Promjene zakona blizu finiša

Ništa od nasljeđivanja ordinacija, ne odustaje se od privatizacije. Evo tko najviše gubi

Ljerka Bratonja Martinović

Foto Arhiva NL

Foto Arhiva NL

Promjene unesene u početnu verziju zakona idu na ruku domovima zdravlja, pa se može zaključiti da su župani na ministra imali najveći utjecaj



Prijedlog Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji je na noge digao protivnike privatizacije zdravstva, blizu je finiša. U završnoj verziji ministar Kujundžić napravio je više ustupaka, ali na kraju nitko novim zakonom nije zadovoljan. Nisu to ni udruge pacijenata, kojima uvođenje privatne prakse u liječničke  ordinacije  jednostavno bodu oči.


Više nisu zadovoljni ni liječnici, jer je izbačena odredba da mogu birati nasljednika prilikom odlaska u mirovinu, i na njega prenijeti  ordinaciju , zajedno s opremom koju su za radnog vijeka nabavili. U zakonu više nema ni potpune slobode izbora statusa  ordinacije , jer se spominje 25 posto primarne zdravstvene zaštite u okviru domova zdravlja. Liječnici, znači, neće imati punu slobodu u odluci o tome hoće li dom zdravlja zamijeniti privatnom  ordinacijom . Ministar Kujundžić očito je, pod pritiskom određenih krugova, odustao od nekih elemenata koncepta, ali ne i od suštine – pretvaranja sustava primarne zdravstvene zaštite u privatnu praksu.



U Koordinaciji liječnika obiteljske medicine (KoHOM) ljuti su i razočarani, a isto tako ljuti su i razočarani u Udruzi hrvatskih pacijenata. Liječnici tvrde da je to povratak na diskriminaciju domskih liječnika koji ne mogu birati način rada, a pacijenti da se sustav PZZ nepovratno privatizira, dok javno dobro prelazi u ruke privatnika.




– Ovo je očit kompromis sa županima, da se ne izgube prihodi doma zdravlja. Dvije trećine prihoda liječnika koji u njima rade danas ide domu zdravlja i jedini je razlog ove promjene da se umire ravnatelji DZ-ova i vrati im se provizija koju danas kao posrednici imaju. To je čisti parazitizam – tvrdi Vikica Krolo, predsjednica KoHOM-a.


Ministrovo odustajanje od nasljeđivanja  ordinacija , tvrdi Krolo, put je u sigurnu propast jer u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u tim uvjetima mladi liječnici neće raditi.


Prema novom zakonu ja mogu u  ordinaciji  zaposliti još jednog liječnika, ali pitam se tko će mi doći raditi ako ne zna hoće li kad odem u mirovinu moći preuzeti moju  ordinaciju  – veli Krolo. Hajka koja se digla oko nasljeđivanja i prodaje  ordinacija  potpuno je, tvrdi, promašena jer se ne radi o tome, već o očuvanju vrijedne opreme koju liječnici po odlasku u mirovinu praktički bacaju. »Priče o bogaćenju su glupost. Pravo je pitanje, a ono bi trebalo zanimati i pacijente, gdje će prenijeti svoje kartone kad im liječnik za pet ili deset godina ode u mirovinu, a  ordinacija  se zatvori«, upozorava čelnica KoHOM-a.


Pacijenti više neće imati koga birati, studenti medicine potpisuju ugovore i odlaze za Irsku, ne možemo ih zadržati. Važniji su nam, očito, političari nego mladi liječnici – ogorčena je Krolo.



Promjene koje je unio u početnu verziju zakona idu na ruku domovima zdravlja, pa se može zaključiti da su župani na ministra imali najveći utjecaj. Pred kritičarima iz udruga pacijenata, političkih stranaka i određenih stručnih krugova koji su ustali protiv privatizacije primarne zdravstvene zaštite Kujundžić nije pokleknuo, pa će prema zakonu koji uskoro ide u Vladu i saborsku proceduru,  ordinacije  u koncesiji ipak prijeći u  ordinacije  privatne prakse. Po strani je zasad ostavio vrući krumpir nasljeđivanja ordinacija . U prvom je prijedlogu pisalo da liječnik može zaposliti drugog liječnika u svojoj  ordinaciji  i pripremiti ga da preuzme  ordinaciju  nakon njegovog umirovljenja. Toga u novoj verziji nema.


Bez jasnih projekcija


Najvećim se gubitnicima smatraju liječnici primarne zdravstvene zaštite, jer je model koji im je očito išao na ruku sada dobrano dokinut. Osim što prema novoj verziji gube pravo prenošenja  ordinacije  na nasljednika i što ne mogu slobodno birati hoće li raditi u domu zdravlja ili kao privatnici, iz zakona je izbačeno i pravo na rad do 70. godine života. Tako je umjesto prvotne odredbe da pravo na obavljanje privatne prakse liječnicima u PZZ po sili zakona prestaje sa 70 godina života, uvrštena ona koja im to pravo skraćuje na 65 godina, osim u iznimnim slučajevima, ako je ugroženo pružanje zdravstvene skrbi, i to uz posebno odobrenje župana.


Još uvijek je nejasno što će značiti odredba da je dom zdravlja dužan u svakoj djelatnosti PZZ osigurati do 25 posto  ordinacija . Liječnici u tome iščitavaju obvezu da najmanje 25 posto  ordinacija  u županiji bude pod kapom doma zdravlja, dok formulacija zapravo ne propisuje obavezni minimum, nego maksimum  ordinacija  u domovima zdravlja. Tako bi, teoretski, neki dom zdravlja u svojoj ingerenciji mogao imati i samo dva posto  ordinacija  obiteljske medicine i ispunio bi zakonsku normu. Postojeći zakon, pak, jamči da najmanje 30 posto  ordinacija  bude u domovima zdravlja, kako bi se osigurala dostupnost zdravstvene skrbi.


Udrugu pacijenata na čelu s Marijom Drljom zanimaju jasne projekcije reforme sustava zdravstva. Nakon ovih izmjena, naime, slijede izmjene Zakona o zdravstvenom osiguranju koje će se daleko više ticati džepova pacijenata i njjhovog troška zdravstvenih usluga. »Znamo li opći smjer razvoja našeg zdravstva? Je li to daljnja privatizacija ili jačanje javnog zdravstva? Što ne valja u postojećem zakonu? Jesmo li napravili simulacije, imamo li znanstvene dokaze da će promjene unaprijediti zdravstvo?«, pitanja su koja ministru Kujundžiću postavlja Drlje, koji ne dvoji da su ministrove ideje udar na javno zdravstvo.


Imajući u vidu činjenicu da je Hrvatska druga najsiromašnija zemlja u EU, smatramo da Zakon o zdravstvenom osiguranju ne treba mijenjati. U protivnom tražimo da se današnja dostignuta prava na načelu solidarnosti ne smiju smanjivati uvođenjem tzv. košarica usluga ili nekakvog nadstandarda. Posebno ističemo da HZZO mora ostati jedna cjelina jer spekulira se da ga treba podijeliti na dva dijela i to dio koji bi pokrivao SJZS, a drugi dio koji bi pokrivao privatno zdravstvo – upozorava Drlje. To bi, tvrdi, pokopalo javno zdravstvo.


Zakon o zdravstvenoj zaštiti u Vladu bi trebao stići 27. lipnja, a zatim u saborsku proceduru. Predstoji i javna rasprava o Zakonu o zdravstvenom osiguranju, koji će se i daleko više ticati prava hrvatskih pacijenata i cijene zdravstvene usluge. Zdravstvena reforma u režiji ministra Kujundžića drastično mijenja zdravstveni sustav, a kakve će posljedice tih promjena biti, ključno je pitanje na koje od nadležnih do danas nismo dobili odgovora.


Ni solidarno ni socijalno


Svi se naši zakoni nažalost donose bez procjene učinka pa tako ni sada nema jasnih pokazatelja što će se dogoditi kad novi zakon o zdravstvenoj zaštiti stupi na snagu i što će to značiti za pacijenta – konstatira Siniša Zrinšćak, sociolog s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Privatizacija  ordinacija  u PZZ svakako ide na ruku liječnicima, jer oni tako mogu bolje urediti svoj rad. Ali pitanje je, upozorava Zrinšćak, što ako privatni interes nije jednak javnom i tko će o tome brinuti.


– Ključno je odraditi vrlo jasnu nadležnost tko će brinuti da pacijenti imaju pristup zdravstvenoj zaštiti. Na nekim područjima već i sad imamo problem s manjkom liječnika, liste čekanja su kako se pokazalo veći problem za niže dohodovne skupine stanovništva, a privatizacijom se taj problem može samo produbiti – smatra Zrinšćak. Podsjeća na posljedice svojedobne privatizacije  ordinacija  provedene u Velikoj Britaniji, kada je Margaret Tatcher provela djelomičnu privatizaciju  ordinacija , a bolnice uredila po kvazi-tržišnom načelu. Kriterij je tada postao profit, pa su se otvarale jedino prakse s većim profitom, primjerice estetska kirurgija, dok tamo gdje nije bilo profita, nije bilo ni interesa liječnika.


Okolnosti u kojima se reforma provodi, smatra Zrinšćak, ne daju ministru mnogo manevarskog prostora. Treba s jedne strane udovoljiti liječnicima, jer specijalisti više ne žele ni u bolnice, a kamoli domove zdravlja, a s druge strane javna vlast mora voditi računa o javnom interesu.


Hrvatska očito nema novca za uspostavu jednakog standarda za sve na svim razinama. Od 1990. do danas imali smo 15 sanacija, dug uporno raste i već je na gotovo devet milijardi kuna. Zdravstveni sustav kakav danas imamo bazično je nepošten jer pacijentima obećava sve, a to ne može ostvariti i zato mislim da je poštenije postaviti neku granicu i reći što naše zdravstveno osiguranje može priuštiti, a što ne – veli Zrinšćak. Problem je, naravno, gdje postaviti tu granicu, da pravo na zdravstvenu zaštitu niti kod jednog pacijenta ne dođe u pitanje. Takav model, koji osigurava osnovnu zdravstvenu zaštitu za sve, a bolje liječenje za one dubljeg džepa, nije ni solidaran, ni socijalan, no Zrinšćak upozorava da je već i sad na snazi duboka nepravda – sustav jamči svima sve, a pacijenti do toga jednostavno – ne mogu.