Kako mrak ovih dana krene padati, tako ulice Zagreba postaju praznije, a svatko tko nonšalantno na ulici stoji pa još u paru biva mrvicu suspektniji.

– Čekate i vi za ući – pita dvojac za koji ćemo koji minut kasnije, u prostorijama Hrvatske mreže za beskućnike i Centra za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva, doznati da se zovu Zvonko Jambrešić i Dražen Drijenčić.

Jambrešić je predsjednik Udruge Savao, Drijenčić volonter, a oba su tu kako bi ruku dali potpredsjedniku Hrvatske mreže za beskućnike (HMB) Zvonku Mlinaru i zaposleniku Mreže Slavku Mađoru. Našli se oni u petak navečer kako bi u akciju. Valja im složiti, pa beskućnicima podijeliti, stotinjak paketića u kojima su dezinficijens, vlažne maramice, maskica i letak s informacijama o coronavirusu i brojevima telefona HMB-a i udruge Savao u slučaju kakve potrebe. »Poštovani, Vi ste jedna od najugroženijih skupina za zarazu od coronavirusa s obzirom na slab imuniteta, uvjete življenja i mogućnost za poduzimanja preventivnih zaštitnih mjera, ali ipak možete doprinijeti zaštiti sebe i drugih…«, stoji na letku na kojem se uči o potrebi pranja ruku, izbjegavanja dodirivanja očiju, nosi, usta, kako se kiše i kašlje i održava razdaljina među ljudima te dakako govori o simptomima koji tjeraju liječniku.

Nemaju gdje

Dok se pakiraju paketići pričamo s Mlinarom, čovjekom koji je cijeli svoj radni vijek posvetio potrebitima. K njima, veli, dolaze ‘crveni’ beskućnici, oni koji nisu obuhvaćeni smještajem, koji prebivaju na ulici i u napuštenim objektima.

– Takvih je, na žalost, u Zagrebu jako puno, prema našoj procjeni negdje oko 700. Samo na Glavnom kolodvoru obitava njih 50, do 70. Svaki utorak i petak udruga Savao je tamo dijelila obroke. Znali smo im donijeti konzerve, vreće za spavanje zimi, neke higijenske potrepštine. Sada smo to prestali, utorak je bio zadnji dan, utorak je bilo 80 ljudi. Više to ne smijemo, ali smo zato pribavili dezinfekcijska sredstva, higijenske maramice da koliko toliko mogu održati higijenu. Jer, oni se nemaju gdje ni kupati, ni prati ruke. Pa da barem ovako ublažimo situaciju, preveniramo da pokupe virus – kazuje Mlinar.

Lako je tu doći sa strane pa ispasti loš čovjek lakonskom konstatacijom kako se beskućnicima malo što promijenilo. Promijenilo se, kaže Mlinar, i to na gore.

– Uz sve probleme koje imaju još je došlo i ovo. Oni se nemaju gdje skloniti. Mogao bi se tako uvesti četvrti stupanj mjera koji donosi zabranu kretanja po ulici i pitanje je gdje će ti ljudi. Nitko od nadležnih ništa nije poduzeo! Mi smo poslali informacije i kriznom stožeru Civilne zaštite u Gradu Zagrebu, poslali sve na znanje sve i republičkom, i dobili smo od Grada Zagreba nikakvu informaciju. Rekli su da se beskućnici u slučaju simptoma obrate u neki Dom zdravlja. Eto, to je sve od njih – naglašava, dobrano razočaran ovakvom reakcijom, Mlinar.

Lančana reakcija

Gdje će onda beskućnici, gdje spavat!? Pučke kuhinje su, kaže, otvorene, ručak nije upitan. Problem je druge vrste.

– Kad se prvi od njih zarazi to će biti lančana reakcija. Oni se druže, obitavaju, a kako su navikli na neke viroze, prehlade na simptome se neće ni obazirat. Ono što je opasnost za druge građane je što se oni kreću, oni nisu na jednom mjestu, oni su u tramvaju, na javnim mjestima. Bavim se beskućnicima i vodio sam zagrebačko prihvatilište u Kosnici od osnutka i očekivao sam da će se naći, da će se osigurati za njih neki smještaj. Međutim, hoće li, hoće li se nešto poduzet to ne znam – ističe Mlinar.

Ono što bi se moglo dogoditi, svima poglavito beskućnicima, je, kaže Mlinar, postupanja policije ako se zabrani kretanje po gradu svima osim onima koji to moraju. No, kud onda s njima kad ih je većina po kolodvorima, napuštenim objektima, po parkovima.

– Oni koji imaju neke saznanja su se malo uplašila, no većina, barem koliko sam ja primjetio, uopće ne zna što se događa. Nemaju pristupa televiziji, internetu, rijetki maju telefon, nemaju zdravstvenu zaštitu. Zato smatram da je potrebno tim ljudima osigurati neki privremeni smještaj, bilo kakav – ističe Mlinar.

I ovaj razgovor detektira istinu da su nam beskućnici, na žalost, na repu interesa, kako ‘običnim’ građanima tako i sustavu. Predrasude su velike.

– A jako je puno među njima mladih. Dvadeset posto je mladih koji su izašli iz alternativne skrbi, iz dječjih domova, udomiteljskih obitelji, ili su prekinuli neke obiteljske odnose – upozorava Mlinar.

Razočarenje

Uz priču paketi su se napunili. Sjeda se u automobil i put Glavnog kolodvora. Tamo već čeka velika grupa ljudi. Navikli su da im se petkom dijeli nešto hrane. Ovaj put nije hrana. Zvonko i njegovi suradnici pojašnjavaju beskućnicima kakve je i situacija, što je u paketima. Ne bune se koliko god se ne da sakriti razočarenje što nije hrana. Nisu od velike priče, ako su od ikakve, baš kao što nitko ove dane ne ljubi novinare ljubopitljive. »Bojite li se korone«, pitamo. »Nego kako«, odgovara nam jedan od njih, čudeći se samom pitanju. Pitamo jednu od njih zna li uopće da je virusa.

Veli da zna, ali i da doma ima dvije bolesne unuke o kojima skrbi. Nelagoda je, kako god okreneš, onom tko na ovakve susrete nije navikao. Ljudi iz HMB zato rutinirano dijele paketiće i odgovaraju baš na svaki upit beskućnika. Sva se rješava brzo. I ne smije sporo, da se ne bi skupilo previše svijeta. Beskućnici su se učas razmili s paketićima naokolo. Lako ih je sada bilo razaznati po klupicama i na tramvajskim stanicama po dezinficijensu kojim peru ruke. Trebat će ga, i ne samo njega već svaku drugu pomoć, oni još.