Snimio Davor KOVAČEVIĆ
U medijima se često mogu čuti netolerantne izjave o grupama ljudi – o homoseksualcima, Romima, ljudima iz susjednih država – bez komentara o neprimjerenosti takvih izjava
Nakon bestsellera »Tkanje života«, »U ljubavi i bez nje«, »Život s različitima«, »A što sad« i »Jeseni valcer«, ugledna psihologinja Mirjana Krizmanić, čije vrtoglave tiraže svjedoče o njezinoj popularnosti među čitateljima upravo je u VBZ-u objavila svoj najnoviji naslov »O toleranciji«. Na to ju je, kaže, potaknula činjenica da se o toleranciji puno govori, a premalo zna.
Tolerancija se kod nas ne njeguje, ne cijeni, niti dovoljno poučava, pa je tako nigdje, ni na jednoj razini našeg društva nema napretek, smatra autorica, baš kao što imamo previše »tolerancije« tamo gdje je ne bi smjelo biti. Razgovor smo stoga započeli s jednostavnim pitanjem. Što je zapravo tolerancija i koje su najčešće greške i stereotipi u poimanju tolerancije?
– Uočila sam nekoliko pojava koje primjećujem kod ljudi svih uzrasta. Prvo, većina njih govori o toleranciji kao o nekom obliku naklonosti, simpatije, prihvaćanja ili poštovanja, a neki i kao o znaku slabosti ili pomanjkanja vlastitog stava prema nekim ljudima, pojavama ili idejama. Budući da tolerancija nije ništa od toga, takvo pogrešno poimanje tolerancije dovodi do toga da su ljudi ne samo skloni netoleranciji, već se čak i izruguju s onima koji su tolerantni. Tolerancija, međutim, ne traži ni naklonost, ni simpatiju, već samo podnošenje onih koji nam se ne sviđaju i za koje bismo radije da ih nema, ali im priznajemo pravo na njihovu različitost, stavove ili ideje. Jednostavno rečeno: tamo gdje nema mržnje ili straha, nema ni tolerancije. Tolerancija uvijek znači podnošenje nečeg ili nekog, pa se stoga u našem jeziku za nju i koriste nazivi snošljivost ili trpeljivost.
Kako biste ocijenili stanje domaće populacije kada je riječ o toleranciji?
– Mislim da se općenito ne može reći za cijelu populaciju da je tolerantna ili netolerantna, ali mi se već godinama čini da se tolerancija kod nas ne njeguje, ne cijeni, niti dovoljno ne poučava, pa je tako nigdje, ni na jednoj razini našeg društva nema napretek. U medijima se često mogu čuti netolerantne izjave o grupama ljudi (na primjer o homoseksualcima, Romima, ljudima iz susjednih država), bez komentara o neprimjerenosti takvih izjava. Suprotno tome, u medijima se gotovo ne može naići na primjer tolerantnog ponašanja, koji bi još bio popraćen i pohvalom, pa se tako tolerancija, osim kao besmislena oznaka na školama (»Ovo je mjesto nulte tolerancije za nasilje« umjesto: »U ovoj se školi ne dopušta nikakvo nasilje«) rijetko gdje sustavno poučava..
Tolerancija se uči
Koliko tolerantni pojedinci čine društvo kao cjelinu kvalitetnijim i ugodnijim mjestom za život?
– Pojedinci koji su pretežno tolerantni (u većem broju situacija, prema većem broju različitih pojava, ideja, stavova…) mogli bi društvo u cjelini činiti kvalitetnijim i ugodnijim za život, kad bi se u tom društvu tolerancija cijenila. Ali tako dugo dok se smatra slabošću ili nekim nepotrebnim oblikom ponašanja prema nepoželjnim ljudima i idejama, ne mogu ni tolerantne osobe mnogo pridonijeti kvaliteti društva u kojem žive. Treba, međutim, reći da je život tolerantnih osoba kvalitetniji od života netolerantnih osoba. Tolerantan čovjek ne bavi se onima koje podnosi, samo im daje sva ljudska prava koja im pripadaju, ne podržava nikakav oblik diskriminacije tih ljudi ili stavova i živi svoj život u miru. Netolerantna osoba bavi se stalno onima koje ne podnosi, kao što se i zavidna osoba bavi onima kojima na nečem zavidi: stalno promatra što oni imaju, a ona nema; što su dobili, a ona nije; što ih veseli, a nju ne… I tako netolerantni i zavidni ljudi najviše narušavaju vlastitu kvalitetu života, šteteći često, dakako, i onima koje ne podnose.
Kako poučavati toleranciji od malih nogu?
– Tolerancija se uči, kao što se uči i uljudno vladanje, ponajprije u obitelji, pa onda i u svim odgojno-obrazovnim ustanovama: vrtićima, osnovnoj i srednjoj školi, fakultetima, medijima…. Djeca brojne predrasude koje su temelj netolerancije stječu u roditeljskom domu, kad od roditelja čuju kako su neke skupine ljudi, nazovimo ih ovdje da nikog ne uvrijedimo primjerice, Fljufići, škrti, neuljudni, prljavi, neodgovorni, a Kljukići neotesani, neobrazovani, lijeni itd. Pri tome se kod takvih netolerantnih izjava i izražavanja predrasuda ne mora raditi samo o ljudima druge nacionalnosti, vjere, podrijetla ili obrazovanja, već i o različitim stavovima prema, na primjer, građanskom odgoju, zdravstvenom odgoju, poučavanju uljudnog vladanja prema drugim ljudima…
Bi li za to idealan medij za poučavanje toleranciji bio baš građanski odgoj koji nije zaživio u školama?
– Pogrešno reći da građanski odgoj nije »zaživio« u školama, jer on uopće u njih nije ni uveden, osim probno i samo na određeno vrijeme. U našem društvu postoje, naime, udruge koje uvođenje takvog odgoja u škole smatraju »otimanjem prava roditeljima da odgajaju svoju djecu kako žele«. Pri tome se zanemaruju dvije ključne činjenice: a) da su sve odgojno-obrazovne ustanove i odgojne, pa samim time zadužene i za odgoj djece i mladih i b) da roditelji nemaju pravo svojoj djeci onemogućiti pristup znanstveno utvrđenim spoznajama koje su ugrađene u školske nastavne programe. Roditelji mogu, dakako, unutar obitelji svoju djecu odgajati kakogod žele i na temelju spoznaja i/ili vjerovanja kojima raspolažu, ali im nemaju pravo onemogućiti dostupnost znanstveno utvrđenim činjenicama u bilo kojem području znanosti i ljudskog života. Političari koje vode državu morali bi i sami biti dovoljno obrazovani, čvrsti i sigurni u svoja znanja i ciljeve koji se u odgojno-obrazovnim ustanovama nastoje postići, pa bi tada manje popuštali neumjesnim zahtjevima zabrane građanskog odgoja u školama.
Koliko vjeronauk uči toleranciji i sama Crkva prema čijoj bi doktrini svi trebali biti isti – Božja djeca?
– Dakako, tolerancija prema drugačijima bilo koje vrste trebala bi se poučavati i u okviru vjeronauka, ali tako dugo dok svećenici i dalje tvrde da je, primjerice, homoseksualnost bolest, unatoč činjenici da je već od 1971. godine Svjetska zdravstvena organizacija javno obznanila da se ne radi o bolesti, već drugačijoj spolnoj orijentaciji, očito se unutar vjeronauka ne poučava da su sva ljudska bića jednakovrijedna Božja djeca. Mislim da bi se to moglo mnogo bolje moglo postići predmetom koji bi se bavio religijskom kulturom, a ne samo katoličkim vjeronaukom.
Granice tolerancije
Koliko je važno biti tolerantan, toliko je važno biti i netolerantan prema onome što ugrožava nečija ljudska prava. Kako naučiti što tolerirati, a što ne?
– U našem društvu ne samo da mnogima nije jasan pa možda čak ni prihvatljiv pojam tolerancije, već se uopće ne govori o granicama tolerancije. Ne smije se tolerirati nijedan oblik nasilja, ne smije se tolerirati svjesno i namjerno kršenje zakona, ne smije se tolerirati samovolja vlastodržaca ma tko oni bili, a ipak se sve to kod nas čini. Uz premalo tolerancije tamo gdje je nužna i opravdana imamo previše tolerancije tamo gdje je ne bi smjelo biti. Tako se, primjerice, kod nas već godinama svakodnevno u svim medijima ističe užasno velik broj umirovljenika (dobna diskriminacija) koji, eto, padaju na teret, onog malog broja ljudi koji rade. Pri tome se ne spominje da je od tog ogromnog broja samo 14 posto odradilo cijeli radni staž, dakle, uplaćivalo iz mjeseca u mjesec i godine u godinu u mirovinski fond, pa za njih nitko ne radi, već su oni sami za sebe te mirovine zaradili. Sve su ostale mirovine, uz izuzeće invalidskih, različiti oblici privilegiranih mirovina u višestruko većim iznosima od onih zarađenih.
– Izborna kampanja i neuljudnost koja se na svakom koraku u njoj izražava, već je sada, a bit će tijekom nadolazećih dana još i gora, primjer medijskog i svakog drugog toleriranja u biti nedopustivog ponašanja. Naši se politički suparnici međusobno nabacuju uvredama, poput alkara koji svojim kopljima nastoje pogoditi »u sridu«, ne uviđajući da su njihovi ciljevi pogrešno odabrani. Umjesto različitih pogrda na »one druge«, trebali bi se sučeljavati vlastitim programima, a ne praznim obećanjima. Kad bi stranke koje se natječu na izborima iznosile svoje programe po shemi: što će, kako i do kada učiniti za građane i državu, tada bi i njihove uzajamne kritike valjda bile upućene na sadržaj izloženih programa ili način njihovog provođenja, a ne na osobe koje ih zastupaju. Političari mahom pokazuju pomanjkanje odgoja koji ih je trebao osposobiti za uljudno ponašanje, a narod sve to tolerira, pa se čak ne usudi takvo ponašanje izvrgnuti ruglu. Političari koji u izbornoj kampanji neuljudno nasrću na svoje protivnike, jasno pokazuju kako ne cijene ni svoje sunarodnjake, niti svoju domovinu, neovisno o tome gdje prilikom sviranja himne drže desnu ruku. Ima srećom u ovoj izbornoj kampanji i ljudi koji su ne samo obrazovani, već i u relativno mladim godinama imaju iza sebe niz godina radnog staža, a usto su i uljudni prema građanima i zemlji u kojoj žive i rade. Ali naši političari ne vrijeđaju se samo međusobno, već svoje ad personam uvrede dobacuju i europskim vođama i političarima, što jasno pokazuje kako bez dobrog odgoja nema prema tuđim stavovima, sudovima ili osobinama ličnosti tolerancije niti u tragovima. »Da sam ja netko« natjerala bih sve političare i dobar dio njihove sljedbe na poduži tečaj o osnovama uljudnog ponašanja, što bi značajno pridonijelo razini opće tolerancije u našem društvu.
Hrabrost izgubila na ugledu
– Nema bolje podloge za »uzgoj« tolerancije od poučavanja normi i načina uljudnog ponašanja. Kad roditelji uče djecu da, na primjer, pozdravljaju sve stanare kuće u kojoj stanuju, da starijima pridrže vrata kako bi lakše ušli, pomognu ponijeti neki teret i tako redom, oni ih već uče da među ljudima ne čine razlike, jer svatko zaslužuje pozdrav ili neki oblik pomoći.
Postali smo društvo koje »tolerira« devijantne pojave koje su nekad bile sramne i stigmatizirajuće. Današnji akteri političkog i javnog života kao da se ponose svojim kriminalnim dosjeima. Kako smo kao društvo izgubili zdrav refleks prema takvim pojavama? Koliko je otupila naša građanska hrabrost?
– Zapravo ne znam odgovoriti na pitanje koliko je otupjela naša građanska hrabrost, jer se gledajući unatrag na različita razdoblja svog već zaista relativno dugotrajnog života ne sjećam razdoblja kad se građanska hrabrost »nosila« ili bila u modi. Uvijek se radilo samo o pojedincima koji su imali toliko građanske hrabrosti da su se i javno mogli boriti za svoja uvjerenja ili stavove ili protiv ljudi i ideja koje su smatrali štetnima po društvo u cjelini. Takvi pojedinci postoje, u manjem ili većem broju, u svim vremenima i u svim društvima, a najčešće zbog te svoje građanske hrabrosti bivaju progonjeni ili izloženi podsmijehu. U našem se današnjem društvu posebno cijene osobe optužene zbog privrednog kriminala, korupcije, utajivanja poreza, pranja novca, dužeg ili kraćeg boravka u Remetincu i sličnih oblika ponašanja. To najbolje možemo vidjeti na snimkama s različitih prijema upriličenih povodom nekih važnih godišnjica ili inauguracija. Urušavanjem tradicionalnog sustava vrijednosti u kojem je poštenje i čist obraz bilo važnije od položaja, počasti ili novca i građanska je hrabrost izgubila na ugledu. Mi kao društvo više nemamo elitu poštenih, obrazovanih, uljuđenih ljudi koji su spremni boriti se i za opće dobro i svojim djelovanjem služiti kao primjer djeci i mladima. Naša je današnja navodna elita prošarana bivšim ili budućim stanovnicima Remetinca i drugih sličnih mjesta i ljudima koji su u nju ušli temeljem stečenog bogatstva na nepoznat način, ljepote ili sportskih uspjeha. Zaista možemo mirno ustvrditi da svaki narod ima elitu kakvu zaslužuje, ali time i uzore u koje će se ugledati generacije koje odrastaju.
O životinjama
Poznati ste po izvanserijskim nakladama za hrvatske prilike, hoće li čitatelji posegnuti i za štivom »O toleranciji« kao i za prethodnim bestsellerima?
– Ne znam koliko će ljudi pročitati knjigu o toleranciji. Već odavno mislim da većina ljudi sebe smatra tolerantnima ili se nalazi na suprotnom kraju kontinuuma od netolerancije do tolerancije, pa ponosno ističe kako ne podnosi ove ili one (Fljufiće i Kljukiće). Ako je ta moja pretpostavka točna, malo će ljudi uzeti tu knjigu u ruke, jer jedni to ionako već sve znaju, a druge uopće i ne zanima. Bilo bi mi drago da je čitaju mladi, već i zbog toga što u njoj pišem i o toleranciji u interpersonalnim odnosima. Mi bismo svi trebali svojim prijateljima, partnerima (poslovnim, romantičnim, bračnim…) tolerirati obilježja koja ne mogu promijeniti, stavove koje ne žele promijeniti i na koje imaju pravo, ideje koje se nama ne sviđaju… I još nešto što smatram jako važnim: čini mi se da smo svi skloni biti izrazito tolerantni prema vlastitim manama, pogreškama i propustima u odnosima s drugim ljudima, pa sve to sebi opraštamo, istovremeno ne trpeći ni u primisli da bi se netko drugi tako ponašao prema nama. Trebali bismo možda s manje tolerancije gledati na sebe, a s više na ostale ljude.
Pretpostavljam da radite na novoj knjizi. O čemu biste željeli pisati ili već pišete?
– Dobro pretpostavljate da radim na novoj knjizi. Kasno sam se počela time baviti, pa nemam više mnogo vremena, a željela bih napisati još dvije, tri knjige. Tada ću, bojim se, već biti i prisiljena konačno tu »frulu zataknuti za pas«. Ako me zdravlje posluži, u sljedećoj se knjizi neću toliko baviti problemima koliko jednim velikim izvorom radosti – životinjama.
