“Ja sam u tvojoj službi sve dok živim”. Kad to netko kaže svojoj ženi, drugima može zvučati patetično, čak i lažno, cinično, neuvjerljivo. No kad to kaže Ćiro svojoj voljenoj, onda to izgleda iskreno.

Obratio joj se telefonski s oduševljenjem dječarca koji zavodeći djevojku daje sve od sebe. To je Ćiro. Srčan do krajnjih granica. Zbog toga ga neki vole, neki ga ne mogu smisliti, ali on se ne mijenja. Duboko je zašao u 84. godinu.

Ne bi mu se toliko dalo, jedino su oči možda malo umornije. Cigareta je nezaobilazna. Dok jednu gasi, drugu već pripaljuje. I odmah zajebava, piše Robert Frank za Glas Istre.

“Sine, gdje sada radiš? U kojoj si firmi?” Odgovaram: u Glasu Istre. “E, slušam ti ja taj radio. Dobar je, imate dobar program!” “Ćiro, to je dnevna novina”, objašnjavam treneru svih trenera. “A što si, brate, naivan, zajebavam te”, odgovori Ćiro uz vječni smiješak.

Čim je iz kultnog zagrebačkog Čarlija izašao na ulicu, uvalila su mu se dva uniformirana policajca. “Ćiro, legendo, može fotka”, pitali su ga. Nisu trebali. Odmah se namjestio. Profesionalni smiješak, ali i radost da sebe nekome poklanja. Ćiro će živjeti dok ga budu voljeli.

Ovaj razgovor s legendarnim Miroslavom Ćirom Blaževićem objavljujemo sa svim njegovim psovkama koje naprosto, sviđalo se to nekome ili ne, čine njegovu osobnost.

Ćiro nije ni tražio da ih maknemo, ponešto uljepšamo, o nekakvoj autorizaciji ili povlačenju izjava nije ni razmišljao.

Spontan, direktan, britak, s razgovorom koji smo vodili na “ti”, bez prenemaganja. I odmah u glavu, bez da sam išta pitao.

“Vi dole ste sjebali Uljanik. Politika. Mediji. Vi ste krivi. I Glas Istre. I ti sine, i ti si kriv. Tu nema dvojbe. Svi vi ste najveći razlog što je Uljanik propao. Politika je uvijek ovisna o javnom mnijenju. A javno mnijenje su novine, vi mediji. Što vi napišete je zakon”.

Pa tko je onda kriv što je Uljanik na rubu propasti: politika ili mediji?

– Ma di žuriš, čovječe! Tako si divan pisac, a u dijalogu baš nisi osobit. Ne dozvoljavaš mi da kažem što mislim. Mi nismo blesavi, ali smo naivna nacija. U konačnici kad to analiziraš, shvatiš da ste vi novinari ipak glavni krivci.

Mi novinari.

– Da, vi. Vi, kao i Vlada, dovodite ljude u zabludu. Ljudi čekaju nešto što neće dočekati. Kažem vam to kao iskusni Švicarac. To je odmah moralo otići u stečaj. Kad sam čuo svotu za koju su u dubiozi, znao sam da nema šanse da bilo tko dođe i to kao spasi.

To može napraviti samo čovjek kojem curi lova. Neki naftaš. Ma neće ni on! Bio bi lud! Što da tu dođe, pa da tu gubi! Meni je žao tog jadnog naroda kojeg je IDS dobro sjebao. Taj vaš IDS je imao šuplje priče. A vi im pomažete da dobiju izbore i godinama vladaju. Sve ste prevarili.

Dobro, dobro, no treba priznati da je IDS ipak zaslužan za razvoj Istre.

– Ma Istra, čovječe, živi sama od sebe! To je najljepši kutak svijeta. Nego, kako je Uljanik došao u ovu situaciju? ‘Ko je to dozvolio? Ti meni pričaš priču čovječe! Ove novce koje duguje Uljanik… nek’ se to vrati pa će mnogi tanko srati!

Dobro, ali ako je Istra najbolji kutak za život na ovom svijetu, kako sam kažeš, pa ne može se reći da IDS nema nikakvu zaslugu za to.

– Ispostavlja se da je to s IDS-om uglavnom prijevara. Oni sviraju kurcu! Oni su čak u jednom trenutku sanjali o odcjepljenju.

Čekaj, čekaj malo. U Istri je bio najveći odaziv na mobilizaciju u Domovinskom ratu.

– Istrijani su jedan plemeniti narod. Hrvatski plemeniti narod! Ja obožavam Istrijane! Uvijek su ostajali svoji, usprkos utjecaju, onom negativnom i neviđenom, koji je imala Jugoslavija na tom području. Ta je činjenica nepobitna. Istrijane nitko nikad nije uspio i neće uspjeti indoktrinirati. Oni odoše u rat devedesetih s puškom u ruci da brane svoju Istru i Hrvatsku.

No tvoj prijatelj Tuđman nije volio Istrijane. Uvijek je puštao dojam kao da oni nisu dovoljno dobri Hrvati.

– To nije istina!

Demantiraj me. Svi to znamo.

– Ma što ću ja, čovječe, tebe demantirati kad sam s njime intimnije razgovarao nego s tobom! Znam ja dobro što je Tuđman o tome mislio.