Branko Borković

MLADI JASTREB ‘Srbi su bili jako loši vojnici, ali više se nismo imali čime boriti’

Dražen Ciglenečki

Branko Borković Mladi Jastreb

Branko Borković Mladi Jastreb

Nismo imali straha, ničeg se nismo bojali. Iako, moram priznati, skrivao sam od vojnika informacije o brojnosti snaga koje nas napadaju, kojima sam kao zapovjednik raspolagao. Morao sam živom držati nadu. Malodušnost među braniteljimaa javila se tek u završnim trenucima vukovarske drame. Malodušnost nas je, zapravo, i ubila. Znali smo da možemo, da smo snažniji, ali više nismo imali čime. Osjećali smo potpunu nemoć



Branko Borković bio je zapovjednik obrane Vukovara. To mu je razdoblje obilježilo cijeli život, ali i, tvrdi, donijelo velike probleme. Smatra da je mogao puno bolje proći da ga krajem kolovoza 1991. nadređeni nisu poslali u Vukovar.


– Predmet sam progona i osporavanja gotovo od trenutka kada sam 1991. napustio Vukovar. Ne samo ja.


Kako ste se uopće našli u Vukovaru?




– Bio sam kapetan JNA, završio sam akademiju kao jedan od najboljih u klasi i radio sam u Zagrebu. Još sam i na Elektrotehničkom fakultetu polagao razliku ispita jer sam taj fakultet završio u Sarajevu. Svoju sam perspektivu vidio u informatici, jer kompjutorima sam se bavio još od 1980., od srednje tehničke škole.


Ali, stvari su se u Jugoslaviji zaoštravale i došao je rat. Bio sam svjestan što se događa i priključio sam se malobrojnoj skupini u Zboru narodne garde koja je imala profesionalna saznanja o vojsci. Bilo nas je svega sedamdesetak s pokojnim Martinom Špegeljom, a plan je isprva bio da ja idem u Dubrovnik.


Ustrojavale su se naše vojne formacije, a meni je rečeno da ću u Dubrovniku sudjelovati u dizanju jedne profesionalne gardijske brigade. No, kako je JNA intenzivirala napad na Hrvatsku, paralelno s pokušajem vojnog udara u SSSR-u, dogodio se Vukovar.


Kad je kamion s ročnim vojnicima naletio na minu na Borovskoj cesti, JNA je to iskoristila kako bi krenula u zauzimanje grada. S tim da nisu još bili spremni ići do kraja nego su zatvorili prilaze Vukovaru i kontrolirali sve strateške pozicije u okolici. Pokojni Imre Agotić, zapovjednik ZNG, pitao me u to vrijeme bih li htio ići u Vukovar.


Izjalovio se plan


Nije to bila Agotićeva zapovijed, imali ste izbora?


– I mene je začudilo to pitanje, nije mi bilo jasno zašto se tako pristupa vojnoj organizaciji. Možda je to bio Agotićev stil rada. Kako bilo, ja sam bio stručnjak za formiranje postrojbi i zapovjedništva i prihvatio sam da umjesto u Dubrovnik odem u Vukovar. Svejedno mi je bilo. Ušao sam u Vukovar koji je već bio okružen, borbe su se odvijale tjedan dana i grad je bio dosta razoren. Zatekao sam tamo određene hrvatske snage, a moja je zadaća bila da organiziram sustav.


Koji je bio srpski ratni cilj u Vukovaru?


– Treba podsjetiti što je prethodilo bitci za Vukovar. Raspadom SKJ, čiju sam knjižicu javno poderao početkom 1989., JNA se htjela nametnuti kao čuvar Jugoslavije, osnovali su čak i svoju partiju. Tu je bio i Slobodan Milošević, koji je s pozicije vlasti u Srbiji širio tezu o ugroženosti srpskog naroda i rušio autonomne pokrajine. Po modelu Teritorijalne obrane, JNA je naoružavala Srbe u dijelovima Hrvatske u kojima su oni bili dominantni.



U vojnoj teoriji je to poznato kao omekšavanje teritorija za nadolazeću agresiju, slično je, recimo, Adolf Hitler postupao u Češkoj. JNA je, znam to osobno, strategiju za eventualne buduće ratove zasnivala na iskustvima iz prošlih ratova, konkretno iz Drugog svjetskog rata. U Hrvatskoj su 1991. ratovali oslanjajući se na oslobodilačke operacije 1944. i 1945. Zamišljali su novi Srijemski front i htjeli su kroz Slavoniju prodrijeti, ako je moguće, do granice s Austrijom.


Što im je u tom kontekstu značio Vukovar, zašto ga jednostavno nisu zaobišli umjesto da su se toliko fokusirali na taj grad i izgubili tako dragocjeno vrijeme?


– Samo pojedini kvazi generali pričaju da Vukovar nije imao strateški značaj. Nije ga JNA mogla zaobići. Odnosno, mogli su to, ali u tom bi slučaju onda morali zauzeti Županju, Vinkovce i Đakovo. Postavljam pitanje tim kvazi mudracima, jesu li za JNA lakši cilj bili Županja, Vinkovci i Đakovo ili Vukovar.


S obzirom da su htjeli ući u dolinu Drave, logično mi je da su odabrali Vukovar. No, tu su zaustavljeni. Na svim su drugim mjestima u Hrvatskoj ostvarili što su namjeravali, stigli su do Virovitice, Karlovca, Siska, Gospića, Zadra, Šibenika…


Ali, glavnina snaga im je zastala kod Vukovara. Baranju su mirno okupirali, da im se ne bi ponovila bitka kod Batine u Drugom svjetskom ratu, mislili su za dva, tri dana zagospodariti Vukovarom i krenuti dalje, ali to im se izjalovilo.


Imali su silnu nadmoć u ratnoj tehnici, ali jedan grad veličine Vukovara ipak nije jednostavno osvojiti.


– Uspjeli su zauzeti Petrinju.


Vukovar je dosta veći od Petrinje.


– U Vukovaru je u kolovozu 1991. ostalo petnaestak tisuća stanovnika. Postojale su institucije, ali u njima nije bilo Hrvata.


Iznenađenje u Tovarniku


Što ste konkretno radili u Vukovaru prvih tjedana po dolasku?


– Moram naglasiti da se vlast u Hrvatskoj nije pripremala za rat, vjerovalo se da će u Jugoslaviji ipak biti postignut dogovor. U toj je situaciji moja zadaća bila organizirati obranu Vukovara i okolnih sela, kako bi život funkcionirao koliko je to moguće.


Procjena je hrvatskog državnog vodstva bila da rat neće eskalirati, da će se s vrhom JNA moći pregovarati. No, oni su, u koordinaciji s Miloševićem, 14. rujna 1991. izvršili otvorenu agresiju na Hrvatsku. Uslijedio je nalog hrvatskog vodstva o blokiranju vojarni JNA, uključujući i one u Vukovaru na rubu grada, koju smo mi već držali u djelomičnom okruženju.


Oni su iz te vojarne htjeli iz dva pravca ući u sam Vukovar, ali u borbama koje su trajale nekoliko dana mi smo ih razbili i u tome spriječili. Istovremeno je iz Srbije došla ona velika kolona JNA i naložio sam da ih se napadne u Tovarniku, selu blizu granice.


Do tog trenutka nisu nailazili na otpor u selima, jer odluka je bila da se to ne radi i nepotrebno ne izlaže civile opasnosti, pa su u Tovarniku bili iznenađeni. Imali su ozbiljne ljudske i materijalne gubitke, a što je još bitnije među njima je zavladala opća panika.


Shvatili su da to neće biti ugodan izlet i vojnici su im počeli bježati, dok su Srbiji ljudi masovno izbjegavali mobilizaciju. Tovarnik je psihološki jako negativno djelovao na stanje u Srbiji, postalo im je jasno da taj sukob neće biti lagan kao što su ih uvjeravali.


Istina, nakon dva dana su okupirali Tovarnik, ali mi smo u međuvremenu obranu prebacili u Ilaču, gdje smo im napravili novi pakao. Drukčije nismo mogli djelovati, za nešto više nismo imali snage.


Što se zbivalo u Vukovaru dok su se odvijale borbe u Tovarniku i Ilači?


– Uspjeli smo uspostaviti komunikaciju s Vinkovcima preko Bogdanovaca i dobili smo pojačanje više stotina dragovoljaca, a evakuirali ranjenike. Ja sam tih dana izašao iz Vukovara i tražio pomoć u Đakovu, Našicama i Vinkovcima.



U Đakovu i Našicama su mi pružili maksimalnu podršku, dali su mi i ljude i oružje, ali, nažalost, s vodstvom općine Vinkovci nisam uspio ništa. Nisu pristali uvezati obranu s nama u Vukovaru.


Vi ste kao vojnik morali pregovarati s civilnim vlastima i animirati ih da se priključe obrani?


– Upravo tako.


Nije im to netko iz Zagreba mogao naložiti?


– Ne. Zagreb sam mogao samo izvijestiti o poteškoćama s kojima se susrećem. Tada se još niti vojni Stožer nije u potpunosti ustrojio. Govori to u prilog činjenici da se Hrvatska nije spremala za rat nego za pregovore. Ali, morali smo prihvatiti borbu.


Kako se JNA ponašala poslije Tovarnika i Ilače?


– Reorganizirali su se i 1. listopadu počinju razvijati posebnu operaciju Vukovar. Ranije su, rekao sam, smatrali da će Vukovar i okolno područje brzo vojno riješiti. A nisu mogli, objasnio sam iz kojeg razloga, nastaviti dalje i ostaviti Vukovar.


Strateška pogreška


Nije li im se Vukovar pretvorio i u svojevrsnu fiksaciju? Željeli su ga pod svaku cijenu slomiti kako bi dokazali da im se inferiorne hrvatske snage ipak ne mogu suprotstaviti.


– Možda, ali ključno je bilo da ta njihova silna vojska nije mogla napredovati, a da joj nisu osigurali nesmetan prolaz. Ponavljam, mogli su se usmjeriti na Vinkovce i Đakovo, ali mislim da su ispravno zaključili da im je Vukovar bolji izbor.


Jesu li uopće imali tu dvojbu?


– U startu su napravili povijesnu stratešku pogrešku. Nikad nisam imao priliku govoriti na hrvatskoj vojnoj školi, na kojoj se predaje o bitci za Vukovar, ali ne znam po kojem programu jer mene dosad nisu ništa pitali. Ne znam niti što se hrvatskim učenicima priča u Memorijalnom centru u Vukovaru, jer ni oni me nisu kontaktirali.


A riječ je o tome da je JNA 1991. pogriješila zato što u masovan napad na Hrvatsku nisu krenuli iz BiH nego iz Srbije. Da su potiho ovladali Bosnom i od tamo ušli u Hrvatsku, nama bi bilo znatno teže.


Naša je sreća i što Milošević i vrh JNA nisu bili potpuno usklađeni, nisu oni imali identične zamisli o tome kako ratovati i što je cilj.


– Bili su oni u jednoj čudnoj simbiozi, Milošević je koristio usluge generala.


Nije Milošević mogao samo tako zapovijedati generalima JNA, Veljku Kadijeviću, Blagoju Adžiću i ostalima.


– Slažem se, nije im Milošević mogao reći kako će se voditi rat, hoće li se krenuti iz Srbije ili BiH. Generali su strateški planirali rat, ali mogli su nas razbiti da su zanemarili Slavoniju i iz Bosne se sručili na Hrvatsku.


Dobrim je to dijelom posljedica toga što ni Milošević ni JNA zapravo nisu znali što bi. U Hrvatskoj im se, iz promidžbenih razloga, pripisuje nekakva jedinstvena velikosrpska strategija, ali toga nije bilo.


– Velika Srbija nije bila realna jer bi u njoj Srbi predstavljali manjinu. Ne bi mogli funkcionirati.



Kako vas se 1991. dojmio srpski/jugoslavenski protivnik?


– Bili su jako loši vojnici.


Mislite na JNA, rezerviste, srpske teritorijalce?


– Mislim i na aktivne vojnike JNA i na ročnike i na rezerviste. Paravojne postrojbe su im se, pak, uglavnom bavile pljačkom. Jurišali su na plijen, ali s tragičnim posljedicama ubijanja naših ljudi. I to je dugoročno zagadilo odnose između Srba i Hrvata.


Srbi su nedavno podigli spomenik generalu Mladenu Bratiću, koji je poginuo na vukovarskom bojištu.


– Bratić je bio komandant Novosadskog korpusa, a u bitci za Vukovar zapovijedao je njihovom operativnom zonom sjever, koja je obuhvaćala sve od središta grada do Osijeka i Baranje. Dakle, Bratić je pod sobom imao glavninu snaga koje su napadale Vukovar. Operativnom zonom jug zapovijedao im je Mile Mrkšić.


NATO i EZ pali ispit


Jesu li Srbi imali razloga dizati Bratiću spomenik, s obrazloženjem da je bio jedan od najboljih među njima.


– Ma, kakvi. Bratić je, primjerice, 16. listopada izravno vodio operaciju napada na Lužac, u kojem je poginuo Blago Zadro. Upali su, istina, u Lužac i dijelove Borovog Naselja, ali smo ih mi u roku 24 sata razbili, potisnuli i zarobili značajne količine oružja, čak i tri tenka.


Bratić je naprosto bio nesposoban general. Tim spomenikom Srbi samo stvaraju mit o njemu. Nakon poraza 16. listopada, trebala su im dva tjedna da se konsolidiraju i pripreme novi napad.


Sjećate li se dana kad je Bratić izgubio život?


– Da, pokušavali smo ga locirati. Nismo imali puno granata i ispaljivali smo ih samo kad bismo znali da se na nekom mjestu grupirala JNA. Jednom od tih granata pogodili smo i Bratića. Tih je dana Generalštab, zbog ranijih neuspjeha, preuzeo izravno zapovijedanje napadom na Vukovar.



U pitanju je već bila njihova povrijeđena taština, ali odgovorno tvrdim da nas svejedno ne bi pobijedili da je u prvoj polovici studenog padala kiša. Mehanizacija i vojska zaglavili bi im se u poljima. Nažalost, bilo je suho vrijeme, kiše su počele već pred sam pad Vukovara.


Obrana Vukovara neosporno je ispunila svoju zadaću, nekoliko mjeseci zadržavali ste JNA i osigurali predah ostatku Hrvatske. Je li se, neovisno o vremenskim prilikama, ipak moglo više?


– Već sam govorio o stvarima koje nam nisu išle na ruku. U Hrvatskoj se vjerovalo da rata neće biti i kasnilo se s organizacijom obrane. Nadalje, imali smo komunalni sustav u kojem su općine bile autonomne, a središnja vlast nemoćna.


Općine su bile nadležne i za obranu na svom području i ako nešto nisu htjele, nitko ih na to nije mogao natjerati. To je bio slučaj s Vinkovcima, s kojima nisam mogao naći zajednički jezik. Nisu Vinkovčani bili problem, oni su bili visoko motivirani, ali vodstvo Vinkovčana dogovorilo se s JNA da oni mirno napuste vojarnu u gradu, sa svim oružjem. Nisu otišli iz Hrvatske nego su se okrenuli na Vukovar.


Aludirate li da se Vukovar mogao održati još mjesec i pol dana, do Sarajevskog primirja, da je postojala bolja koordinacija s obližnjim općinama?


– Kad su bile borbe u Tovarniku, molio sam vinkovačko vodstvo da nam daju neke svoje snage. Odbili su to.


I nikako niste mogli preko vlasti u Zagrebu utjecati na te ljude koji su upravljali Vinkovcima?


– Ne. Krizni štabovi na terenu imali su glavnu riječ. Da su nam stigle dodatne snage u Tovarniku, ovladali bismo prvom linijom Srijemskog fronta i vjerujem da bismo, da je u Vinkovcima bilo neko drukčije, odlučnije vodstvo, spasili Vukovar. Što se tiče Sarajevskog primirja, ono je pomoglo isključivo Srbima.


Vojska im se raspadala, a naša je krajem 1991. narastala. U Zapadnoj Slavoniji vođene su opsežne oslobodilačke operacije, ali su s tim primirjem prekinute. Sarajevsko primirje nam je jako odmoglo, a Srbima omogućilo da krenu s agresijom na BiH.


Naravno, Hrvatska tada nije bila u situaciji da bira, ucijenili su nas međunarodnim priznanjem i morali smo pristati na primirje. Vlast je morala voditi računa i o vojnoj i o političkoj dimenziji. Valja naglasiti da su na ispitu Vukovara pali i NATO i Europska zajednica.



Nisu znali reagirati na rat u Europi, prvi nakon Drugog svjetskog rata.


– U redu, možemo ih opravdavati, ali pali su na ispitu, u Vukovaru se dogodio pokolj.


Mogli smo, ali…


Koga biste ubrojili u istinske heroje Vukovara?


– Teško mi je bilo koga izdvojiti. Bilo je to nevjerojatno samožrtvovanje svih koji su branili Vukovar. Vrlo često razmišljam o odnosima koje smo imali, nikakvih trzavica među nama nije bilo, svi smo se kolektivno podredili jasnom cilju obrane.


Nisam imao nimalo problema u izdavanju zapovijedi, nikad nisam čuo da mi je netko rekao da neće nešto učiniti. Još nešto, nismo imali straha, ničeg se nismo bojali. Iako, moram priznati, skrivao sam od vojnika informacije o brojnosti snaga koje nas napadaju, kojima sam kao zapovjednik raspolagao. Morao sam živom držati nadu.


Nije se javljala malodušnost među braniteljima?


– U završnim trenucima vukovarske drame jest. Malodušnost nas je, zapravo, i ubila. Znali smo da možemo, da smo snažniji, ali više nismo imali čime. Osjećali smo potpunu nemoć.


Bilo je pokušaja deblokade Vukovara.


– Da, ali neorganiziranih. Mene se pritom ništa nije pitalo nego mi se nametalo nešto što mi nismo mogli izvršiti. Isto vrijedi za konvoje humanitarne pomoći i za izvlačenje ranjenika. U Zagrebu su s JNA dogovorili pravac kojim će nam se dostaviti humanitarna pomoć, ali blokirao sam taj konvoj jer su htjeli ući u Vukovar rutom kojom bi prekinuli nama strateški važnu komunikaciju.



Kad su »Liječnici bez granica« izvlačili ranjenike, uputili su ih preko Sajmišta gdje bismo mi prethodno morali dopustiti JNA da odveze jedan uništeni tenk koji se nalazio ispod podvožnjaka. Nama je taj tenk na nasipu u borbi služio kao zaštita jer je onemogućavao kretanje njihove mehanizacije. Nisam stoga dao da maknu tenk i konvoj smo od Bogdanovaca do Vukovara proveli kroz kukuruze.


Kad danas vrtite film unatrag, predbacujete li si nešto?


– Apsolutno ništa. Nije mi žao niti zbog jedne moje odluke, niti jednog postupka. Borim se samo za istinu i u tu svrhu se, recimo zbog nekih televizijskih dokumentarnih serijala, sudim. Ne može se u nekoga upirati prstom, a da ga se ništa ne pita o tome.


Sve to korijene ima u izvještaju komisije koju je vodio Josip Manolić, koja je obranu Vukovara stavila u kontekst rušenja ustavnopravnog poretka. A mi, naravno, nismo imali nikakve veze ni s Dobroslavom Paragom ni s KOS-om, nismo bili državni neprijatelji.


Mi smo jedino branili Vukovar. Pa ipak sam imao tu čast da me tri puta u lisicama vode na ispitivanje u Saboru, javno su me tako pokazivali. Moj djed domobran skončao je nakon Drugog svjetskog rata u logoru u Bjelovaru, kojim je upravljao Manolić, a on je poslije pada Vukovara proganjao i mene.


Tu se vraćamo na početak našeg razgovora. Rekli ste da bi vam bez Vukovara život bio puno lakši.


– Moja je baka živjela u Münchenu, tamo sam često boravio i planirao sam se preseliti i raditi kao informatičar. No, došao je rat i Vukovar i moj je život potom bio pakao. Ipak, ponosan sam na sve što sam radio u Vukovaru. Neću zato odustati od zahtjeva za reviziju izvještaja Manolićeve komisije, onog njegovog dijela koji se odnosi na obranu Vukovara, jer je ona, uvjeren sam, najsvjetlije razdoblje hrvatske povijesti.