Nesvakidašnji oglas

Lovac na pletenice: kuna za gram kose

Siniša Pavić

Nakon tri sata i 20 minuta čekanja na ponuđače, Sergej iz Rusije se nema bog zna s čim pohvaliti. U ruksak je spremljena jedna pletenica. Manja. Za nju je dao 170 kuna široke ruke... 



ZAGREB Na električnom stupu, pokraj ulaza u pothodnik, tik do oglasa kojima se traži cimerica i nude usluge kućanskih popravaka, zaljepljen stoji i omanji papirić na kojem velikim, crnim, masnim slovima piše – otkupljujemo kosu. Nešto sitnija slova pojašnjavaju da je u igri samo ona prirodna i duga najmanje 35 centimetara, a tu je i adresa frizerskog salona u kojem će se kupoprodaja događati.


Oglas je strateški smješten taman gdje treba, blizu početne i zadnje stanice gradskih autobusa što voze iz centra u kvartove Novog Zagreb i natrag. Svjetina prolazi, neki zastanu, a drugi ubrzaju korak, jer ili kose na lageru nemaju, ili žure do kojeg otkupljivača zlata uvjereni kako je kosa još uvijek od zlata vrijednija. Ili smo samo na rasprodaju zlata navikli, a na (ras)prodaju kose, eto, nismo.


Subota je. U frizerskom salonu naznačenom na oglasu živahno kako već subotom, na dan od svadbi i narodnih veselja, u frizerajima i jest živahno. Mušterije na stolcima, frizerke u akciji.




– Izvolite, veli nam gazda. 


– Mi došli zbog kose, kažemo. 


On se smije, pa kazuje kako s tim zapravo nema ništa. On tek daje komadić prostora. Glavni i odgovorni je onaj što sjedi mirno i igra se mobitelom, taman da se čini da samo čeka svoj red za šišanje.


– Nema nikoga. Slabo je – kazuje nam gospodin umjesto dobar dan, a onda nam daje mig da izađemo van, pa porazgovaramo.


Ime mu je Sergej. Prezime ne daje, ni slikat mu se nije milo, no svejedno se široko osmjehuje. Hrvat nije. Jest Rus. Iz daleka Kurska. Pitanje kako mu se samo isplati iz daleka doći u Hrvatsku otkupljivat kosu, ne razumije. Ostalo uglavnom razumije. 


– Ne znam zašto nema nikoga. U Srbiji i Bugarskoj ima – kazuje.


Malo kasnije kazat će doduše da ni u Srbiji i Bugarskoj više nije baš veliki promet k’o nekad. Tri do pet ljudi se javi po oglasu. U taj čas iz salona izlazi mlada djevojka kose koja bi, laiku se čini, mogla biti prodana i kupljena.


– Ne valja – uči nas Sergej. 


Kratka je. Dužina mora biti 35 centimetara i više, a koliku će cijenu postići ovisi prije svega o težini. Kaže, za sto grama dobije se 50 kuna. No, sve da bi djevojčinu kosu i htio kupiti Tomislava mu je prodala ne bi. 


– Predugo je puštam da bi je dala za male novce – rezolutna je Tomislava. 


I njena prijeteljica Božena istog je mišljenja. Kaže, ljudi misle da su to nekakvi novci, a zapravo sića. 


– Ali, kriza je velika. 


– U mene još tolika nije – smije se Božena. 


Pri tom dodaje kako su prije jedno dva tjedna na istome mjestu kupovala kosa, a ljudi koji su se došli interesirati okrenuli bi se na peti i otišli čim su vidjeli kolika je cijena. 


– Isplati li se Sergej ovo? Zaradi li se išta? – pokušavamo opet. 


– Ne razumijem – kaže opet Sergej. 


  Uz to tek otkriva da je njegov posao samo da kupi kosu od koje se vlasulje negdje, ne kaže gdje, rade. Zato će nakon Zagreba u druge gradove. U Rijeci je, kaže, 22. listopada, u ponedjeljak, samo još čeka da mu prijatelj zadužen za Rijeku i okolicu, kaže gdje će se prodaja odvijati. 


Nakon tri sata i 20 minuta čekanja na ponuđače, Sergej se nema bog zna s čim pohvaliti. U ruksak je spremljena jedna pletinaca. Manja. Za nju je dao 170 kuna široke ruke.


No, koju god računsku operaciju novinar koristio vođen pričom od 50 kuna za 100 grama, ne uspjeva doći do brojki do kojih je došao Sergej. Na sreću, u taj čas u salon ulazi 16-godišnja Dorotea Kasun s ocem. Daje Sergeju pletenicu što ju je umotanu u papir donijela. On je stavlja na malu elektronsku vagu. Grama 129! Kuna 130! Nema sitna, pa daje Dorotei 140 kuna. Transkacija je trajala ni minut. 


  – Ispada da daje kunu za gram – kaže Dorotein otac. 


To se, pak, slaže s onim što je o transkacijama ovakve vrste na internetu pronašla Dorotea. Inače, nije ju na prodaju natjerala recesija – pače misle da bi valjalo imat kosu k’o Ivana Orleanska da se zaradi malo veći novac – već činjenica da je rep koji je rastao tri godine odrezen ima dva tjedna, i da je bilo ili ovako, ili s njim u smeće.     – Sad se, ako ništa drugo, može još jednom ošišati za ove novce – kazuje Dorotein otac. 

 U taj čas Sergej na naglo odlazi makar je tek 13 sati i 25 minuta, i makar na letku piše da će raditi do dva. »Nema nikoga«, ponavlja i ode. Nije ni zašao iza ugla, kad eto ti gospođe s dugom plavom kosom svezanom u rep. Vidi da nema nikoga, pa brzim korakom ode i ona. Ulovili smo je dalje na ulici. Kaže gospođa Dubravka da ju je na prodaju nagnao posjet prijateljici koja leži na onkologiji i činjenica da je vidjela kako tamo žene nose perike napravljene od dječje kose. Pomislila je, kaže, kako bi njena kosa mogla nekom koristiti. No, Sergej je otišao. Pri tom nas je pozdravio sa »bok«, zadovoljan, ako ne prodajom ono s naukom da se u nas kaže »bok« i kad se ljudi na ulici sretnu i kad se rastaju. A baš ga je to što se u nas ‘za svašta’ govori »bok«, jako mučilo.