Sjajni TV novinar

Ranko Stojanac: ‘Kriteriji su danas toliko pali da je Rijeka avangarda i uzor samo zato što je – normalna’

Siniša Pavić

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

Kad sam sebe eutanaziraš, svjesno ili po inerciji, onda 'adio Bella'. Ne mislim ići u hladovinu. Ovo je naporan, iscrpljujući posao, ljudi se umore i fizički. Ali, ako ti je glava cenzurirana, onda više nema smisla



Čudno je to, ili možda nije uopće, s Rankom Stojancem razgovarati usred zagrebačke Trešnjevke, a ne recimo na Korzu. Čovjek je, štono bi se reklo, Riječanin od kolina, televizijski novinar koji je gotovo svaku minuti svoga posla koristio da promovira kraj iz kojeg dolazi, ili da ljude koji krajem upravljaju natjera da bude bolji. Hrvatska radiotelevizija imala je legitimnog nasljednika onog što su nekad radili njeni vrsni reporteri, čovjeka za reportažu, vic, poruku.


A onda je puklo! Stojanac je otišao s HRT-a. Čelnom čovjeku N1 Televizije Tihomiru Ladišiću nije promaklo kakvog kapitalca ima na tržištu. Dogovor je brzo postignut. Od prvog svibnja Stojanac radi za N1 Televiziju. Zato Zagreb, još jedno kraće vrijeme, a onda put Rijeke, Kvarnera, Istre da N1 Televizija i tamo dopisništvo ima.


Fabrika vijesti 


Ovo je uistinu bila zahtjevna operacija, dobiti vas na kratko. Što vam to rade na ovoj N1 televiziji!?




– Što bi rekla kolegica Tomislava Sila, koju smo evo maloprije sreli: noge mu klecaju od straha! Haha.. Ritam je ovdje izvanredan, brz, luđački u pozitivnom kontekstu. Ritam prave news televizije, televizije koja prati i proizvodi vijesti. Ovo nije HRT, Nova, RTL, to je N1, naš CNN doslovce. Uostalom, pogledajte logo. Mi jesmo njihova filijala.


Očito vam stožer nije slučajno u zgradi kojoj na pročelju piše Fabrika.


– Tako je. Ovo je prava fabrika vijesti, i to istinitih vijesti. Tu fabriciranja vijesti nema, samo vjerodostojnost, koliko god već u nas taj izraz bio proskribiran. Ljudi ih, ljudi nas se boje. Uf, sad će me napast zbog prekomjernog reklamiranja novog poslodavca, haha.


Zašto ste u Zagrebu, kad su vas doveli da im budete sve što riječko dopisništvo mora imati?


– Da, ja ću biti direktor, producent, urednik, novinar, montažer i vozač. Ma, šalim se. A zašto sam tu!? Zato što je Rijeka u fazi formiranja. Dogovor i nije bio da će Rijeka krenuti 1. svibnja, dogovor je bio da ja krećem 1. svibnja. U fazi smo tehničkog ekipiranja. Upravo danas je stigao automobil, lijepi se onaj N1 na vrata da budemo odmah strah i trepet.


Igra s kadrovima 


Ne sumnjam da vas, recimo, riječki gradonačelnik jedva čeka, ali doći ćemo i do toga. Tehničko je ekipiranje primarno, ali lijepo vas koristi čelništvo i za novinarske zadatke.


– Apsolutno! Prvo, tim je takav da doista svatko ima posla. Možda je i najbolje tako, da te odmah bace u vatru. Drugi dan mog boravka u Zagrebu bio sam u Saboru i radio prvi prilog za Dnevnik. Što se tiče samog novinarskog aspekta, više manje nema problema. Tehnika me malo muči.


Gledam neke od tih priloga i vidim da je to onaj vaš dobri, stari, prepoznatljiv rukopis. Priča o potpisima za referendume razne, a tamo i slika zbunjenih turista, izjave potpisnika koje su i smiješne i žalosne u isti čas. Mala reportaža je to u formi izvještaja. Koliko se ta vaša poetika ipak sudara sa sažetim, direktnim, CNN-ovskim načinom informiranja?


– To je sad ta bitka koju ćemo voditi, haha. Ja ću apsolutno inzistirati da svaki put kad mogu napravim priču u svom stilu, ako uopće možemo o mom nekom stilu govoriti. Međutim, ovdje je doista objektivan problem vremena. Mi nemamo vremena raditi polako. Međutim, kako ću raditi u Rijeci, toplo se nadam da ću imati vremena da i političke priče radim na takav način, polako, igrajući se kadrovima. Hvala dragom HTV-u, uložio je u mene. Išao sam na radionice, ‘kurseve’, prošao i BBC-jevce i Francuze, ljude koji su mi otvorili oči. Moram sebe ‘presvičati’ na to da je ovdje ipak najbitnija informacija, a tek onda slika. A ja sam uvijek razmišljao u slikama i kako sliku i ton povezati. Ovdje je najčešće puno važnije što je tko rekao, nego u kojoj formi. Ovo je, kao što kažu kolege same, video informacija. Ono što je meni bitno je da mi ostave slobodu. Dovoljna je sloboda u jednoj rečenici, minimalizam koji sam do savršenstva dotjerao na HTV-u.


Bome, tamo se trebalo žestoko boriti za tu mrvu slobode.



U Domovinskom ratu poginuo vam je otac, šef tehnike televizijskog studija u Rijeci.


– Otac je poginuo 15. rujna 91. Kada je padala gospićka vojarna, naši su išli to snimati. Otac je išao gore kao šef tehnike popraviti neki link koji je bio u pošti. Na povratku su išli snimiti par kadrova u kamenolom Podoštra, na putu prema Karlobagu. Avion JNA ih je spazio, napravio krug. Očev kolega je rekao: »Vratit će se!« Otac nije vjerovao da će tako biti, doslovce je rekao »ma neće trošiti municiju na nas«. Na automobilu je pisalo velikim slovima TV. No, oni su gađali baš televizijsku ekipu. Oca je avionski metak pogodio direktno u prsa.


Pretpostavljam da je tim bolnija po vas ova vaša epizoda s HRT-om.


– Bolnija, jer je u vezi s pogibijom mog oca ostalo još nekih nerazjašnjenih računa. Ali, o tome ne bi pričao.



– Pogotovo zadnje dvije godine. Ajmo reć’ da sam ozbiljno počeo raditi tek od 2000. Do tada sam, na sreću, radio ‘lakše’ priče. Te 2000., padom HDZ-a, HRT se apsolutno otvorio, kao uostalom i Hrvatska cijela. Na HRT-u su se dogodila drastične promjene, ma što drugi govorili o tome. Moglo se slobodno raditi, pisati, snimati. U krajnjoj liniji, ja sam tad počeo pratiti Gospićku skupinu, dvije godine nisam izlazio iz riječke sudnice. Mirko Norac, Tihomir Orešković, počeo sam se pozdravljati s njima u sudnici, supruga mi je znala sve svjedoke. HRT je tad imao, i to da se ne lažemo u vrijeme vladavine SDP-a, dosta veliku razinu slobode. Radio sam i pod Sanaderom, i pod Kosor i nisam imao prevelikih problema. Ali ova zadnja vlast koja je došla, apsolutno je odvela HRT tamo gdje je sada.


Ožujske ljubičice 


Sada, pretpostavljam, pričamo o dobu Tomislava Karamarka, a onda i aktualnog premijera.


– O Karamarku.


Što se zapravo dogodilo? Za svaku igru treba imati partnera, netko je na HRT-u očito jedva čekao da se poda vlasti.


– Naravno. Postoje oni koji su ideološki to jedva čekali i koji će za ideologiju i poginuti, a imate i one tzv. ožujske ljubičice. To je u povijesti poznat pojam za ljude koji su se priključili ideološkom pokretu isključivo radi osobne koristi. Puna ih je država, pa što ih ne bi bio pun i HRT.


Uvijek je toga bilo na HRT-u, u većoj ili manjoj mjeri, ali nikad se, dojam je, nije ovako otvorno lišavalo svakog tko nije na liniji.



Neću vas pitat u kakvom stanju nam je ceh, nego u kakvom nam je stanju nogomet!?


– E tu sam tek potpuni skeptik i mislim da tu nema sreće. Da i ode Mamić, pojavit će se neki drugi Mamić, jer je apsolutno sve centralizirano. Sovjetizacija sporta počela je za Franje Tuđmana, pa su ga zamijenili Bandić, Gobac, Mamić… Rukomet potpuno uništen, košarka. I nogomet je takav.



– Sada će se naći netko tko će mi reći: što to ti govoriš, sjeti se koliko je mijenjala ona vlast prije! Ona 40 urednika, druga 70 urednika itd, itd. Ali, svjedoci smo ukidanja jedne »Hrvatske uživo« i dolaska emisije koja ne može s HUŽ-om stati u istu rečenicu. Nije ih briga. Nije ih briga za ljude koji odlaze i koji su otišli s HRT-a. Pustili su ih da odu gradeći svoj HRT. O HRT-u doista sve najbolje, kao ljudima. Volim te ljude jako, one koje volim. A o samoj kući, ne znam što reći.


U koju su vas, zapravo, ladicu stavili na HRT-u, s lijevima, desnima, niskim, visokim, ili im je na živce možda išla ta sposobnost da znate napraviti, rekao bih, stubljarovsku priču?


– Tako su me znali zafrkavati, da sam Stubljar za siromašne, haha. Zapravo, jednostavno sam shvatio da ne moram više ni predlagati teme, jer neće proći. Nakon serije priloga o boravku predsjednice u Primorsko-goranskoj županiji, jednostavno sam shvatio da me ne žele i to ne samo u Dnevniku. Bio je jasno da mi je vrhunac regionalni dnevnik. Sve ostalo, pusti velikim dečkima da se igraju. Dobio sam potvrdu da me određene osobe iz vrha informativnog programa, inače apsolutno iz desnog miljea, ne žele ni u kojoj kombinaciji, pa sam, počeo tražiti sreću na nekom drugom oblaku.


Ali ste, jamačno, naučili lekciju: o predsjednici sve najbolje.


– Sve najbolje, stvarno. Nikad ništa loše nisam ni rekao.


Pa što ju je pogodilo!?


– Ne znam. Možda način intoniranja.


Je li to neki imaju problem s vašim humorom?


– Više kolega mi je znalo reći da stalno plešem na ivici između prihvatljivog i neprihvatljivog. Rekao bih im na to: da, ali ja to ozbiljno radim. Pa bi mi rekli da sam lud. Ma nisam! Ili jesmo, ili nismo. Svi znamo da je cenzura užasan problem u Hrvatskoj, ali autocenzura je 15 puta veći problem. Kad sam sebe eutanaziraš, svjesno ili po inerciji, onda ‘adio Bella’. Ne mislim ići u hladovinu. Ovo je naporan, iscrpljujući posao, ljudi se umore i fizički. Ali, ako ti je glava cenzurirana, onda više nema smisla. Da, imate pravo, jednostavno sam uladičaren u ladicu neku. Lijevu!? Mislim da je tako, makar, da se razumijemo, SDP za mene nije lijeva stranka. Kad sam imao incident s Obersnelom, riječki HDZ je odmah skočio da će raditi presicu. Rekoh im, nisam vaš! Svoj sam! Makar i sto puta bio u krivu, svoj.


Avangarda Hrvatske 


Rijeka. Koliko ljudi koji žive daleko od Rijeke uopće shvaćaju što to Rijeka jest, od tolerancije, do gradonačelnika s dugim mandatom?


– U nekim stvarima Rijeka je apsolutno avangarda Hrvatske. Avangarda je, na žalost, zato što su se kriteriji države toliko snizili da smo mi u Hrvatskoj kao samostalni postali puno nazadniji nego što smo bili u Jugoslaviji. Hrvatska je u Jugoslaviji zaista bila pojam proeuropskog načina života, pogotovo Rijeka gdje je blizina Italije bila jako bitan faktor. Na žalost kriteriji su toliko pali da je Rijeka prva i uzor mnogima samo zato što je normalna. Ona nije ništa više, to stalno ponavljam. Rijeka je samo normalna. U njoj su ljudi odlični. Treba jako razlikovati Grad i ljude, Riječane. Oni su odlični ljudi, oni prime svakoga pa i Dalmatince porijeklom kao moga tatu.


Nekad se možda ipak učini da fali malo žešćeg temperamenta. No, s druge strane kad dogori spremno se tu brane temeljne ljudske, civilizacijske vrijednosti.


– Riječani možda i nemaju temperament i tu neku kritičnu masu, recimo jednog Splita, ali to je i jako dobro u mnogim stvarima. Bilo je to, primjerice, jako dobro za vrijeme rata. Nije u Rijeci bilo izbacivanja iz stanova, svakako ne koliko u drugim gradovima, nije bilo Lore, a odaziv Riječana u mobilizaciju bio je među najvećima u Hrvatskoj. Često se to zaboravlja. Hrvatstvo je u nas moneta za potkusurivanje. Nemojte Riječane pitati za to. Njima je to najnormalnije. Ljudi su bili u ratu, velika većina se vratila, najnormalnije živi i ne maše zastavama, već, baš kao i Istra, shvaćaju Hrvatsku kao što bi je trebalo shvaćat. To je moja zemlja. Nema druge.


Vratimo se mi dopisništvu N1 Televizije. Što regija od njega može očekivati?


– Može se očekivati da će se jače sve pratiti, u političkom smislu. Kad kažem jače, nećemo rušiti vlast, haha, ali otvoreni smo za sve. Ova televizija doista želi ugostiti svakoga, a to što članovi Vlade nisu česti gosti posljedica je njihovog odabira. Uglavnom, neće se više nitko, ni s lijevog ni s desnog spektra, moći buniti da se važan događaj nije zabilježio.


Zapela u momentu 



Ranko Stojanac privatno? Koliko ste humorni doma? Da vam ne ide na živce to da humorom zovemo uporno to što radite?


– Postoje razni vidovi humora koji se koristi u javnom prostoru u nas. Imate, recimo, Zorana Šprajca koji se izvanredno igra riječima i koji je do savršenstva doveo tu svoju vrstu humora. Ja pokušavam raditi za sebe, mada bi netko mogao reći da to ne razumije deset posto ljudi.


Meni se to čini posve razumljivim, onako narodski u najboljem smislu riječi. Može razumjet svatko, ako hoće.


– Baš tako, ako hoće. A privatno, zapravo sam sramežljiv lik. Kad idem u neko novo društvo, nije baš da valjam foru za forom. Televizijski humor zato ozbiljno promišljam kad imam zato vremena.



Možda i dopisništvo da vjetra u leđa da Rijeka krene put naprijed. Što to nedostaje pa da se žešće krene naprijed, a ne da se samo bude normalan u odnosu na druge?


– Rijeka je ‘zapela u momentu’. Činjenica je da politička slika u nas konvenira gradskim vlastima, u ovom slučaju SDP-u i Obersnelu. Oni će uvijek prijetiti crnom opasnošću vijući crvenu zastavu i zastavu slobode, što je, paradoksalno, i istina. Međutim, ne može jedan grad živjeti samo na reakciji, ‘ovi su crni, a mi smo puno bolji’. Prvenstveno mislim u gospodarskom smislu. Ne zaboravimo da je u Rijeci industrija potpuno zamrla, da je nestalo desetak ogromnih tvrtki, pravih giganata, da brodogradnja umire… Grad dakako ne može otvoriti tvornicu, ali može dovesti nekog sa strane. No, grad doista nije po tom pitanju učinio ništa, ili je učinio vrlo malo. Primjerice, projekt Gateway: veliki izlaz na more, ludilo u teoriji, a oni otvore terminalić i lukobran na koji se ne može ni kruzer ukrcat’. Čini mi se da ovom gradu izuzetno nedostaje vizija budućnosti. Za primjer, spomenut ću Kopar koji je još u Jugoslaviji razvio mehanizme gledajući 20 godina unaprijed. Evo ih grade garažu na šest katova za 100.000 automobila ne bi li bili glavna uvozno-izvozna luka za automobile. A na krovu garaže bili bi vrtovi zeleni sa slovenskim vinom. Kopar je otišao miljama daleko, a kad sam radio tu priču govorili su mi da sam anti Hrvat i da mrzim svoj grad. Grad uvelike kroz politiku skriva svoje slabosti u planiranju, urbanističkom razvoju. Otvara se Muzej suvremene umjetnosti, zapravo kasnit će i to za godinu, a zaboravljamo da tu dvadeset godina natječaji padaju zbog nesposobnosti skupih cijena gradskog prostora. No, naravno da treba reći i to da središnja vlast, ona HDZ-ova, nebrojeno puta bacala klipove pod noge gradskoj vlasti. Imate, recimo, Lučku upravu koja je državna institucija i pod vlašću HDZ-a, a grad je pod SDP-om i taj ideološki rat se toliko spustio na najnižu razinu da operativno koči mnoge, mnoge stvari.


Nego, da ja pitam koliko je trajala pretvorba Dalmatinca u Riječanina?


– Ja jesam Riječanin! Rođeni! Otac je došao iz Splita na Višu pomorsku, mati je prava Riječanka – rođena u Zagrebu, otac iz Zadra, a mama joj Slovenka. Otac mi je usadio tu ljubav prema Dalmaciji, imam dolje i rodbinu, ali Rijeka je moj grad. Uvijek to kažem, Rijeka mi je žena, Dalmacija ljubavnica.


Lako je Rijeku voljeti.


– Je. Još da ima love pa da se fasade srede. Opsjednut sam fasadama. Živim na Kozali, ispod sebe imam cijeli grad. Rijeka je građena kao stadionska tribina. Na more gleda 70 posto grada. Ima divnih fasada, divnih zgrada, ali se vidi da fali tog prokletog novca.