Dr. sc. Ksenija Rukavina Kovačević, predstojnica Katehetskog ureda i Ureda za katoličke škole Riječke nadbiskupije nedavno je doktorirala na riječkom Filozofskom fakultetu disertacijom »Vrijednosno-pedagoški identitet i perspektive razvoja konfesionalnoga religijskog odgoja i obrazovanja (katoličkog vjeronauka) u javnoj školi u Republici Hrvatskoj«. Njezina disertacija jedan je od rijetkih znanstvenih radova kod nas o temi vjeronauka, štoviše istraživanje koje je za potrebe rada provela prvo je takvo u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.

– Proučavala sam identitet katoličkog vjeronauka u hrvatskom školskom sustavu kroz prizmu njegove višestruke utemeljenosti: školsko-pedagoške, teološko-eklezijalne, povijesne, društveno-kulturne i vrijednosne. U gotovo tri desetljeća, koliko je vjeronauk u školama, u društvenoj se javnosti najviše govorilo o njegovoj pravnoj i crkvenoj utemeljenosti u javnoj školi u kontekstu međunarodnih ugovora sa Svetom Stolicom i provedbenog Ugovora između Vlade RH i HBK. S tim u vezi, kada god nešto nije bilo na razini očekivanog u našemu društvu, npr. kada rezultati nekih nacionalnih ili europskih ispitivanja o kvaliteti obrazovanja, odgojnim navikama i ponašanjima naših učenika nisu bili na zavidnoj razini i sl., odmah se preispitivala i opravdanost tih ugovora, a time i vjeronauka u školi. Sve dok budemo povezivali vjeronauk samo uz pravnu snagu ugovora, imat ćemo takvu ili sličnu situaciju. S druge strane, premalo se govori, a još manje istražuje i proučava njegova pedagoška te društveno-kulturna i vrijednosna opravdanost. A upravo je u tim aspektima njegova najveća odgojno-obrazovna snaga i potencijal. Zato sam u svom doktorskom radu odlučila precizirati njegov identitet i projicirati razvoj u budućnosti s obzirom na odgojno-obrazovne potrebe suvremene škole i izazove pluralnog društva.

Iskustvo vjere

U radu polazite od činjenice da je katolički vjeronauk u školi višestruko utemeljen, a sada navodite da se u javnosti nameću samo neki aspekti.

– Ako ovaj predmet percipiramo primarno kao model vjerskog odgoja koji ima za cilj učiniti učenike praktičnim vjernicima, što ne isključuje i tu mogućnost, onda jednim dijelom i možemo dati za pravo onima koji neprestano propituju njegovu opravdanost u javnoj školi smatrajući da je njegovo mjesto isključivo u Crkvi. S druge strane, u Crkvi se već provodi župna kateheza kojoj je temeljna svrha dublje uvođenje u sadržaj vjere, stjecanje iskustva vjere, življenje vjere u svakodnevnom životu. U tom smislu identitet školskog vjeronauka nije istovjetan identitetu župne kateheze iako su međusobno povezani. Nejasan identitet dovodi do nerealnih očekivanja od ovog predmeta sve do paušalnog zaključka da su »dva vjeronauka«, onaj u školi i onaj u Crkvi, previše pa je u tom smislu dovoljan samo jedan, po mogućnosti onaj u Crkvi koji će biti »potrebniji« kasnije.

Ksenija Rukavina Kovačević, Katehetski ured, Riječka nadbiskupija, snimio Marko GRACIN

U istraživanju ste prvi u Crkvi u Hrvatskoj primijenili jednu rijetko korištenu znanstvenu metodu. O čemu je riječ?

– Proučavajući teorijske studije o katoličkom vjeronauku u našoj zemlji, ali i relevantnu literaturu u širim europskim okvirima uočila sam da postoje različita znanstvena i stručna polazišta u definiranju identiteta ovog predmeta. Stoga mi je bila potrebna znanstvena metoda koja će objediniti kvantitativni i kvalitativni pristup istraživanju i koja će na jednom mjestu okupiti vrhunske stručnjake i one koji se ovim predmetom bave u profesionalnoj praksi. Upravo mi je to omogućila klasična delfi metoda. Njome sam u istraživanje uključila sveučilišne profesore/ice na katedrama religiozne pedagogije i katehetike na teološkim fakultetima u RH i u BiH i praktičare odnosno predstojnike/ce nad/biskupijskih katehetskih ureda za vjeronauk i više savjetnike/ce za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje u RH. Riječ je o izazovnoj i složenoj znanstvenoj metodi koja se temeljila na anonimnim panel raspravama sudionika u tri kruga anketnog ispitivanja. Posebnost ovog istraživanja jest u tome što su prvi put u Hrvatskoj uključeni kao ispitanici oni koji su prije 27 godina kurikularno kreirali ovaj predmet, oni koji su ga tijekom proteklih godina dorađivali i oni koji su danas odgovorni za njegovu provedbu u praksi. Zato su rezultati tim vrjedniji u nacionalnim okvirima.

No, ovom su istraživanju prethodila još dva. Prvo je vezano uz vrijednosnu analizu svih vjeronaučnih udžbenika za osnovnu i srednju školu koju sam provela u suradnji s izv. prof. dr. sc. Kornelijom Mrnjaus s Filozofskog fakulteta u Rijeci. A drugo, vrlo opsežno istraživanje o suradnji Crkve, škole i obitelji u procesu vjersko-odgojne socijalizacije djece i mladih na području Riječke nadbiskupije, provela sam na uzorku nešto manjem od 600 sudionika.

Religijska pismenost

Koji su glavni zaključci Vaših istraživanja?

– Znanstveni i stručni doprinos ovog istraživanja očituje se u (re)definiranju vrijednosno-pedagoškog identiteta katoličkog vjeronauka u školi, njegovih temeljnih kurikularnih postavki u odnosu na identitet i svrhu ostalih komplementarnih modela. Potom u preciziranju religijskopedagoških mogućnosti i ograničenja vjeronauka u školskom kontekstu, a time i opsega ovlasti i odlučivanja mjerodavnih crkvenih i državnih obrazovnih tijela na različitim razinama te u izradi projekcije njegova razvoja u sljedećih desetak godina. Prema jednom podatku iz 2016. godine katolički vjeronauk s građanskim odgojem i obrazovanjem dijeli od 42 posto do 64 posto zajedničkih ishoda i tematskih sadržaja. Dakle, njegovi su odgojno-obrazovni potencijali golemi. A čini mi se da ga se do sada promatralo samo kroz usko konfesionalnu i crkveno-pravnu prizmu.

Ksenija Rukavina Kovačević, Katehetski ured, Riječka nadbiskupija, snimio Marko GRACIN

Živimo u pluralnom društvu i svijetu. Koliko je danas važno poznavanje barem temeljnoga o pojedinim religijama?

– Danas je izuzetno važno biti religijski pismen neovisno o osobnoj religijskoj identifikaciji. Međutim, religijske kompetencije ne podrazumijevaju samo stjecanje određenog fonda religijskog znanja u faktografskom smislu nego i razumijevanje i prihvaćanje drugoga u njegovom religioznom kontekstu. Mislim da je ovo drugo puno važnije od prvoga. A ono iziskuje veću otvorenost prema drugomu i drugačijemu, prihvaćanje i priznavanje različitosti kao vrijednosti i norme, senzibilitet za drugoga u cjelovitosti njegova identiteta. U tome vidim i odgojni prioritet suvremene škole. Onemogućiti svim učenicima stjecanje religijske pismenosti i kulture znači zakinuti ih u njihovom osposobljavanju za društveni dijalog, za razumijevanje i kritičko sučeljavanje s religijskom stvarnošću pa i s izazovima današnjega svijeta. Zato je krajnje vrijeme da mjerodavna obrazovna tijela u našoj zemlji konačno posvete veću pažnju implementaciji sadržaja i modela rada koji će svim učenicima omogućiti stjecanje religijskih kompetencija i religijske kulture.

Do kakvih ste nalaza došli o perspektivama razvoja katoličkog vjeronauka u javnoj školi?

– Pokazalo se da katolički vjeronauk najvjerojatnije neće imati jednako izražene sve postojeće ciljeve u budućnosti, što će izravno implicirati i »novu« ljestvicu programskih i vrijednosnih prioriteta. To znači da će se u vjeronauku morati staviti veći naglasak na upoznavanje religijske različitosti u svijetu, kao i na formiranje kritičkog mišljenja u području religije i religioznosti te na odgoj za različitost i osposobljavanje za angažirano i kritičko djelovanje u društvu. Takva će sadržajna koncepcija zahtijevati i veću međupredmetnu otvorenost i suradnju te potrebu intenzivnijeg vjersko-odgojnog rada u Crkvi i kršćanskog odgoja u obitelji. Vjerski odgoj djece i mladih ne može se cjelovito ostvariti ako ga reducirate samo na jedan njegov aspekt. To je kao da pokušate realizirati neki školski predmet samo na razini teorijskog prikaza i samo na temelju toga očekujete da učenik npr. uživa u glazbi, glazbeno se ili likovno izražava, zdravo se hrani u svakodnevnom životu i slično. Temeljni vjersko-odgojni ambijent u kojem se usvaja prvotno iskustvo vjere događa se u obitelji, a produbljuje u crkvenoj odnosno župnoj zajednici. Vjeronauk u školi omogućuje formiranje kršćanskih stavova i stjecanje religijskih kompetencija potrebnih za život u pluralnom svijetu i društvu. Svjesna sam da će ovi rezultati za mnoge i u Crkvi biti iznenađujući, ali to je njegova budućnost. Ako mene pitate, vrlo pozitivna budućnost.

Potreba javne škole

Može li Vaše istraživanje biti određeni odgovor na otpore vjeronauku u školama koje se povremeno čuje u našoj javnosti?

– Naravno da u našemu društvu postoje i oni koji osporavaju opravdanost ovakvog predmeta u javnoj školi. Međutim, naglasila bih dvije važne činjenice: prva, vjeronauk je izborni predmet i nikome se ne nameće, i druga, na vjeronauk se mogu upisati sva djeca neovisno o vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj identifikaciji, ali uz uvjet da prihvaćaju konfesionalne postavke predmeta. Žalosti me činjenica da donositelji obrazovnih odluka na nacionalnim razinama nisu tijekom skoro tri desetljeća iznašli pedagoško rješenje za učenike u osnovnoj školi koji ne pohađaju konfesionalnu nastavu. Religijsko opismenjavanje učenika nije potreba samo vjerskih zajednica nego i javne škole u vidu punog ostvarenja njezinih odgojnih i društvenih zadaća. Konačno, želim zahvaliti cijelom profesorskom timu Poslijediplomskog sveučilišnog (doktorskog) studija pedagogije na Filozofskom fakultetu u Rijeci na čelu s voditeljicom prof. dr. sc. Jasminkom Ledić i svom mentoru dr. sc. Branku Rafajcu, prof. emerit. na izuzetnoj suradnji, stručnom vodstvu i svim onim ljudskim kvalitetama koje krase vrhunske stručnjake i iznimne ljude kao što su oni.