Ispražnjeni od političkog sadržaja

LJEVICA NA DNU: SDP vapi za novim konceptom, može ga spasiti samo radikalan program

Tihana Tomičić

Foto Darko Jelinek

Foto Darko Jelinek

U fazi Milanovića nedostatak sadržaja je bio pokriven njegovom karizmom, osobom. No, nakon njegova odlaska to je došlo na naplatu, i SDP je danas stranka koju čini opća bezidejnost. Vjeru birača može vratiti jedino dubinskim reformama



Prije točno godinu dana sastao se SDP u Ogulinu, i to je bilo posljednji put da su se na takvom »summitu na vrhu« sastali svi dužnosnici te stranke u pokušaju da spase SDP i lijevu ideju u Hrvatskoj. Nakon toga slijedio je samo pad, na sadašnjih 14-15 posto podrške, a to i ne čudi zna li se da je glavni zaključak ogulinskog skupa bio samo da se poradi na boljoj komunikaciji s javnošću. Ne novom sadržaju, ne novom lideru – boljom komunikacijom.


Da ni to nije uspjelo, kao niti išta drugo, pokazuju recentne ankete, ali i sama unutarnja agonija stranke koja je bila nositelj lijeve ideje u Hrvatskoj doslovce desetljećima. SDP ima samo jednu olakotnu okolnost, a to je da socijaldemokracija i lijeva ideja loše stoje u cijeloj Europi – u Francuskoj su završili na osam posto i tek se pokušavaju konsolidirati u novim oblicima, u Britaniji su se laburisti donekle zbrojili, ali unatoč svim tegobama oko Brexita, premijerka Theresa May još uvijek opstaje na vlasti, u Italiji je opći politički nered s nezavisnim grupacijama i ridikuloznim kandidatima, a u zemljama poput Grčke gdje su i imali priliku voditi svoje politike, situacija se pretvara u tempirane socijalne bombe i samo je pitanje kada će eksplodirati.


Gdje je nestao identitet ljevice i identitet SDP-a? Zašto se birači okreću deideologiziranim pojedincima poput francuskog Macrona, talijanskih političkih klauna, ili u konačnici hrvatskog Milana Bandića, u nedostatku karaktera ljevice? U čemu je problem? Nije Davor Bernardić jedino »nužno zlo« koje se događa hrvatskoj ljevici kao dijelu europskog trenda slabljenja lijeve misli.




Foto Sanjin Strukić / PIXSELL


Foto Sanjin Strukić / PIXSELL



Na stotine teoretičara i praktičara analizira već godinama taj problem, a kriza u SDP-u i hrvatskoj ljevici općenito ne odnosi se samo na gubitničke rezultate posljednjih izbora, nego i na generalnu programsku artikulaciju stranke, njezin utjecaj na društvene procese, kao i svakodnevni dojam koji ostavlja. Ovdje se otvara ključno pitanje je li riječ o krizi stranačkog vodstva, ili o krizi političkog sadržaja?


Sinonim za krizu


Jedan od teoretičara, Tonči Kursar, politolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, svojedobno je izjavio da je »kod nas prevladao stav da je socijaldemokracija zapravo postala sinonim za krizu«, teatrolog Vjeran Zuppa izjavljivao je da je cjelokupna europska ljevica »ostala bez teksta«, a politolog Nenad Zakošek često je zaključivao da je propast komunističkih sustava doveo do krize identiteta kao i krize političke djelotvornosti ljevice ne samo u Istočnoj Europi, nego i na Zapadu te su danas postali upitni svi elementi tradicionalnog lijevog identiteta – što važi kako za političke sadržaje, koji su bili zajednički svim lijevim snagama (primat ekonomije, odbacivanje privatnog vlasništva i tržišta, egalitarizam, kolektivizam i filozofija napretka), tako i za sadržaje oko kojih su nastale temeljne diferencijacije unutar ljevice (internacionalizam i nacionalizam, parlamentarna demokracija, odnos prema nasilju, reforma ili revolucija).



U knjizi »Nježna nakaza« Raffaelle Simone polazi od toga da ljevica »kasni za vremenom«, a da je desnica razvila do nepodnošljivosti konzumerizam, individualizam, žurbu i medijsku (sve)moć. Uostalom, i u svom slavnom romanu »Pobunjeni čovjek« Albert Camus je postavio političku formulu s kojom se ljevica muči sve do današnjega vremena: »Rob na početku želi pravdu, a na kraju kraljevstvo.« Zato se čini da se političko nadmetanje izražava sve više na tome tko će bolje upravljati kapitalizmom, a sve manje, ili nikako, na drugome terenu: tko će ga mijenjati, tko će s mrvicama s nekad bogate ideološke trpeze podmićivati radništvo, kako je u jednom tekstu napisao i kolega novinar Mirko Galić.



Povjesničar Jacques Julliard zaključuje kako »za većinu ljudi, pojmovi ljevice i desnice ne znače danas veliku stvar«. Izgubile su, kaže, svaki ideološki sadržaj i jedna i druga. S tim da je ideologija kod ljevice tradicionalno imala veću težinu; ona je htjela mijenjati društvo, radikalnija ljevica i sam sistem. Sadašnje tendencije idu u drugome pravcu: socijaldemokracija je, kako zaključuje povjesničar Michel Winock, prihvatila politički kompromis, ne ide više za tim da ruši kapitalizam, nego da kontrolira njegove ekscese, i time dovela u pitanje samu »filozofsku bit ljevice«.


Bez strategije


Jedan od SDP-ovaca koji je praktički potpuno pasivizirao svoj rad u stranci, razočaran tom općom bezidejnošću, ovako objašnjava svoj praktični pogled na ovaj problem:


– Klasičnog radništva više nema, je li radnik samo onaj u »3. maju« i »Uljaniku«, ili je to i mali poduzetnik koji jedva opstaje boreći se za egzistenciju svoje tročlane obitelji? Što je uopće srednji sloj u Hrvatskoj, a što radništvo? Kome se mi obraćamo, i što ti ljudi očekuju od nas? Dakle, u svim tim dilemama mi u SDP-u odlučili smo, kad smo bili na vlasti, svojim nametima upravo opterećivati taj srednji sloj, male poduzetnike, srednje plaće, kako bismo imali čime hraniti koncept socijale koji smo gurali. A onda su svi ti ljudi počeli glasati za HDZ, koji im je rasteretio plaće i smanjio namete.


Dakle, pokazalo se da je bolji zastupnik srednjeg sloja HDZ nego mi. Naravno da smo onda izgubili i podršku i rejting kad onog starog radništva više i nema, kaže naš sugovornik.


Profesor Žarko Puhovski ne krije ogorčenje tom situacijom, a analizira i ostale na lijevom spektru:


Foto Darko Jelinek


Foto Darko Jelinek



– Ljevica u Hrvatskoj postoji danas gotovo isključivo kao konstitutivni nedostatak; njezin nedostatak koji zapravo onemogućuje tradicionalni politički pluralizam, poticajan je, pa i konstitutivan, samo za nedotupavu desnicu – koja ljevicu doživljava u fantazmu jugoslavenstva, udbaštva, srbokomunizma itd. Ostali su, kako-tako, morali uvidjeti da rečene ljevice nema, jer: kao prvo, SDP kao njezina »stožerna stranka« nema nikakvu pa, naravno, ni ljevičarsku taktiku, da se o strategiji ili organizaciji i ne govori. Nadalje, Nova ljevica smatra pak taktički ispravnim priključiti se, primjerice, Hasanbegoviću protiv Bandića, a programatski u Šibeniku formulira shvaćanje u kojemu, npr., nema kritike NATO-a, traži ekonomski suverenitet (?) nad bankama, a kulturu tretira kao investiciju (!). Nažalost, ono što je od ljevice u javnome prostoru zaostalo bavi se uglavnom antifašizmom, dakle mačističkom osnovom lijeve ideologije iz vremena u kojem se herojski pogibalo i ubijalo za ideale, i time, metodički, opetuje službeni ideologijski stav o Domovinskome ratu. Antifašizam je pritom ostao u arhiviranoj ideologiziranoj formi koja dopušta, na primjer, da isti ljudi, s istim uvjerenjem, prosvjeduju i protiv podizanja Tuđmanova spomenika i protiv uklanjanja Titova imena sa zagrebačkoga trga. Takvome stavu, očito, nije do uspomene na žrtve, nego do jednodimenzionalnog posvajanja već izgubljene prošlosti. A o sadašnjosti, na žalost, ni riječi– kaže Puhovski.


Izgubljen »opijajući cilj«


Ivan Račan, SDP-ovac koji je u toj stranci poput »sive eminencije« koja je, među ostalim, znala i dobro detektirati najbolja kadrovska rješenja za stranku pa mu se pripisuje već mitska podrška Zoranu Milanoviću za njegova prva izbora na čelo stranke, ocjenjuje da je europska, pa tako i hrvatska ljevica izgubila svoj »opijajući cilj«:


Ivan Račan


Ivan Račan



– Prvo, demokratska ljevica je već dugo u krizi, svugdje je u problemu jer su tradicionalne povijesne lijeve teme apsolvirane. Zaštita radničkih i socijalnih prava te ravnopravnost kao opća tema, apsorbirane su u svim demokratskim strankama. Teško je naći sustav u kojem su demokratske stranke protiv tih prava. Uz to, ljevica je padom socijalističkih sustava 90-ih napustila svoj utopijski, opijajući cilj – promjenu sustava i u ostatku Europe. Do 90-ih ljevičari su mogli sanjati socijalizam u cijeloj Europi, sada toga naravno više nema. Sada je ljevica tek servis za popravljanje kapitalizma – kaže Račan.


Naravno, ističe, sve dok neke druge opcije trajno ne zauzmu taj prostor u kojem je SDP izgubio glasove, i za SDP još ima šanse za oporavak, a pad SDP-a rezultat je cijelog kolopleta uzroka – od ovih općih i globalnih, do unutarstranačke praznine sadržaja.


»U fazi Milanovića stranka je bila pokrivena njegovom karizmom, njegovom osobom. No, nakon njegova odlaska to je došlo na naplatu, i SDP je danas stranka koju čini opća bezidejnost. Programi su ostali isti kao onda kad su izvorno napisani nakon promjene sustava, dakle ranih 90-ih godina. A svijet se od tada dramatično promijenio, problemi su sasvim drugi«. Po njemu, Milanović je dakle već odradio taj pokušaj da se nedostatak sadržaja pokrije jakim liderom – sada SDP mora pokušati krenuti u reset stranačkih programa i politika, prilagođenih današnjem trenutku. Danas su teme kako riješiti problem prevelikog javnog sektora, kako smanjiti broj gradova, općina ili županija, kako zaustaviti iseljavanje. Uz to, nekad su pojedini društveni slojevi bili povezani s pojedinim ideološkim strankama – danas toga više nema, kaže Račan, svaka stranka mora se obraćati svim društvenim grupacijama, što većem broju njih. Radništvo, ako ga se tako može nazivati, ne identificira više samo jednu opciju više kao svoju – ističe on.


Na pitanje da jednom riječju odredi identitet ljevice danas, Račan kaže: »Ipak bih citirao Tončija Vujića: radikalizacija djelovanja. Dakle, dubinske reforme, promjene, direktno djelovanje, izravno na problem. Jedino takav program može vratiti vjeru birača«.


Na pitanje o alternativama za SDP, odnosno je li to Živi zid, Dalija Orešković, Nova ljevica ili tkogod, Ivan Račan kaže: »Ništa od toga, po meni, kao trajno rješenje. Živi zid je samo »kazna za elite«, za građane odlična poluga da se usprotive recentnom političkom establishmentu velikih stranaka, ali ne ništa više. Jer građani znaju da bi, ako bi Živi zid došao u poziciju upravljanja, to bilo pogubno, od izlaska iz EU-a do ukidanja HNB-a itd.«


Upravo stoga, smatra Račan, za SDP još itekako ima nade da ponovo popuni taj ispražnjeni prostor ljevice, ali preduvjet nije samo novi lider, već i – novi programi.