Foto Davor Kovačević
Bilo bi sigurno politički efektno kad bi Škoro prvo predao potpise za kandidaturu, a nešto kasnije u tijeku kampanje i referendumske potpise za promjenu Ustava i jačanje ovlasti predsjednika
Kad je Miroslav Škoro objavio svoju namjeru da se kandidira za predsjednika Republike, istaknuo je i zahtjev za povećanje ustavnih ovlasti nominalnog šefa države. To je krajem lipnja snažno odjeknulo u javnosti i postalo predmet široke rasprave. Sada u Škorinom izbornom stožeru, motivirani željom da pokažu da on nije samo pričao u prazno, razmišljaju o tome da paralelno s potpisima za njegovu službenu kandidaturu prikupljaju i potpise kojima bi se tražilo raspisivanje referenduma o jačanju političke pozicije predsjednika Hrvatske. Nije o tome još donijeta nikakva odluka, ali Škorini suradnici, neslužbeno doznajemo, ozbiljno razmatraju tu mogućnost.
Nezgodna situacija
Škoro je ranije najavio da bi mu prvi potez u ulozi predsjednika bila inicijativa prema Saboru za raspisivanje referenduma o promjeni Ustava, da bi se potom, ako ga zastupnici odbiju, s istim prijedlogom obratio Vladi i da bi, ako bi u Banskim dvorima naišao na zatvorena vrata, pozvao građane da svojim potpisima iniciraju referendum. »A tada bih volio vidjeti onoga koji će pokušati izigrati volju naroda«.
Znači da bi u tom slučaju Škorin angažman u vezi s promjenom Ustava ovisio isključivo o njegovom izbornom rezultatu odnosno pobjedi. No, u posljednje vrijeme u njegovom se stožeru bave idejom da Škoro već na izbore izađe »naoružan« narodnom voljom u prilog širenja nadležnosti predsjednika Republike. Inicijatori referenduma »67 je previše« morali su prikupiti najmanje 373 tisuće potpisa, a u nedavnom istraživanju agencije IPSOS čak se 64 posto ispitanika izjasnilo za veće predsjedničke ovlasti. Dakle, tih 373 tisuće potpisa uopće ne bi bili nerealan Škorin cilj.
On je, uz solidnu organizaciju, a neovisni kandidat navodno upravo radi na stvaranju određene strukture na terenu, itekako dostižan. Bilo bi sigurno politički efektno kad bi Škoro prvo predao potpise za kandidaturu, a nešto kasnije i, još u tijeku kampanje, referendumske potpise. Ako, međutim, potonjih potpisa ipak ne bi bilo dovoljno, to bi javnost doznala debelo nakon izbora, kad završi čitav postupak potreban za njihovu provjeru, a u tom bi trenutku Škoro bio predsjednik ili ponovno običan građanin.
Stoga rizik predizbornog prikupljanja potpisa za referendum o promjeni Ustava, kako bi se u njega ugradilo dio ovlasti kojima je devedesetih raspolagao Franjo Tuđman, ne bi bio velik, a ono bi moglo predstavljati dodatni poticaj Škorinoj kampanji. Možda bi u tim okolnostima i, što nije zanemarivo, više građana svojim potpisima podržalo njegovu kandidaturu. Osim toga, Kolinda Grabar-Kitarović bi se, suočena s informacijama da se puno Hrvata svrstalo uz Škorinu referendumsku inicijativu, našla u dosta nezgodnoj situaciji, možda bi je to natjeralo da kaže da je Škoro, barem djelomično, u pravu, da predsjednik više ne smije biti fikus.
Naš sugovornik blizak Škori ističe da bi, što god da se dogodilo na izborima, tko god da na njima pobijedio, potpisi za referendum o proširenju predsjedničkih ovlasti, ako bi ih bilo dovoljno, ostali njegovo političko nasljeđe.
