Sporna zamjena nekretnina

Pravosudni labirint: Republika Srpska Hrvatu vratila kuću, povratak mu priječi – hrvatski sud

Ladislav Tomičić

Na zamjene nekretnina ljudi su se odlučivali u ratu, strahujući za vlastiti život. Radi se uglavnom o slučajevima zamjena nekretnina na relaciji Bosna i Hercegovina, točnije Republika Srpska – Hrvatska. Probleme onima koji se žele vratiti, kao i slučaju obitelji Blažević, ne prave bosanskohercegovački, nego hrvatski sudovi



Ivica Blažević iz Banja Luke već četrnaest godina pokušava dobiti nazad svoju kuću u Banja Luci, koju je s obitelji napustio 1995. godine. Kuću je tad zamijenio sa stanovitim Dragomirom Pejakovićem. Taj je čovjek pod teretom pritiska nacionalne netrpeljivosti bježao iz Siska u Banja Luku, a Blaževići su iz istih razloga bježali iz Banja Luke u Sisak. Kad se rat završio, a situacija koliko – toliko normalizirala, obitelj Blažević tražila je da se ugovor o zamjeni nekretnina poništi, s obrazloženjem da su na pravni posao bili prisiljeni.


  Pravomoćnom presudom sud u Banja Luci odobrio im je poništenje pravnog posla, ali da bi nekretnine bile vraćene u posjed starih vlasnika potrebno je da hrvatsko pravosuđe prizna presudu iz Republike Srpske. Na to Blaževići čekaju već šest godina. U Republici Srpskoj sudski proces također su vodili šest godina. U pitanju je, dakle, dvanaest godina zategnutih živaca i puno novca za odvjetnike.


  Slučaj Ivice Blaževića ogledni je primjer zamršenog problema s kojim se susreću raseljene obitelji kad požele raskinuti ugovore o zamjeni nekretnina. Na zamjene nekretnina ljudi su se odlučivali u ratu, strahujući za vlastiti život. Neki od njih taj pravni posao sad žele poništiti. Radi se uglavnom o slučajevima zamjena nekretnina na relaciji Bosna i Hercegovina, točnije Republika Srpska – Hrvatska. Probleme onima koji se žele vratiti, kao i slučaju obitelji Blažević, ne prave bosanskohercegovački, nego hrvatski sudovi. O tome se govori i u revidiranoj Strategiji Bosne i Hercegovine za provedbu Aneksa VII Daytonskog mirovnog sporazuma. I tamo se kao specifičan izdvaja »problem stanova koji su bili predmet prijenosa prava raspolaganja (zamjena, prodaja i sl.) na relaciji Republika Hrvatska-Bosna i Hercegovina, uglavnom s područja Republike Srpske.


  – Kako u rješavanju sudbine zamijenjene, odnosno prodane imovine na relaciji RH – BiH dolazi do jednostranog izvršenja pravomoćnih sudskih presuda samo u Bosni i Hercegovini, odnosno u Republici Srpskoj, potrebno je u ovakvim pravnim situacijama zahtijevati da se primjenjuje institut priznanja stranih sudskih presuda, to jest da sudovi u Hrvatskoj priznaju takve presude na osnovi kojih bi se po principu reciprociteta istovremeno provodio izvršni postupak i na taj način strankama koje su bili partneri u zamjeni nekretnina omogućio ulazak u posjed svoje imovine i uspostava vlasništva nad imovinom koja je bila predmetom prijenosa prava raspolaganja, navodi se u spomenutoj Strategiji. Kako to izgleda u praksi, rekosmo, pokazuje slučaj obitelji Blažević. 

»Pogrešna« nacionalnost




Kuća s dvorišnim objektom i sedam tisuća kvadrata zemlje u Banja Luci pripadalo je Dragici Blažević, koja je u njoj, zajedno s kćerkom, i živjela. U dvorišnom objektu koji je funkcionirao kao zaseban stan živio je Dragičin sin, Ivica Blažević s obitelji, sa suprugom i dvoje djece Na prozor tog dvorišnog objekta 1994. godine nepoznate osobe stavile su eksploziv. Bila je to Blaževićima jasna poruka da će im se, ako ustraju u ostanku u svom domu, raditi o glavi. Obitelj Blažević stoga je odlučila mijenjati kuću s nekim iz Hrvatske. Za to vrijeme, zbog »pogrešne nacionalnosti«, za život je strahovala i obitelj Dragomira Pejakovića u Sisku.


  – Ta obitelj Pejaković nekako je čula za nas – bilo je tu i oglasa i svega – pa su nam se javili. Mijenjali smo svoju kuću s dvorišnom zgradom, sve zajedno oko 150 kvadrata, tisuću kvadrata okućnice i šest tisuća kvadrata obradive zemlje za kuću u Sisku, u Capragu. Ta njihova kuća također ima oko 150 kvadrata. Na riječ je bilo dogovoreno da će nam prepisati i četiri tisuće kvadrata zemlje, ali Pejakovići tu zemlju uopće nisu posjedovali. Oni je jesu obrađivali, ali bila je to državna zemlja. Nakon zamjene kuća ja sam ostao u Banja Luci, a majka i sestra otišle su u Sisak, kaže Ivica Blažević.


 Ivica je odlučio ostati jer je imao posao u tvornici obuće Bosna, a poduzeće mu je dalo i jedan prazan stan na raspolaganje. Unatoč činjenici da je tih godina u Banja Luci bilo opasno biti Hrvat, Blaževiću se iz grada na Vrbasu nije dalo pokrenuti. U Sisak su otišle živjeti njegova majka i sestra. Sedam godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, 2002. godine, Osnovnom sudu u Banja Luci obitelj Blažević obratila se s tužbom protiv Dragomira Pejakovića. Tražili su poništenje ugovora o zamjeni i predaju u posjed nekretnina. Prvu presudu u korist obitelji Blažević sud u Banja Luci donio je 2005. godine, ali dvije godine kasnije viši, Okružni sud presudu je poništio i vratio je Osnovnom sudu na ponovljeno odlučivanje. U odgovoru na tužbu obitelj Pejaković je isticala kako smatra da su ugovori o zamjeni nekretnina zaključeni na dobrovoljan i zakonit način te da su sve pravne isprave bile valjane. Pejakovići, naime, nemaju želju za povratkom u Sisak i željeli bi da ugovori o zamjeni nekretnina ostanu na snazi.


U strahu za život


– Obitelj s kojom smo mijenjali kuću nije htjela ni čuti za poništenje ugovora. Nudili smo im i nagodbu, na našu štetu, da nam vrate samo zemlju, ali ni to nisu željeli. Mi smo se, opet, željeli vratiti na svoje. U Sisku nisam želio živjeti, a nisu to željele ni moja majka i teško bolesna sestra. Kad se situacija normalizirala i one su se vratile u Banja Luku, priča Blažević.



 Ivica Blažević predstavio nam je dva slučaja identična njegovom, koji su nakon presuda u Banja Luci rješavani pred sudovima u Požegi i i Kutini. Sud u Požegi prihvatio je u cijelosti presudu iz Banja Luke, a u obrazloženju napisao: »Strani sud je u procesnom smislu postupao gotovo identično kao i ovaj sud, a što znači da je meritornu odluku donio nakon izvedenih dokaza, savjesnom analizom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te tako utvrdio relevantne činjenice. Kako u najbitnijem Sporazum između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima nije izmijenjen, presudu stranog suda koja udovoljava svim propisanim uvjetima rečenog Sporazuma ovaj sud je priznao, jer ni u čemu nije u suprotnosti presuda stranog suda s Ustavom i pravnim poretkom Hrvatske.»Općinski sud u Kutini sličan pravni problem riješio je ovako. Presudu o poništenju ugovora o zamjeni nekretnina iz Banja Luke je prihvatio, a u obrazloženju zapisao: »Temeljem priložene presude Općinskog suda u Banja Luci i presude Okružnog suda u Banja Luci utvrđeno je da su ispunjeni svi uvjeti iz Zakona o rješavanju sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, radi čega je prijedlog predlagatelja za priznanjem odluke stranog suda valjalo usvojiti.«  Za razliku od ove dvije presude hrvatskih sudova, presuda u slučaju obitelji Blažević nije usvojena.


Poduzeće u kojem je Blažević radio otišlo je u stečaj, a iz stana koji su mu stavili na raspolaganje morao je izići i prije toga. Slučaj je htio da Blaževići iznajme kuću koja se nalazila odmah do njihove. Svakog dana su preko ograde gledali svoju kuću, ali unutra nisu mogli. Sudski proces u Banja Luci za to vrijeme je trajao i trajao. Napokon, 2008. godine, Osnovni sud u Banja Luci ponovo je presudio u korist obitelji Blažević. Bila je to pravomoćna i izvršna presuda. Blaževići su se ponadali da je to kraj njihovih muka. Već šest godina plaćali su odvjetnike i živjeli kao podstanari, preživljavali radeći povremene poslove.


  Iz dokumenata iz sudskog procesa vođenog u Banja Luci razvidno je da je obitelj Blažević bila u pravu kad je tvrdila da su se na zamjenu nekretnina odlučili jer su strahovali za živote. Tamo je zabilježeno ovo: »Iz iskaza četvrtotužitelja (Ivice Blaževića) proizlazi da je početkom rata živio u zajedničkom domaćinstvu s majkom, s tim što je ona stanovala u porodičnoj kući, a on u dvorišnoj zgradi. Već 1992. godine, proizlazi iz iskaza, počeli su različiti pritisci na porodicu Blažević. U januaru 1994. godine od strane nepoznatih lica na kuću u kojoj je stanovao postavljen je eksploziv. Iste godine u blizini njihove kuće postavljen je vojni punkt, a s tog punkta je, tvrdi Blažević, rafalno pucano ispred njegove kuće. S tog punkta jasno su se čule riječi da ustaše treba da se sele.«


Pred višim sudovima


Da je pritisaka na Blaževićeve bilo sudu su potvrdili i njihovi susjedi. Ukratko, nema sumnje da su ovi ljudi imali razloga za strah. Njihova borba za povrat imovine, međutim, nije bila gotova s pravomoćnom presudom suda u Banja Luci pa čak ni onda kad su se Blaževići uspjeli ponovo upisati kao vlasnici svojih nekretnina. Tuženu obitelj Pejaković nisu mogli deložirati iz kuće dok im se ne osigura povratak imovine u Sisku. Za taj posao valjalo je ići ponovo na sud. Ovaj put pred sobom su imali hrvatsko pravosuđe, točnije Općinski sud u Sisku.


  Taj će Ivici Blaževiću uzeti još šest godina života. Prijedlog za priznanje presude Osnovnog suda u Banja Luci obitelj Blažević podnijela je 2008. godine. Slučaj je dospio u ruke sutkinje Vere Bubaš. U veljači 2009. godine ona je riješila da priznaje pravomoćnu presudu iz Banja Luke, ali ne cjelovitu. Presudu je odbila u dijelu koji se tiče uspostave ranijeg zemljišno-knjižnog stanja u Sisačkoj gruntovnici i katastru.


  U obrazloženju je sutkinja Vera Bubaš napisala:


»U drugom dijelu presude Osnovnog suda u Banja Luci odlučeno je i o brisanju prava vlasništva na nekretninama upisanim u katastarskoj općini Sisak Novi. Dakle, sud je odlučivao o nekretninama koje se nalaze u Hrvatskoj, što je protivno odredbi članka 89. stavka 1. u svezi s člankom 56 zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koji propisuju isključivu nadležnost suda RH u sporovima o pravu raspolaganja nekretninom ako se ista nalazi na teritoriju Hrvatske.« Ukratko, sutkinja nije priznala dio sudske odluke iz Banja Luke, jer je smatrala da taj sud o nekretninama u Hrvatskoj ne može odlučivati. Proces je išao dalje, na viši, Županijski sud u Sisku. Taj sud 2012. godine vratio je slučaj na ponovo odlučivanje Općinskom sudu. Općinski sud u Sisku 2014. godine ponovno je donio rješenje kojim jedan dio sudske presude iz Banja Luke prihvaća, a drugi – koji govori o uspostavi starog stanja u zemljišnim knjigama u Sisku – ponovo odbio. Slučaj će se sad, 2014. godine, ponovno naći pred višim sudovima.


Život na sudu


Ivici Blaževiću u međuvremenu su umrle majka i sestra. U ovih dvanaest godina sudovanja potrošio je nekoliko desetaka tisuća eura na odvjetnike, ali problem nije riješio. Ne mogu sad, kaže, odustati, predugo sam u tome. Imam presudu da sam kuće mijenjao bojeći da će nas ubiti. Ivica Blažević obratio se sa svojim problemom i predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću, iz čijeg ureda su obećali da će ga pozvati na razgovor. Njegova borba se nastavlja. Jasno je da je kuću bio prisiljen zamijeniti jer se bojao za živote svoje obitelji, taj pravni posao pred jednim sudom je pravomoćno poništen, ali Blaževići su svejedno zapeli u labirintu hrvatskog pravosuđa. Koliko još takvih slučajeva ima na hrvatskim sudovima nije nam poznato, ali s obzirom na to da se u Strategiji Bosne i Hercegovine za provedbu Aneksa VII Daytonskog mirovnog na takve slučajeve ukazuje kao na problem – sigurno je da nisu usamljeni. Hrvatska bi morala pokazati volju da ispravi nepravdu nad tim ljudima, koji živote provode na sudovima kako bi vratili svoju imovinu.