Okoli Kikelomo

Posjetili smo bistro nasmijane Nigerijke u kojem se pleše, a jela plaćaju – donacijama

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Većina nema novca da posjeti Afriku, ali zato uvijek mogu doći ovdje i naučiti nešto. Naučiti puno od oriđiđi žene. Hrvatska je divna zemlja, mirna zemlja. Sjajno sam tu primljena i sve što radim, radim zato da kažem – hvala Hrvatska



Jedna od onih stvari zbog koji se Zagreb voli je i Britanac. Trg je to koji nedjeljom odijene starinsko ruho, pretvori se u staretinarnicu, antikvarnicu i buvljak na otvorenom i bude idealno mjesto za kave, čavrljanje, kibic, ako ne i jeftinu kupovinu neke, možda i nesumnjive vrijednosti. Shvatili su to i ugostitelji, ušli u dvorišta između starih zgrada što se s Ilice ne vide. I baš tu, u jednom od tih skrivenih dvora, prije kojih mjesec dana sjedila je Okoli Kikelomo.


Dvorište u suncu, a nasred njega plastična stolica i u njoj ona prepuštena suncu što grije. Kako nas je vidjela, tako je skočila srdačno sa stolca, baš kao da se svi znamo već sto godina. A onda je kazala da ima važnu novost. Odvela nas je nekoliko kućnih brojeva dalje, do dvorišta u kojem će, kako nam tada reče, biti »MamaVeek’s Kitchen«! I mi, što drugo, obećali svratiti čim se to dogodi, a sve i da nismo, ispratila bi nas ova vazda nasmijana Nigerijka s velikim osmijehom.


No, ono što je najavila, i dogodilo se. Mali bistro u kojem su se kuhale afričke delicije i plesalo na afričku glazbu, iz dvorišta Ilice 69 preselio je u dvorište na broju 73. Gostiju sada može biti više, sve drugo je ostalo isto, kako dvorišni mir koji se s Ilice ne vidi, tako i dobra hrana te nevjerojatna srdačnost u Okoli Kikelomo .


Real african




Radni je dan. Na putu do restoranića mimoilazimo se s dvije dame. Lako je naslutiti da su taman objedovale. Jele su što se na meniju našlo i nisu, kako nam rekoše, ostale gladne. A dovela ih zantiželja i dobar glas što se daleko čuje. Vijest da je MamaVeek’s Kitchen ušla u veći prostor brzo se proširila.


Ne škodi pritom ni činjenica da kamere svake vrste vole Okoli Kikelomo . Kako smo došli, tako nam je bilo jasno da moramo s domaćicom pričekati kombi s namirnicama, pravim afričkim. Dok se čeka, na štednjaku se jelo krčka. Dok se krčka i čeka, ima se vremena i za koju fotografiju. Fotoreporter Dado pokazuje Okoli Kikelomo uradak kojim je zadovoljan.



– Oooo, a real african woman, haha – smije se Kikelomo , prije nego je mrvu i zatancala.


Dike Daniel je također iz Nigerije došao u Hrvatsku, on prije pet godina, Kikelomo prije šest. On se slabo nešto smije. Valjda treba biti ozbiljan kad znaš da te čeka nošenje kartonskih kutija s namirnicama. Na pitanje zašto je dobro konzumirati afričku kuhinju, odgovara: »Jer je sve prirodno, organski. Jer nema kemije. Jer je zdrava«. Zdravo, organski, bez kemije, kao cassava koja je upravo stigla. Vozač je svoje obavio.


– Hvala puno! Vidimo se – ispraća ga Kikelomo.


– Next time – na to će šole, inače naš čovjek.



On njoj engleski, ona njemu hrvatski koji uči već godinu dana. Okoli Kikelomo je iz Lagosa u Hrvatsku došla u potrazi za boljim životom. Ima 37 godina i čim je došla, prihvatila se svakojakih važnih i vrijednih poslova. Osnovala je tako i udrugu »Afrika u mom srcu«. Želi kroz nju i povezati i osnažiti izbjeglice i emigrante iz Afrike, želi djecu učiti o korijenima i kulturi. No, kuhanje je njena ponajveća strast.


Uostalom, ne pada jabuka daleko od stabla, baka joj je u Nigeriji imala restoran. Dok premještamo kutije s namirnicama, pokazuje nam račun za namirnice i dostavu. Sve to košta, pa tim više hrvatski puk čudi činjenica da Kikelomo jela ne naplaćuje. Ona koja je za života osjetila i što to znači biti gladan, želi da svatko može doći do njena restorana i otići iz njega sit. I funkcionira to, na tabli s menijem nema cijena, ljudi ostavljaju donacije, ako mogu i koliko mogu. No, nađe se tu i tamo netko tko se usudi prigovoriti konceptu, taman da razljuti Kikelomo.


Život je bogatstvo


– Došao mi jedan čovjek pa mi govori: »Zašto to radiš!? Bogati ljudi nikada ti neće u restoran doći«. Razljutio me, rekla sam mu da ode. Bogat si kad možeš davati. To znači biti bogat, a ne hodati naokolo s tjelohraniteljima u strahu da ti nešto ne ukradu. Nije hrana samo za bogate. Hrana je za sve! – kazuje Kikelomo.



– Tko god ima život je bogat – domeće Daniel.


– Život je bogatstvo – zaključuje Kikelomo.


Lako se složiti, ali ima restoran troškova baš kao i svaki drugi. Što ako donacije ne budu dovoljne za normalno poslovanje?


– Ništa. Ako bude trebalo, vratiti ćemo se u manji prostor. Ljudi su dolazili i kad smo bili u manjem dvorištu – ne da se Kikelomo.


Kombi je istovaren, kuhanje jela za petak blizu kraja, taman smo mislili sad će početi onaj dio razgovora kad se pali snimač, kad u restoran »upade« njih troje! Razveselila im se Kikelomo da je milina. Brzo ih okuplja oko sebe i veli Dadi da ih fotografira. To su, kaže, njeni prijatelji. Sprijateljio ih je Croaticum, tečaj hrvatskog jezika i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.



Izgrliše se svi s Okoli; Helen Petrović za koju će Kikelomo reći da je ponajbolja u rezredu, i Ivan Božinović iz Kanade, i Falundo Anich iz Argentine. Helen je suprug Hrvat pa je htjela naučiti jezik, Ivanu su pradjedovi iz Metkovića, a Falundovi djedovi porijeklom su s Hvara. Hrvatska im je divna, Kikelomo im je divna. Bili su i na otvaranju restorana i bila je to, kažu, sjajna zabava.


Vidi se već, naslućuje, neće se diktafon stići upaliti.


Hvala, Hrvatska


Kikelomo se, nakon silnih novinarskih ekipa koje su je od otvaranja posjetile, pomalo već i čudi pitanju zbog čega je došla baš u Hrvatsku. Smije se dok kazuje kako joj je i muž iz Hrvatske. Uskoro bi, čim se papirologija sredi, iz Nigerije trebalo doći i troje njene djece.


– Hrvatska je divna zemlja, mirna zemlja. Sjajno sam tu primljena i sve što radim, radim zato da kažem – hvala Hrvatska – kazuje nam Kikelomo.



Smatra da je njen restoran hrvatskom puku zanimljiv jer donosi nešto novo, nešto što do sada nisu imali prilike probati. I ljudi ga vole.


– Većina njih nema novca da posjeti Afriku, ali zato uvijek mogu doći ovdje i naučiti nešto. Naučiti puno od oriđiđi žene – smije se Kikelomo.


Smije se, stalno se smije, a mi domaći kao da smo taj lijep običaj smijanja zaboravili.


– Morate znati, u Africi se smijemo i kada patimo. To je naša priroda. Vjerujemo da smijeh čini dobro. Europljani bi trebali to imitirati – poručuje.


Slikovito pritom pojašnjava kako Europljani kad zazimi i zahladi odmah ulaze u sive i crne, tamne odore, i loše su volje jer je hladno, a čim dođe ljeto, moraš biti dobre volje i odjeven u tisuću boja. To je krivo, smatra, nema nikavog razloga da ne bude čovjek u šarenom i dobre volje i zimi. »Sva što nam je dano je blagoslov«, ne dvoji Okoli . Možda i zbog toga ne želi puno pričati o dobu kada je po dolasku kao izbjeglica živjela u prihvatlištu za azilante u hotelu Porin u zagrebačkim Dugavama. Tek kaže kako svatko od nas može u nekom trenutku postati izbjeglica, baš kao i to da te to što si izbjeglica ne čini lošijim čovjekom.


Ah, ta birokracija


»Ljudi trebaju biti dobri jedni prema drugima«, zaključuje Okoli . I ona se toga drži, baš kao što u Hrvatskoj voli skoro pa sve; supruga, otok Pag, Dubrovnik, sarmu, fileke… Ima li išta da ne voli!? Zamislila se na tren Okoli , duboko uzdahnula, a onda posve ‘hrvatski’ kazala: »Birokraciju! Sve drugo je odlično!«



Za kraj, sve u strahu da nam vrijeme istječe, pitamo domaćicu što treba obavezno probati kad se prvi put k njoj dođe.


– Egusi soup. To vas čini zdravijim, snažnim – odgovara žustro.


Reče, i odjuri put kuhinje. Jer, došli su prijatelji iz razreda i stolovi se polako pune gostima. A prijatelji samo lijepo o Hrvatskoj pričaju i sve ih vezano za Hrvatsku zanima. Pače, stasiti Kanađanin Ivan veli nam kako mu se domaća čeljad čudi što je došao u Hrvatsku dok mladost njegovih godina gleda kako će iz nje van.


– Trava se uvijek zelenija čini s druge strane ograde – reče nam Ivan ono što govori domaćima kada mu se čude zbog dolaska.


Reče, pa se predade tanjuru krepka jela što ga je spravila majstorica od dobre volje Okoli Kikelomo .