Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
17. studenoga 2019.
Oprez

foto Prostor komemoracije nadziralo 300 policajaca i službenici Ureda za strance: Radikalna ljevica prvi puta prosvjedovala u Bleiburgu

Foto N. Reberšak
Foto N. Reberšak
Autor:
Objavljeno: 12. svibanj 2018. u 21:35 2018-05-12T21:35:00+02:00

BLEIBURG Predsjednik Sabora Gordan Jandroković prošao je na komemoraciji na Bleiburgu skoro kao Zdravko Tomac 2002. Te je godine tadašnji SDP-ovac, obraćajući se prisutnima uime Sabora, pokrovitelja odavanja pijeteta ubijenim zarobljenim pripadnicima poraženih vojnih snaga NDH i hrvatskim civilima nakon završetka Drugog svjetskog rata, prekidan salvama zvižduka odustao usred govora. Jandroković se, unatoč zvižducima i negodovanju dobrog dijela od, prema procjeni austrijske policije, okupljenih osam do deset tisuća ipak nije dao i izrekao je sve što je planirao. Na kraju je dobio i nešto pljeska.

Ovo je prvi put da je jedan HDZ-ov visoki dužnosnik dočekan ovako neprijateljski. Da to neće biti lagani dan za Jandrokovića, glavni tajnik HDZ-a mogao je zaključiti već na početku komemoracije, prilikom predstavljanja najvažnijih gostiju. Kad je pročitano Jandrokovićevo ime i prezime, blajburškim poljem odjeknuli su intenzivni zvižduci. Isto se dogodilo kad ga se s govornice pozdravljalo i po okončanju svete mise. »Uaaaa, Njonjo, Istanbulska konvencija«, vikali su protivnici Jandrokovića. Pamti se, dakle, još njegov angažman na ratifikaciji spomenutog dokumenta. Drugi HDZ-ovci, ministri Goran Marić, Milan Kujundžić i Tomo Medved, te potpredsjednik Sabora Milijan Brkić s više zastupnike vladajuće stranke, imali su uobičajeni, pozitivan tretman. Tijekom Jandrokovoićevog govora puno je ljudi već napustilo komemoraciju, a dio preostalih nagradio ga je aplauzom kad je poručio da će Sabor i dalje biti pokrovitelj ovog događaja i kad je veličao Domovinski rat.

_NRE35450
Bleiburg / Foto Nenad Reberšak

»Nazi raus«

– Prošle godine sam obećao da će se pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom nastaviti u budućnosti. I te odluke čvrsto ću se držati. Prije svega zbog naše moralne, ljudske i civilizacijske obveze da iskažemo pijetet žrtvama zločina počinjenih iz osvete, mržnje, nesnošljivosti ili ideologije, istaknuo je predsjednik Sabora.

Ali, pitanje je što će biti s ovom komemoracijom. Današnja se održala pod dosad nezapamćeno strogim nadzorom austrijskih vlasti. Kao da su, ako već nisu posegnuli za zabranom, na svakom koraku htjeli postavljati prepreke hrvatskim hodočasnicima, ne bi li oni možda prestali dolaziti. Na slovensko-austrijskoj granici čekalo se od 45 minuta, pa čak do dva sata. Policajci su ulazili u autobuse i pretraživali ih, valjda u potrazi za nepodobnom ikonografijom. U središtu mjesta Bleiburg po prvi je put održan prosvjed radikalne ljevice protiv komemoracije, koju su nazivali nacističkim skupom. »Nazi raus«, pisalo je na jednom transparentu. Stotinjak prosvjednika tražilo je hitnu zabranu komemoracije, u skladu s austrijskim zakonodavstvom protiv nacističke propagande. Tvrdili su da je nemoguće razlučiti simpatizere ustaša od ostalih ljudi i da je stoga jedino rješenje zabrana ovog okupljanja. Bili su tu i predstavnici Radničke fronte iz Hrvatske, sa stranačkom zastavom. Polje na kojem je komemoracija, vlasništvo Počasnog bleiburškog voda (PBV), nalazi se izvan mjesta, A policija je isključivo autobuse puštala malo bliže. Od točke na kojoj su ih zaustavljali, potrebno je bilo petnaestak minuta žustrog hoda do odredišta. Hrvati koji su doputovali automobilima morali su ih parkirati na tridesetak minuta žustrog hoda do mjesta komemoracije, što ranije nije bio slučaj. Za starije je ovo bio priličan problem i upitno je koliko će ih iduće godine krenuti za Bleiburg.

Bez politiziranja

Prostor komemoracije je, pak, nadziralo 300 policajaca, ali i službenici Ureda za strance, spremni po kratkom postupku deportirati svakoga tko bi, prema njihovom mišljenju, svojim ponašanjem i nepoćudnim simbolima narušavao ugled Austrije. Pojačanje su im bili hrvatski zaštitari koje je angažirao PBV. Neposredno smo svjedočili kako su postupali na samom ulazu u ograđeni prostor. Rezolutno su odbili pustiti unutra čovjeka u srednjim godina s natpisom »Za dom spremni« na stražnjoj strani crne majice.

– Ok majica, ali zašto zastava, pitao je dotični.

– Ne može ni ona, odgovorio mu je zaštitar.

– E, zastava će ući.

– Neće.

– Ja živim u Austriji i tu to normalno nosim. Idem po austrijsku policiju i oni će mi to dopustiti.

– Samo ih zovi, evo ti moj mobitel.

Našla se tu televizijska kamera i dotični ZDS razvio je pred njom regularnu državnu zastavu Hrvatske, s ispisanim svojim imenom u donjem dijelu. Pitamo ga što je zaštitarima Bilić – Erić smetalo na njegovoj zastavi.

– To što na njoj nije crvena petokraka, cinično nam je objasnio. On je komemoraciju mogao pratiti samo s distance. Tako i slušati propovijed zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije.

– Bleiburg je metafora mučenja, progona i pogibije silnog mnoštva naših sunarodnjaka. Zato se ovdje svake godine spominjemo u molitvama svih znanih i neznanih stradalnika koji su bez procesa i suda umirali po logorima i grobištima: od Dravograda, Kočevskog roga, Maribora i Tezna do Ogulina i Gospića, od Maceljskih šuma i Jazovke do Jasenovca i Gline, od Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice, Sarajeva, Foče, Zenice i Mostara, rekao je Puljić. Priznao je da »neki pitaju treba li se stalno vraćati u prošlost i razmišljati o onomu što se davno zbilo«. Pozvao se na Bibliju u kojoj se navodi da se pojedine događaje ne zaboravlja i da ih se svake godine mora obilježavati.

– Pamćenje je sastavni dio identiteta obitelji, zajednice i naroda, upozorio je Puljić. Nije politizirao.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.