije činilo u protekla dva i pol desetljeća, i na koje on, iako je bio dio državnih institucija doista nije utjecao. Tako je s Agrokorom, Uljanikom, »3. majem«, Petrokemijom, Inom i MOL-om, pa i kažnjavanjem ratnih zločina na području Vukovara zbog kojeg se u tom gradu danas organizira prosvjed.

Naslijedio je Plenković i problem lošeg financijskog stanja u zdravstvu, problem niskih mirovina, i baš su se promjene u ta dva sektora, spominjale kao jedan od najvažnijih zadataka sadašnje Vlade. No, nasljeđivali su i drugi premijeri probleme od svojih prethodnika.

Skoro sa svim istim problemima morala se prije osam i pol godina baviti i Jadranka Kosor u znatno težem gospodarskom stanju, a onda dvije godine nakon nje i Zoran Milanović.

Premalo stava

Ako krizu Agrokora i nije mogao predvidjeti, iako ta tvrtka nije preko noći postala nelikvidna, većina ostalih situacija Plenkovića i njegov tim nije smjela iznenaditi, morali su imati osmišljeno rješenje. Da tome nije tako nabolje svjedoči izgubljena arbitraža protiv MOL-a, nakon čega premijer na Badnjak 2016. godine objavljuje da će Hrvatska preuzeti MOL-ov paket dionica u Ini i tako tu naftnu kompaniju vratiti u državno vlasništvo.

Dalje od toga ni danas se nije otišlo, gotovo dvije godine kasnije država još nije ni potpisala ugovor sa savjetnikom koji bi joj trebao reći hoće li i kako kupiti dionice Ine, ili će ih možda kupiti pa prodati nekome drugom, ili će možda u suradnji s MOL-om tražiti partnera koji bi od te mađarske kompanije preuzeo gotovo 50 posto dionica Ine. Odgovore na ta pitanja savjetnik možda ponudi do kraja mandata, ako ikada dobije posao i ugovor.

Za iznimno važnu političku i gospodarsku odluku o budućnosti jedne od najvažnijih kompanija u zemlji premijer treba inozemnog konzultanta i to možda najbolje govori o tome kako dvije godine vlada Andrej Plenković.

Uvijek se traži neki konzultant ili povjerenstvo koje bi trebalo reći što je ispravan politički stav. Umjesto da Vlada jasno kaže kakav je njezin stav prema ploči u Jasenovcu koja je podignuta u spomen na poginule pripadnike HOS-a, ali na kojoj stoji ustaški poklič »Za dom spremni«, Plenković osniva povjerenstvo da bi mu povjesničari rekli kakav stav moderna Hrvatska iz 21. stoljeća treba imati prema ustaškom režimu i njihovim simbolima. Usput će Vladi reći i što da misli o antifašizmu, ali i komunističkom režimu iz druge polovice prošlog stoljeća.

Jasno je da je premijer smislio rješenje s povjerenstvom kako se oko ploče u Jasenovcu ne bi zamjerio ni stranačkoj desnici, ni koalicijskim partnerima iz redova nacionalnih manjina, ali u dvije godine njegova Vlada nije pokazala ni na drugim poljima što je zapravo njihova namjera. Obrazovnu politiku prepustili su HNS-u, a zasad je najjasnija namjera da se kroz nju mlade ljude nauči kakvoj vještini kako bi bili korisni poslodavcima, dok je poželjno da o društvu i politici znaju što manje.

Mirovine i zdravstvo

Mirovinska je pak reforma, barem prema prijedlogu kojeg je Vlada napravila, osmišljena tako da za sve veći pritisak mirovina, koje su u Hrvatskoj sve samo ne posljedica nekoliko desetljeća rada i uplata doprinosa, skupi dovoljno novca u nekoliko sljedećih godina. Mirovinski sustav o kojem se stalno govori da je neodrživ, takav će naravno i ostati jer i ova Vlada njime financira socijalnu politiku, brigu o braniteljima i »pravo« poslodavaca da umjesto programa zbrinjavanja kojeg će oni financirati zbrinu ljude na račun državne blagajne.

Vladu ništa ne pitati

Nikada nijedna Vlada u Hrvatskoj nije samoinicijativno nastojala javnosti objasniti što čini i zašto to čini. Razlikovale su se tek u tome koliko su spremne odgovoriti na pitanja medija kad su već morali biti suočeni s njima. Plenkovićeva Vlada sigurno je po tom pitanju najlošija od 2000. godine, ali ne zato što su ljudi koji bi trebali raditi taj posao najlošiji, nego zato što premijer, a i većina njegovih ministara na pitanja ne žele odgovarati, oni žele samo slati poruke. Inzistiranje na objašnjenjima u dijelu se ministarstava shvaća kao neprijateljski čin i to ni manje ni više nego protiv države. U takvom ozračju nije čudo da se prijetnje smrću novinarima u politici i pravosuđu tretiraju kao revolt građana, posebice ako su oni branitelji. I to, koliko god loši bili hrvatski mediji, ide na sramotu samom premijeru. Zato potpuno neuvjerljivo zvuči njegovo zalaganje u Saboru da i novinari, kao i zviždači, trebaju imati jako zaštitu s obzirom na to da »imaju važnu ulogu jer je sloboda medija važna sastavnica demokratskog društva«.

I u drugom najvećem sustavu koji se financira doprinosima zaposlenih, u javnom zdravstvu premijer je umjesto ozbiljne rasprave o tome koliko Hrvatsku doista treba koštati takav javna usluga temeljena na solidarnosti i koliko su građani za nju spremni platiti, izabrao održavanje postojećeg stanja u kojem za zdravstvo plaćaju smo oni koji moraju, ali pri tome nemaju pravo pitati ništa o tome kako stvar funkcionira.

Na bilo kakvo pitanje o nelogičnostima, listama čekanja, izostanku najosnovnijih usluga odgovori su uvijek da je zdravstveni sustav sve skuplji u cijelom svijetu i da ga sve zemlje teško održavaju. Nakon toga slijedi najava novih nameta istim građanima koji već plaćaju najviše, ali bez mogućnosti da doznaju kako će ti novi troškovi poboljšati uslugu koju trebaju.

Ne treba se oko toga puno ni misliti jer do poboljšanja sigurno neće doći, novac će se potrošiti samo na to da se kako-tako održi postojeće stanje. U kojem nitko pa ni ministar zdravstva nizašto nije nadležan. Vlada će vjerojatno za godinu ili moći ponosno reći da je minuse u zdravstvu koji rastu od početka njezinog mandata ponovo svela na razine na kojima su bili kad je preuzela vlast.

Samo što će bujati liste čekanja i broj onih koji nisu dobili uslugu na vrijeme. Kao što će rasti i broj liječnika i sestara koji su napustili Hrvatsku. No, ne treba se zavaravati, sustav u kojem nije dobro ni pacijentima ni zdravstvenom osoblju, a koji pojede više od 27 milijardi kuna godišnje, a dobit će još novca, održava se jer nekome takvo stanje odgovara.

Ništa novo

Pred očima javnosti trenutno se zbog afere SMS još jednom razotkriva i kakav je pravosudni i represivni aparat u Hrvatskoj. Zemlja u kojoj se vozači ministra sumnjiče da dojavljuju sumnjivcima da se protiv njih vode istrage, u kojima se gube spisi u odvjetništvu, da bi se nekoga zaštitilo, ili da bi mu se politički naštetilo, ne bi bila ništa manje stabilna ni sigurna da ti sustavi ne postoje. Ali već sada se može s priličnom sigurnošću reći da će se i to stanje nastaviti održavati.
Održavanje postojećeg stanja zapravo je Vladin plan za sve segmente u društvu i vjerojatno je to i recept za održavanje stabilnosti, koju premijer toliko voli spominjati. Održavanje postojećeg stanja dominira čak i u sektoru za koji se čini da donosi naviše promjena, u javnim financijama Hrvatske.

Glavna prijetnja dolazi iz HDZ-a i s Pantovčaka

Iz sadašnje perspektive teško je zamisliti bilo koju političku snagu u Hrvatskoj, osim HDZ-a, koja bi mogla ugroziti Plenkovića na poziciji šefa Vlade, čak i u sljedećem mandatu, ako ga to zanima. Kritike koje Plenkovića najviše ugrožavaju dolaze iz dijela stranke, ali i od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je među biračima HDZ-a sigurno popularnija od premijera. Nije se Plenkoviću, kad su napadi s Pantovčaka u pitanju, dogodilo ništa što prije njega s predsjednicom nisu prošli i Milanović i Orešković. Od Milanovića je predsjednica tražila ostavku, Oreškovića je ni dva tjedna nakon početka mandata dovela u situaciju da nakon konferencije za novinare na kojoj kaže da s predsjednicom nije dogovorio smjenu na vrhu tajnih službi, dozna iz priopćenja da se smjena dogodila. Plenković je zasad izbjegao takvu situaciju, ali onih koji žele da predsjednica preuzme HDZ sve je više. Kako stanje u stranci utječe na Vladu najbolje govori prošlogodišnja situaciju u kojoj ministar obrane Damir Krstičević, uvrijeđen istupom predsjednice oko uloge vojske u gašenju požara, preko novina najavi neopozivu ostavku, a onda ga premijer danima moli da ostane.

U tri kruga mijenjalo se 15 poreznih zakona i na prvu loptu bi se moglo reći da je nakon tih silnih izmjena u porezni sustav potpuno drukčiji od onoga kojeg je Vlada preuzela u jesen 2016. godine. No, zapravo se ništa novoga nije dogodilo, tek je država smanjila pritisak u pojedinim porezima jer joj je to dopustio gospodarski rast. Primjerice, porez na dohodak, odnosno na rad, i nadalje je glavni izvor financiranja lokalnih vlasti, a snižen je taman toliko da ne ugrozi opstanak postojećih administracija u općinama, gradovima općinama i županijama.

Prethodnog pokušaja da se odgovori na pitanje što od tih silnih milijardi uloženih u lokalne vlasti imaju Hrvati, koji taj novac zarađuju, nije ni bilo. Jednako kao što još uvijek nema ni Zakona o plaćama javnih službenika i namještenika, koji je trebao donijeti nagrađivanje rada i kažnjavanje nerada, kojeg je Vlada obećala još na početku mandata.

Slabi na kritike

Tek rijetki pokušaji da se doista mijenja porezni sustav, da se opterećenje s rada prebaci na oporezivanje imovine iz čega bi se trebalo financirati u zdravstvene usluge, pali su na prvim preprekama. Porez na nekretnine kojeg je kroz najavu poreza na imovinu stidljivo spominjala i vlada Ive Sanadera, pripremila Vlada Zorana Milanovića, u javnu raspravu uputila Vlada Andreja Pankovića, nestao je iz plana sadašnjeg premijera onog trenutka kad je pokrenuta internetska peticija. Premijer je tada objasnio da će se taj porez samo bolje pripremiti i pojasniti građanima, ali naravno to se nije dogodilo.

Isto je bilo i s pokušajem ministra financija da se stane u kraj praksi po kojoj direktori i vlasnici u desecima tisuća tvrtki mogu mjesečno za mirovinsko i zdravstveno plaćati tek 48 kuna, bez obzira koliki su prihodi njihovih poduzeća. Za rušenje te namjere nije trebala ni internetska peticija, tek nekoliko javnih kritika.

Ipak, Plenković se neki dan s pravom mogao pohvaliti puno boljim brojkama svoje Vlade kad su javne financije u pitanju, time da je deficit proračuna znatno manji, da se smanjuje javni dug, da se država zadužuje uz znatno bolje kamate i da ima izglede da joj se popravi kreditni rejting.

To mu zaista nitko ne može osporiti, iako bi se sada moglo cjepidlačiti oko toga koliko se u njegovom mandatu nastavljaju trendovi koje su postavile Milanovićeva i Oreškovićeva Vlada, za koje je izrađen plan poreznog rasterećenja kojim se danas Plenković hvali.

No, ono oko čega nema spora je da će hrvatsko gospodarstvo u sljedećim godinama usporavati, previđa to i sama Vlada, dok analitičari najavljuju novu krizu za najviše dvije godine. Tada bi opet u pitanje mogla doći sadašnja fiskalna konstrukcija, pa bi se porezne stope koje su netom smanjene ponovo mogle dizati, da se nastavak održavanja postojećeg stanja ne dovede u pitanje. Sve zbog stabilnosti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.