Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 1
Sutra: 18° 18° 1
16. srpnja 2019.
Povratak otpisanog

NAJVEĆI PROTIVNIK SAMOM SEBI Može li Milanović prevladati vlastite slabosti i "frajersko" ponašanje?

Foto Dalibor Urukalović / PIXSELL
Foto Dalibor Urukalović / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 6. srpanj 2019. u 7:16 2019-07-06T07:16:00+02:00

Njegov problem jest što je svjesno ignorirao socijaldemokratske vrijednosti u korist liberalnih, kao i nepotrebno provocirao sukobe unutar i izvan stranke. To agresivno, ponekad i frajersko ponašanje mnogima može smetati. Ipak, iskusan je, a dovoljno mlad da se može promijeniti nabolje

Utrka za predsjedničku nominaciju je počela; kandidirali su se svi za koje se pretpostavljalo da će se u nju uključiti, izuzev aktualne predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, koja još uvijek taktizira i nešto čeka, iako je i premijer Plenković i vladajuća stranka požuruju da se konačno već odluči i obznani svoju odluku, jer vrijeme curi i na izbornim kladionicama stvari se preko noći mijenjaju. Do jučer glavni, gotovo neupitni favorit za pobjednicu na skorim izborima i obnovu svog mandata, gđa. Kitarović se vlastitom krivnjom našla u svojevrsnoj gubitničkoj poziciji, jer si sama svojom neodlučnošću zatvara prostor na izbornoj sceni u koji »uskaču« njeni protukandidati.

Izvjesno je jedno: pobijediti će onaj kandidat koji će na svoju stranu privući većinu neodlučnih birača, koji će, uz naravno jaku stranačku potporu i infrastrukturu, motivirati sve veći broj apstinenata da mu povjeruju kako ozbiljno misli promijeniti stanje u društvu, bez ogleda što su predsjedničke ovlasti skučene i ograničene. Ali, simbolički značaj neposredno izabranog predsjednika je veliki, samo treba znati i htjeti uporabiti autoritet funkcije i otvoreno se uhvatiti u koštac s velikim problemima i dramatičnim izazovima pred kojima se naše društvo nalazi.

Slavonski đilkoš

Računi beskrupulozne, grabežne politike HDZ-ove vrhuške stižu na naplatu i to »klasični« populisti tipa Kolakušić i Škoro, ili senzacionalisti poput Pernara, prepoznaju kao svoju veliku šansu, ali sami prosvjedni glasovi, koliko god bili važni i sve (mnogo)brojniji, ni izdaleka neće biti dovoljni za pobjedu. Među njima Miroslav Škoro stoji najbolje, jer se javlja kao cjelovit i osmišljen projekt »tvrde« desnice, ali koja je svjesna kako mora privući i glasače centra ukoliko želi izborni uspjeh, a upravo kandidat kojeg »nude«, po njihovom mišljenju to može i ostvariti. Samo veliko je pitanje u kojoj će mjeri Škoro imati slobodu za samostalnije kreiranje »svog« programa, a koliko će njegovom kampanjom upravljati Radeljić i Bujanec i poslovno-političke elite koje će sve to i financirati, a kao što je poznato: besplatnog ručka, posebice u takve »gospode« nikada nema. Ako se prepusti makijavelističkoj radionici Radeljić-Bujanec, kojima se mora priznati da su majstori manipulacije, izgubiti će se u bespućima populističkih vratolomija i »interesantnih« prijedloga o kojima danas svi pričaju (jače predsjedničke ovlasti, suspenzivni veto itd.), ali o čijoj stvarnoj realizaciji zapravo Škorini »izvođači radova« niti ne razmišljaju.

Pustili su u opticaj provokativni materijal, svi samo o tomu pričaju, ali dalje se od toga neće ići; uskoro će uslijediti nova »montaža atrakcija« i tako sve do finala izborne trke, koja po njihovoj procjeni mora omogućiti sigurnu pobjedu. A, onda sve što su obećali i(li) tražili pada u zaborav, jer (s)misao izborne pobjede i jest politička trgovina i naplata uloženih »investicija«, a sve ostalo su«trice i kučine«. Ali, Škoro je, vjerujem, dovoljno inteligentan slavonski đilkoš i da mu je jasno kako uzde kampanje mora čvrsto (za)držati u svojim rukama; u protivnom loše mu se piše, jer Radeljiću and company ništa moralno i ljudsko nije sveto u ostvarenju zacrtanog cilja.

Aktualna je predsjednica priklonivši se Plenkovića dobila potporu HDZ-a, ali što je dobila na mostu, izgubila je na ćupriji; odnosno to su na »tvrdoj« desnici shvatili kao izdaju i sada u Škori vide svoju uzdanicu, a time se i ovdje izborne šanse Kolinde Grabar Kitarović bitno smanjuju. Ali i put desnom centru sve se više sužava, jer u dobroj mjeri i HDZ-ovski je radikali ne vide kao svoju opciju i utoliko, svjesna da mora proširiti krug potpore očajnički poziva u pomoć Marijanu Petir, Ivu Davora Stiera, osobe koje nisu u milosti premijera Plenkovića, te koketira s kime stigne, a to je siguran put u propast, jer na koncu neće imati nikoga (i)za sebe. Najrađe bi se sada distancirala od Plenkovića, ali nema se više kome i gdje vratiti.

Dovoljno mlad za promjenu

Čak i Mislav Kolakušić svojom »čvrstorukaškom«, a zapravo grotesknom agitacijom djeluje suvislije od aktualne predsjednice koja se sve više gubi u besmislu vlastite ispraznosti. I upravo se stoga Zoran Milanović koji je mnogima i kao premijer i kao predsjednik SDP-a ostao u lošem sjećanju; koji je mnogima i na ljevici i desnici (p)ostao »crvena krpa«, čini kao najozbiljniji pretendent za predsjedničku funkciju. Uz sve mane koje ima (a sam ih je svjestan, jer priznaje da je sam sebi najveći protivnik), Milanović je političar od formata s potencijalom državnika. Iskusan je, a još uvijek je dovoljno mlad da se može promijeniti (dakako na bolje); obrazovan, inteligentan, riječit, hrabar, govori jezike, poznaje europsku politiku i institucije, dakle posjeduje sve što moderan političar mora imati i ukoliko bude znao obuzdati svoj temperament i ozbiljno se, bez suvišnih improvizacija prihvatiti posla, teško da ga itko može ugroziti na pobjedničkom pohodu. Bez ogleda želio to netko priznati ili ne, Milanović ima karizmu (za razliku od Škore koji ima popularnost) i može k sebi privući neodlučne birače, vratiti dio bivših pristaša i simpatizera, a upravo bi to mogao biti jezičac na vagi koji bi pretegao njemu u korist. Naravno, mora imati jasno osmišljenu taktiku i strategiju, a slogan s kojim je krenuo u izbornu utakmicu »predsjednik s karakterom«, razvidno ukazuje što to želi (po)staviti u središte svoje politike. Mnogi upravo taj njegov prznički karakter smatraju velikom manom, ali i on je sazrio i vjerujem shvatio da čvrstina stavova ne ovisi o agresivnosti i drskosti (koja su ponekad neophodne u borbi protiv bestidnih manipulatora), već o dosljednosti i vjerodostojnosti uvjerenja.

A, upravo takva čvrstina dramatično nedostaje svekolikoj, a posebice vladajućoj nomenklaturi. Primjerice: teško da itko koga će kompromitirani Plenković i njegovi ministri-kleptokrati zagovarati može u široj javnosti biti ozbiljno prihvaćen kao borac protiv korupcije koja je rak rana hrvatskog društva, a da spomen Tolušića, Gorana Marića, Lovre Kuščevića, Gabrijele Žalac i ekipe ne izazove podrugljiv osmijeh, pa čak i odium velikog dijela hrvatskog elektorata. Uostalom i sam premijer se nalazi u teškom sukobu interesa (afera Borg je afera svih hrvatskih afera), pa zar nas onda može (za)čuditi što tako benevolentno prelazi preko kršenja zakona i prikrivanja nesrazmjerno velike i vrijedne imovine koju njegovi ministri posjeduju, a da je teško mogu opravdati, jer ni on sam, barem do sada, nije objasnio zašto je prikrivao vezu s odvjetnikom Šavorićem, s jednim od glavnih arhitekata lex Agrokora, pravio se naivan i tvrdio kako ne zna čovjeka s kojim je godinama išao u školu i u čijem je uredu snimao izborne spotove; zašto su ministrica Dalić i HDZ minirali saborsko povjerenstvo za Agrokor, skrivali autore lex Agrokora i slično. Dakle, potpuno je jasno zašto Plenković tako grčevito sapliće noge Nataši Novaković, tražeći njeno izuzeće u postupka iz Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa kojim predsjeda, a koje bi se trebalo očitovati o premijerovoj ulozi u cijeloj toj sumnjivoj priči, koja prepoznatljivo indicira nedopustive radnje koje upućuju da se tu radi(lo) o nimalo naivnim financijskim interesima.

Izvorište hrvatskog zla

Dok se zbog slične afere i evidentnog sukoba interesa češkog premijera Andreja Babiša cijela zemlja digla na noge i na stotine tisuća građana prosvjeduje diljem Češke tražeći njegovu ostavku, u nas je je zavladala ogromna apatija, jer nakon trideset godina sustavne pljačke i posvamašnjeg otuđenja političko-poslovne elite od vlastitog naroda, nitko više ne vidi nikakvog smisla u pobuni, već mladi pakuju kofere i ogorčeni zauvijek napuštaju zemlju koja im ne pruža nikakvu perspektivu. Upravo na tom fonu bi Milanović tijekom kampanje trebao inzistirati, jer ovo je društvo žedno pravde i tko prstom uperi u izvorište ovog hrvatskog zla, tko pokaže istinsku socijalnu empatiju, tko prozove odgovorne, tko jasno, bez ispraznog moraliziranja ukaže na sustav vrijednosti koje će kao predsjednik zastupati, taj mora pridobiti većinu ljudi i njihovu potporu. U protivnom, Hrvatska je uistinu »slučajna država«, jer bez pravednosti, poštenja i dostojanstva niti jedno društvo ne može na duži rok o(p)stati kao normalna, pristojna zajednica slobodnih i kreativnih ljudi.

Milanoviću se spočitava kako je upravo za njegova mandata socijaldemokratska vlada omogućila da u Zakonu o radu »eksplodira« broj prekarnih radnika, da se maksimalizira socijalna nestabilnost; prigovara mu se koketiranje s »tvrdom« desnicom (dio braniteljskih udruga), podilaženje Tuđmanovom nasljeđu i sl. Čini mi se da je daleko veći problem što je svjesno ignorirao socijaldemokratske vrijednosti u korist liberalnih, kao i posvema nepotrebno provociranje sukoba unutar i izvan stranke. Uistinu, to agresivno, ponekad i »frajersko« ponašanje mnogima može smetati, ali prikazivati Milanovića kao nekakvog primitivca, divljaka, što često nalazimo u raznim medijima, samo stoga što se ne slažemo s njegovim »fajterskim« poimanjem politike, a pri tomu se namjerno zaboravlja niz stvari koje je, u teško naslijeđenoj poziciji nakon HDZ-ove katastrofalne vlasti, započeo i(li) uradio (»ograničio« je teror banaka nad građanstvom u svezi »švicarca«, efikasno i humano reagirao na izbjegličku krizu, pokazao čvrstinu prema Vučiću i narodnjačkom političkom licemjerju, vodio sadržajnu proeuropsku politiku, ukinuo povlaštene saborske mirovine, itd.), dokaz je ideološke isključivosti i zaslijepljenosti. Zapravo, Milanović se zamjerio najviše dijelu birača s ljevice i centra, ali nakon što ga dvije godine nije bilo u politici, jasno se vidi razlika: anemična Plenkovićeva politika trulih kompromisa, afera i jasnih sukoba interesa, gdje su korupcija, kriminal, izigravanje zakona i procedura postali normalnom pojavom, gora je i od najgore noćne more.

Milanović, govorim o onima koji su se do sada kandidirali, jedini može, jer jedini za to ima znanja, hrabrosti i odlučnosti, započeti veliko čišćenje zagađenih hrvatskih političkih Augijevih štala iz kojih bi, jednom zauvijek, trebalo istjerati raznorazne Plenkoviće, Bandiće, Kuščeviće, Mariće, Dalićke i cijelu tu bulumentu političkih hohštaplera i profitera koja je beskrupulozno, moralno i materijalno devastirala našu zemlju, a sve nas, građane »Lijepe naše« osiromašila, unizila i ponizila. Milanović ne treba obećavati nikakvu čvrstu ruku, ne treba tražiti jače predsjedničke ovlasti (u pravu je da izbor predsjednika države treba »delegirati« u Sabor), obećavati bogatu Hrvatsku, populistički zazivati »moj narod«, tražiti nekakav »treći put«, ili novu pravednost; Hrvatska se našla na slijepom kolosijeku i treba, prije svega pokazati gdje je izlaz.

A, za to nisu potrebne nikakve »jake« ovlasti; i u okviru postojećih predsjedničkih ovlasti može se uprijeti prstom u sve negativnosti koje su nas do toga dovele, ali i zagovarati i primjerom pokazati sustav vrijednosti koji moramo solidarno slijediti, ukoliko nam je istinski stalo do bolje budućnosti naše djece. Milanović to, za razliku od Kolakušića, Škore ili Kolinde Grabar Kitarović, zna i može; vjerujem da će znati i moći obuzdati svoj temperament, volju za nadigravanjem, lišiti se svih prečica kojima je ranije bio sklon i koje su mu u konačnici samo odmagale (pregovori s braniteljima i s kojekakvim likovima poput Branimira Glavaša s kojima pristojan svijet ne razgovara). Kažu da je Milanović izgubio nekoliko izbora u nizu, ali zapravo on je gubio bitke sa samim sobom, a ne sa drugima; ukoliko ovaj put uspije svoje mane pretvoriti u vrline, agresivnost usmjeri u pozitivnom smjeru, on će biti novi hrvatski predsjednik. Put do pobjede pokazat će i kakav će biti kao novi šef države. I da se na koncu našalim; svojedobno je veliki britanski intelektualac i državnik Winston Churchill rekao:«Daleko više sam lagao za svoju zemlju, nego li svoju zemlju, a kada sam to i činio uvijek mi se osvetilo«. Poučno, ali samo za one koji su spremni (na)učiti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka