O propadanju novinarstva

SANDRA BAŠIĆ HRVATIN ‘Država mora pomoći medijima. U protivnom će posao novinara preuzeti – algoritmi’

Denis Romac

Suočeni smo s totalnom degradacijom medijskog ekosistema, koja traje godinama - Sandrom Bašić Hrvatin / Foto B. KRAJNC

Suočeni smo s totalnom degradacijom medijskog ekosistema, koja traje godinama - Sandrom Bašić Hrvatin / Foto B. KRAJNC

Država mora pomoći, jer ćemo u protivnom doći u situaciju da će novinarski rad početi raditi algoritmi. Već danas postoje pogoni uz pomoć kojih se pišu novinski članci koji donose puno klikova na internetu. No pravo novinarstvo mora počivati na činjenicama



O slobodi izražavanja i situaciji u medijima, kao i o ulozi medija u demokratskom društvu, razgovarali smo sa Sandrom Bašić Hrvatin, profesoricom Fakulteta za humanističke studije u Kopru i odličnom poznavateljicom medijskih prilika u regiji i Europi, koja je i rođena Riječanka.


– Uvijek volim reći kako je dužnost svakog građanina da se bori za slobodu izražavanja. Često kritiziram slovenske medije, i ne volim kritizirati medije druge države, ali mogu dati općenitu ocjenu koja se odnosi na cijelu Europu. Suočeni smo s totalnom degradacijom medijskog ekosistema, koja traje godinama. Ta degradacija nije isključivo rezultat ekonomske krize, koja je pogodila i medije.


Novinari u Hrvatskoj izvrgnuti su brojnim pritiscima: od egzistencijalnih ucjena, mrcvarenja pred sudovima i nebrojenih tužbi, pa sve do fizičkog nasilja. Je li riječ o hrvatskoj posebnosti ili se radi o širem trendu?




– Najveći je problem kriza novinarstva: tko je novinar, što je njegova dužnost, kome odgovara itd. Ako novinar nema ekonomsku sigurnost, teško je očekivati da će istraživati slučajeve koji mogu neposredno ugroziti njegov položaj. I sve to nije specifično samo za Hrvatsku. Spomenut ću i nešto što me nedavno jako pogodilo. Časopis Time za osobu godine nedavno je izabrao tzv. čuvare, odnosno novinare. Ali pogledajte sudbinu tih novinara: jedan je ubijen i njegovo se tijelo nikad neće pronaći jer je uništeno i bačeno u kanalizaciju, novinare Capital Gazette napao je sumanuti osvetnik koji nije bio zadovoljan njihovim tekstovima, dva novinara Reutersa zatvorena su jer su pisali o progonu naroda Rohinja i prijeti im doživotni zatvor…


I sad se postavlja pitanje tko će štititi ove zaštitnike demokracije? Tko je na njihovoj strani? Smatram da su jedini zaštitnici novinara i novinarstva njihovi čitatelji, koji će u trenutku kada su novinari napadnuti stati na njihovu stranu. Bojim se da je ovdje riječ o najvećoj krizi novinarstva s obzirom na to da su novinari zaboravili da njihov posao isključivo ovisi o njihovoj publici i da su oglašivači sekundarni. Novinari moraju pisati zato što smatraju da su njihove priče u javnom interesu i da ljudi o njima moraju biti obaviješteni, jer će u protivnom biti izmanipulirani.



Kaže se da demokracija ne može funkcionirati bez slobodnih medija. No koliko su mediji danas uopće slobodni? 


– Mislim da je već dulje vrijeme teško braniti to stajalište. Mediji već dulje vrijeme nisu u stanju obavljati svoju javnu funkciju, i to zbog različitih stvari o kojima smo govorili. Dok na jednoj strani govorimo da nema demokracije bez slobodnih medija, na drugoj strani sistem radi sve da bi se te medije uništilo, a demokracija je postala politička reprezentacija u kojoj narod više nitko ne reprezentira. To je glavni problem današnjeg EU-a, jer stvorena je situacija dubokog nepovjerenja, u kojoj ljudi nikome ne vjeruju, jer svi političari su isti, a svi mediji lažu. U takvoj situaciji na vlast dolaze oni koji nude brza rješenja, a brza rješenja nikad nisu dobro završila, a kolateralne žrtve su uvijek pripadnici određene skupine. Uništavanjem medija uništava se i demokracija. Uvijek kada se ruše temelji demokratskog sistema ruši se i sloboda izražavanja i medija. Mediji su stvarali kritičku zajednicu, no njihovim uništavanjem sve se prepušta pojedincima, koji se informiraju na društvenim mrežama, a znate da društvene mreže funkcioniraju tako da tamo komunicirate isključivo s onima koji misle isto kao i vi. Oni koji se informiraju na društvenim mrežama ne znaju da postoji drugačiji svijet.



Pranje savjesti


Kažete da se novinari moraju oslanjati isključivo na čitatelje i da su oglašivači sekundarni. No zbog konstantnog pada prodaje novina svjedočimo suprotnom trendu, jer novine sve više ovise o oglašivačima.


– Ne mislim da novinari trebaju biti filantropi, koji će raditi isključivo u zamjenu za slavu i poštovanje javnosti. Ali važno je pronaći ravnotežu, jer nitko ne želi čitati pamflete. Naravno da morate dobiti novac kako biste proizvodili svoje priče. Međutim, pitanje je ima li marketing utjecaj na vaše priče. Alan Rusbridger, koji je bio urednik Guardiana u najtežem razdoblju, u svojoj knjizi opisuje kako su došli do zaključka da je najveća kvaliteta i dodana vrijednost novinarstva u dobrim i istraživačkim pričama, a tehnologija ih je silila da konkuriraju medijima i platformama koje su za sebe tvrdile da nisu mediji. Iako su obavljale medijski posao, za to nisu odgovarale nikome. Novinarstvo jest posao, ali je i više od posla. I taj višak potrebno je zaštititi.


Ali vratimo se još jednom na ovaj paradoks: novinarstvo, a pogotovo ozbiljno novinarstvo, proživljava najveću krizu, dok se novinare proglašava herojima…


– Radi se o pranju savjesti. Ovdje govorimo o posljedicama medijskog sistema kakvog imamo, jer ovdje nije riječ o ekscesu ili anomaliji. Ovdje je riječ o normalnom razvoju sistema koji je desetljećima počivao na tome da zarađuje novac. I ako sada uzmemo ovaj slučaj borbe protiv lažnih vijesti, onda valja imati na umu kako je riječ o problemu koji traje godinama. I tek sada kada su političari shvatili da su izgubili kontrolu nad kanalima medijske produkcije i konzumacije, sada to odjednom postaje problem. To je oduvijek problem, ali sada se problem prebacuje na građane, koji se moraju obrazovati kako bi bili kadri razlučiti istinu od laži, iako ja to očekujem od novinara i novinarstva. Vi ste moji kuratori u svijetu u kojem ja nemam informacije o svemu. Vama vjerujem. I zato je vjerodostojnost najveća valuta koju imate. Vjerujem da ćete u moje ime i u mom interesu, a ne zato što slijedite neki svoj osoban interes, istražiti ovaj svijet i objasniti zašto se nešto događa. To je za mene ključno.


Sandra Bašić Hrvatin


Sandra Bašić Hrvatin



Nije li najveći problem s lažnim vijestima to što ne postoji nikakva kontrola nad društvenim mrežama putem koji se plasira najviše lažnih vijesti? S tradicionalnim medijima je drukčije.


– Za većinu mojih studenata Facebook je tradicionalan medij. Optika se potpuno promijenila. Ne znam zašto medijska industrija i vi novinari ne upozorite da za vas vrijedi paralelni pravni sistem, sa svim svojim ograničenjima. Od vas se traži da budete vjerodostojni, profesionalni i da poštujete privatnost, dok su na drugoj strani platforme koje cijelo vrijeme tvrde da one nisu mediji i da su samo komunikacijski kanal, dok ono što ljudi pišu i govore na tim platformama nije njihova briga, što nije istina. Nisam, međutim, za drastičan nadzor nad tim platformama, ali one moraju preuzeti odgovornost za to što se na njima objavljuje. Novinari, na drugoj strani, u svakom trenutku moraju znati je li priča koju pišu u javnom interesu. Taj interes nije tko s kim spava, nego pitanje hoću li ja kao vaš čitatelj moći razumjeti što su to, primjerice, lažne vijesti i zašto su one problematične.


Orvelovski pravni sistem


Koliko uopće komercijalni mediji služe javnom interesu, a koliko interesu svojih vlasnika?


– To je problem s cjelokupnom medijskom industrijom. Čak i komercijalni mediji moraju poštovati ova pravila. Javni mediji su osnovani da bi se novinare oslobodilo tog konflikta da istodobno moraju zarađivati novac i raditi u javnom interesu. Ali i komercijalni mediji ne mogu se osloboditi odgovornosti da moraju poštovati pravila profesionalnog rada.


Kako biste komentirali činjenicu da je moguće da se o nekome napiše istina, i da onda uslijedi tužba, a naposljetku i kazna za napisanu istinu? Zemlja u kojoj je to moguće je Hrvatska.


– To je orvelovski pravni sistem. Čini mi se da je naš najveći problem to što u našem društvu više nema ni minimalnog konsenzusa o tome što su uopće činjenice. Mi smo u pred-činjeničnoj fazi i moram reći da su zbog standardizacije novinarskog posla i fiktivne potrage za objektivnošću upravo mediji bili ti koji su nametnuli tobožnje sučeljavanje »različitih mišljenja«. I onda na jednoj strani imate nekog tko se cijeli život bavi medicinom, a na drugoj strani google-eksperta, koji su u javnoj raspravi tretirani jednako. Postoje stvari koje nemaju suprotno mišljenje i drugu stranu. Ljudska prava nemaju suprotno mišljenje. Ako branim ljudska prava i slobodu izražavanja, ne mora se u medijskoj komunikaciji nametati i druga strana, koja će napadati ova prava. A to se kod nas događa. Za mene je to problem koji je povezan i s medijima. Određene stvari nemaju drugu stranu. Može netko misliti da je zemlja ravna ploča, ali to onda mora biti njegova privatna stvar i ne može biti relevantno stajalište u javnoj raspravi.


Kako komentirate činjenicu da je čovjek koji se fotografirao u nacističkoj uniformi i koji je predvodio proustaški marš na državnu instituciju, i čije emisije sustavno potpiruju netrpeljivost, dobio presudu protiv satiričkog portala koji je o njemu napisao satiričku priču? Bilo je jasno da je riječ o satiri, no sutkinja je ustrajala da je to objavljeno u cilju diskreditacije i da svi čitatelji nisu bili svjesni da je riječ o satiri, ustrajavajući na osudi. I ovo se dogodilo u Hrvatskoj.


– Ovdje imamo višeslojni problem. Očito je da smo u ime slobode izražavanja dopustili i ponašanja koja su povijesno dokazana kao nedemokratska, ali su postala relevantna. A što se tiče satire, moram podsjetiti da su nedemokratski režimi u satiri uvijek pronalazili svog glavnog neprijatelja. Grozno je što se vraćamo u vrijeme u kojem su čitatelji tražeći smisao čitali između redaka, kao što mi je grozno da su danas za većinu Amerikanaca razne talk-show emisije postale glavni izvor informacija. Zar to nije žalosno za jedno društvo? Jer što je sljedeće? Supstitut Radio Erevana? Moramo se zapitati kako smo kao društvo došli do te točke i nemojmo nasjesti na fintu da se to dogodilo preko noći, poput prirodne katastrofe, koju nitko nije mogao predvidjeti. To ima svoju povijest.


Cenzura je kazneno djelo


U Hrvatskoj imamo i jedinstven slučaj s javnim televizijskim servisom, čije rukovodstvo redom tuži one koji kritiziraju njegov rad i koji spomenu cenzuru na HRT-u. Jeste li čuli za sličan slučaj u Europi?


– Nisam. Na kraju krajeva, imaju medij u svojim rukama i mogli su napraviti seriju programa u kojima bi se pozabavili ovim pitanjem i pozvali kritičare. Ovo je neobičan način utišavanja kritika. Ne poznajem niti jedan takav primjer u Europi. I hrvatski i slovenski zakon cenzuru definira kao kazneno djelo. I sada smo u situaciji da vidimo nešto veliko što ima surlu, ali ne smijemo reći da je to slon. Znamo da je cenzura zabranjena, ali i vi novinari znate da postoje brojni mehanizmi kojima je moguće ograničiti slobodu izražavanja i čije su posljedice ravne cenzuri, iako formalno nije riječ o cenzuri. Ovdje se postavlja pitanje je li riječ o cenzuri ili se pak radi o jednakim pritiscima, koje ne smijemo nazvati cenzurom.


Programsko vijeće HRT-a više je puta odbilo program HRT-a, ali to nije imalo nikakve posljedice.


– To je problem. Zašto onda rukovodstvo HRT-a nije tužilo članove Programskog vijeća? Ne vjerujem da je funkcija medija da tuži druge medije, ne vjerujem da je moguće tužiti novinara kao pojedinca, odvojeno od posla kojeg obavlja. Mislim da je javna rasprava jedini način da se to pitanje riješi.



Koliko su sami mediji, a pogotovo novinari, krivi za situaciju u kojoj su se našli?– Puno. Novinarstvo je jedno od onih zanimanja u kojima postoji ogromna prekarizacija. Ljudi rade na nestalnim ugovorima u nesigurnom položaju, slično kao i na sveučilištima, koja su model prekarizacije razvila do savršenstva. Novinari su predugo šutjeli, dopustivši da se degradira novinarski rad i da u novinarstvo uđe nešto što s novinarstvom nema nikakve veze. Najveći su gubitnici građani, iako većina nije svjesna golemih posljedica. Građani novinarstvo uzimaju zdravo za gotovo, kao nešto što je uvijek postojalo i uvijek će postojati. A to nije istina.


U Hrvatskoj smo suočeni s još jednim paradoksom. Premda je aktualna vlada načelno proeuropska, odnos prema medijima i novinarstvu stalno se pogoršava. Kako to objasniti?


– Problem je što ne postoji zajednička definicija proeuropske politike. U Europi imamo i Orbana, koji je isto dio europske politike. Jedan od glavnih problema Europske unije je nepostojanje europske medijske politike. I kada se u jednoj članici događaju napadi na novinare i novinarstvo, EU nema nikakve mehanizme da to spriječi. I u članicama EU događaju se grozna ubojstva novinara koji istražuju korupciju. Sve donedavno smatrali smo da se takve stvari događaju samo u nekim drugim zajednicama. I to je problem EU. I umjesto da razmišljaju o problemima koji su do toga doveli, a to je nepostojanje medijske politike, oni su se uhvatili problema lažnih vijesti, kao da će borba protiv lažnih vijesti pomoći da se sistem uredi.


Europsku medijsku politiku definira europska direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama, koja uopće ne govori o medijima nego o uslugama, a razlika između medija i usluga je velika. Direktiva se bavi isključivo konkurencijom i ekonomskim pitanjima. Sloboda izražavanja potpuno je privatizirana, tako da danas slobodu izražavanja imaju oni koji tu slobodu sebi mogu financijski priuštiti, bilo da osnuju vlastiti medij, bilo da oglašavanjem utječu na to kakvi će programski sadržaji biti objavljeni.


Problem je u činjenici što je sloboda medija uvjet za ulazak u EU, ali nakon ulaska ne postoje mehanizmi kontrole medijskih sloboda u članicama.


– Slažem se s vama, ali to je pitanje koje se vuče od samog početka. Europska komisija cijelo vrijeme govori da nema nikakvog utjecaja na kulturna pitanja i slobodu izražavanja, jer je to stvar samih članica. Kada bismo danas Kopenhagenske kriterije, koji definiraju koja je zemlja podobna za članstvo u Uniji, primijenili na sadašnje članice, mnoge od njih ne bi mogle ući u Uniju. Čini mi se da su mnoge stvari u EU došli do točke nakon koje se više ne daju popraviti, jer treba reformirati cijeli sistem, a za to ne postoji suglasnost članica.


Povratak u 18. stoljeće


I Hrvatska ima anakronu medijsku regulativu. I aktualna vlada, kao i ona prošla, najavljuje novu medijsku strategiju, koja nastaje iza zatvorenih vrata.


– U Sloveniji je 28 godina prošlo od promjene sistema, a još uvijek nemamo medijsku strategiju. Promjene zakona rade se tako da se legalizira stanje koje je nastalo nepoštivanjem zakona. I to je medijska politika. U normalnom svijetu najprije se napiše strategija, koja bi trebala definirati javni interes i postaviti pravila igre. To je jedini posao Ministarstva kulture. No bez takve strategije svako rješenje koje trenutačna politička opcija ponudi kroz promjenu zakona postaje strateško.


Kakva je budućnost tradicionalnih medija u kontekstu tehnoloških promjena i novih medijskih platformi? Kakva je uopće budućnost tiskanih medija?


– Mislim da su tradicionalni mediji predugo tražili problem u internetu i novim medijima. To se u prošlosti događalo i s radijem i televizijom. Tradicionalni mediji tako su branili svoj monopol. Mislim da će tiskane medije u budućnosti čitati bogati, koji će sebi moći priuštiti da budu dobro informirani. Medijska produkcija ovisit će o filantropiji, odnosno o bogatim pojedincima koji su spremni dati novac da se financiraju medijski projekti.


To se već događa jer vidimo da vlasnik Amazona Jeff Bezos vlastitim novcem kupuje Washington Post. Slično je bilo u 18. stoljeću i očito je da odonda ništa nismo naučili.


Može li slobodno i ozbiljno novinarstvo opstati bez potpora države? Naime, država i danas podupire medijski sektor kroz razne olakšice, ali uvijek je riječ o potporama vlasnicima, a ne novinarima.


– Točno. A jedina potpora koja bi imala učinak na pluralizam je potpora novinarskog rada. Ako država stvarno želi zaštititi slobodu izražavanja i slobodu medija, onda nužno mora financirati i novinarski rad. Hoće li država to napraviti? Ne vjerujem. Tiskane medije pogodila je višestruka kriza i njihov poslovni model temelji se na izvlačenju profita smanjenjem udjela rada, što je dovelo do nenormalnog opterećenja onih koji su ostali raditi u tim medijima. Zato država mora pomoći, jer ćemo u protivnom doći u situaciju da će novinarski rad početi raditi algoritmi. Već danas postoje pogoni u kojima se uz pomoć algoritama pišu novinski članci koji donose puno klikova na internetu. No pravo novinarstvo mora počivati na činjenicama.