Hrabri telefon

KAD DJECA I RODITELJI ZOVU U POMOĆ: ‘Zvali su nas i iz zaključanog WC-a gdje su se sklonili od zlostavljača’

Bojana Mrvoš Pavić

foto: arhiva NL

foto: arhiva NL

"Roditelji često kažu kako su i njih roditelji fizički kažnjavali pa su »dobro ispali«. Najčešće jesu, ali ne zbog batina, nego unatoč njima. Te roditelje samo treba upitati kakav su odnos sa svojim roditeljima sami imali, odnosno imaju – jesu li im se povjeravali kao adolescenti, pričali s njima o intimnim stvarima i slično."



Postoji autoškola, škola kuhanja, razni tečajevi, ali niti jedan tečaj ili škola koji će nas pripremiti za jedan od najtežih poslova na svijetu – onaj roditeljski. Kad negdje »zapne« ili se dogodi puno gora, pa i po život djeteta opasna situacija, a mi ne znamo što nam je činiti, najbitnije je problem ne gurati pod tepih, niti se praviti junacima koji sve mogu izdržati sami.


Hrabri telefon već 21 godinu djeci i mladima, na broju 116 111, u novije vrijeme i preko chata, e-maila ili Facebooka, nudi pomoć oko problema s kojima se suočavaju u razredu, obitelji, unutar sebe samih, dok petu godinu zaredom svoj telefon, 0800 0800, imaju i roditelji, djedovi i bake, bilo tko od šire rodbine ili prijatelja obitelji u kojoj se nešto loše događa, i žele s nekim o tome popričati, zatražiti savjet ili slučaj prijaviti. Obje su telefonske linije besplatne i anonimne, ne evidentira ih se na ispisima poziva, odnosno na računima, a volonteri koji se na pozive javljaju educirani su i povjerljivi.


Kodeks povjerljivosti »prekršit« će, uvjetno rečeno, samo ako procijene da je dijete s druge strane slušalice, ili dijete zbog kojega neka starija osoba zove, u opasnosti. Tad se, kao u slučajevima akutnog nasilja, fizičkog ili seksualnog zlostavljanja, suicidalnih namjera – alarmira i policija, odnosno socijalna služba te ostali koji trebaju zaštititi i pomoći djetetu.


Testirajući pozivi




Samo je unatrag pola godine, od početka svibnja do početka studenog, kaže nam Hana Hrpka, prof. psihologije i predsjednica ove nevladine, neprofitne organizacije, Hrabri telefon nazvalo, odnosno preko chata i e-maila mu se obratilo gotovo 1.700 djece, od čega je 20 posto poziva bilo savjetodavne ili informativne naravi. Ostalo su, pojašnjava, »testirajući pozivi« u kojima djeca zapravo provjeravaju o kakvoj se liniji radi, često se zafrkavajući, no iskustvo i istraživanja su pokazali da i svaki takav četvrti poziv s vremenom postane savjetodavni.


– I takvi su nam, testirajući pozivi, jako važni, ne ignoriramo ih jer se, kad i s tim djetetom krenemo razgovarati, kad ga prihvatimo i kažemo mu da nas može nazvati opet, često ispostavi da nas zapravo – treba. Inicijalnim, testirajućim pozivom često samo žele savladati strah. Također, često i kroz prvih nekoliko poziva, djeca samo šute, skupljajući hrabrost da progovore o onome što ih muči, ističe Hrpka. Hrabri telefon je, napominje, vrlo često prvo mjesto na kojem djeca traže pomoć zbog nasilja, bilo vršnjačkog ili u obitelji, jer nije rijedak slučaj da dijete zaobiđe roditelje, nastavnike ili nekog trećeg ako je nekad prethodno od njih dobio »odbijenicu«. Roditelj možda nije vjerovao u ono što mu je dijete govorilo, možda je omalovažavao njegove osjećaje ili odgovarao pak s onim klasičnim »pa i meni je tako bilo u djetinjstvu…«. Takvom se roditelju dijete neće obratiti, baš kao ni nastavniku koji djecu upućuje da sami riješe problem, ili im odgovara kako su to »dječja posla«.


Ruka sama poleti


Godišnje, Hrabri telefon zabilježi oko 3.300 dječjih, i oko dvije tisuće poziva na roditeljskoj liniji, koju najčešće pozivaju mame i tate, ali i bake te ostali članovi obitelji. U gotovo 30 posto slučajeva odrasli zovu zbog obiteljskih odnosa s djetetom, zatim zbog brige o djetetu tijekom razvoda, zbog pitanja skrbništva, zbog nedoumica oko postavljanja roditeljskih granica, samohranog roditeljstva, dok u manjem broju slučajeva zovu i roditelji-ovisnici, oni lošeg psihičkog stanja i slično. Nakon tih 30 posto, još oko 20 posto poziva na »odrasloj« liniji tiče se pitanja zlostavljanja i zanemarivanja – bullyinga, fizičkog kažnjavanja djeteta i slično. Nažalost, istraživanja potvrđuju da još 60 posto roditelja misli da je batina odgojna metoda, bez obzira što je i zakonski zabranjeno bilo kakvo fizičko kažnjavanje djeteta. Kad »ruka sama poleti«, kako se roditelji znaju pravdati, dio njih zažali pa nazove Hrabri telefon, priznajući kako su to učinili, kako im je jako žao, i traže savjet kako da se fizičko kažnjavanje više ne dogodi.


– Roditelji često kažu kako su i njih roditelji fizički kažnjavali pa su »dobro ispali«. Najčešće jesu, ali ne zbog batina, nego unatoč njima. Te roditelje samo treba upitati kakav su odnos sa svojim roditeljima sami imali, odnosno imaju – jesu li im se povjeravali kao adolescenti, pričali s njima o intimnim stvarima i slično. Najvjerojatnije nisu pa se zbog toga trebaju zapitati žele li isti takav odnos s vlastitim djetetom. Svijet je prepun opasnosti – na internetu, na ulici, danas nažalost i među vršnjacima, i povjeravanje je jako važno, a neće ga biti ima li i fizičkog kažnjavanja. Ono će uzrokovati gubitak djetetovog povjerenja, upozorava prof. Hrpka.


Zabrinute bake i djedovi


U idućih deset posto slučajeva roditelji, odrasli općenito, na Hrabrom telefonu traže neku informaciju – o dječjim pravima, ustanovama socijalne skrbi; oko sedam posto odraslih zove, nadalje, jer su zabrinuti za psihosocijalno/mentalno stanje djeteta, koje pokazuje agresiju, strah i anksioznost ili je depresivno, koje si nanosi ozljede, narušenog je samoupouzdanja ili je čak suicidalno. Ostatak poziva tiče se razvojnih teškoća, pravnih pitanja, poteškoća u školi ili u odnosima s vršnjacima.


Zovu zabrinuti roditelji; oni u razvodu braka; koji su kod djeteta primijetili promjene u ponašanju i ne znaju o čemu se radi. Zovu roditelji kojima se dijete povjerilo da je, na primjer, gej, ili su to sami otkrili, pitati za savjet. Dvostruko više zovu žene od muškaraca, kažu statistike Hrabrog telefona, ali se bilježi porast poziva muškaraca. Bake i djedovi zovu, primjerice, jer su zabrinuti za svoju unučad, djecu svoje djece, ne sviđa im se (ne)odgojni pristup onih koje su sami odgajali, misle da je dijete zanemareno i slično, a ne znaju da li, i kako to svojoj djeci priopćiti.


– Pozivi tih baka i djedova posebno su nam emocionalno teški, jer brinu da im unuci nisu dobro zbrinuti, da njihova vlastita djeca zlostavljaju svoju djecu, i ne znaju što učiniti. Zovu, međutim, i obiteljski liječnici koje educiramo da prijavljuju određene slučajeve, kao i nastavnike koji se jave, širu rodbinu…, navodi Hrpka. Hrabri telefon, kaže, godišnje Centru za socijalnu skrb i policiji podnese između 40 i 50 obavijesti zbog sumnje na zlostavljanje djeteta.


Iz zaključanog wc-a


Najviše poziva Hrabri telefon bilježi nakon televizijskih priloga, kampanja, kad se ljude preko malih ekrana podsjeti da on postoji, i da mu se bez straha može javiti svako dijete kojem treba pomoć, ili odrasla osoba koju nešto oko djeteta muči.


–Najviše poziva imamo iz Zagreba, što je razumljivo jer je ovdje i najveća koncentracija stanovništva, no pozivi dolaze iz cijele države. Nakon priloga na televiziji, najviše nas zovu pak iz malih sredina. Sjećam se slučaja djevojčice sa sela koja nam se javila jer ju je otac zlostavljao, a nije se usudila prijaviti ga policiji, budući da je u lokalnoj policijskoj postaji radio očev brat, dakle njezin stric. Dijete se tada obratilo nama, priča prof. Hrpka.


Najteže su situacije na Hrabrom telefonu, kaže, kad se jave suicidalna djeca odnosno adolescenti, i u tim se, akutnim situacijama, pokreće i druge službe, pri čemu se o tome obavijesti i dijete.


– Zovu i djeca koja si nanose ozljede, i koja su obično anksiozna, depresivna ili su žrtve nasilja – bilo vršnjačkog ili obiteljskog. Jako su teške i situacije seksualnog zlostavljanja, pri čemu su zlostavljači najčešće otac, očuh, djed, stric. Bilo je slučajeva kad su nas djeca zvala iz zaključanog wc-a ili neke druge prostorije, u koju su se sklonila od zlostavljača. To su jako delikatne situacije, u kojima promptno reagiramo, navodi predsjednica Hrabrog telefona.



Radno vrijeme Hrabrog telefona, dječjeg i onog za odrasle, svakim je radnim danom od 9 do 20 sati. Chat je dostupan od 17 do 20 sati, dok se moguće javiti i na mail [email protected], odnosno poslati poruku na Facebook. Hrabri telefon broji 11 stalno zaposlenih stručnjaka i preko sto volontera – studenata treće ili četvrte godine psihologije, socijalnog rada ili edukacijsko-rehabilitacijskog smjera, koji prolaze opsežne edukacije te obuku pod mentorstvom. U dežurstvu je uvijek prisutan koordinator, koji će, na znak volontera, u najtežim situacijama alarmirati druge službe – policiju, liječnike, socijalnu skrb. Poziv ili online chat, kaže prof. Hrpka, može trajati od nekoliko minuta, do više sati, ovisno o problemu, jednako tako i prepiska mailom. Djeca i tinejdžeri im se, kažu u Hrabrom telefonu, najviše javljaju on-line, budući da je to najuobičajeniji način njihove komunikacije, ali i zato što ga doživljavaju anonimnijim od telefona, zbog čega im je onda i komunikacija lakša. Unatrag pola godine je gotovo 40 posto »poziva« Hrabrom telefonu bilo upravo preko chata, a još 45 posto preko e-maila.



Na pitanje primjećuje li porast broja suicidalne djece, odnosno adolescenata, odgovara kako joj se samo čini da se o tome, što je dobro, više govori, kao i o drugim, do sada tabu temama. Srećom, preko 90 posto djece i adolescenata u Hrvatskoj zna za Hrabri telefon, koji ih na sebe stalno podsjeća – plakatima u školama i u javnom prijevozu, emisijama i kampanjama na televiziji, na društvenim mrežama i slično, dok je broj dječjeg telefona naveden i u udžbenicima nižih razreda.


– Nastojimo biti svuda gdje su djeca, i stalno. Ali i roditelje podsjećati da postojimo, i da nam se jave.


Teško je biti roditelj


Preko 20 posto poziva djece odnosi se na probleme zlostavljanja i zanemarivanja – emocionalnog, bullyinga, fizičkog zlostavljanja i obiteljskog nasilja, zanemarivanja, fizičkog kažnjavanja, zbog seksualnog zlostavljanja. Oko 16 posto djece i adolescenata, nadalje, traži informacije o ustanovama socijalne skrbi, o dječjim pravima, dok 13 posto djece zove zbog straha i anksioznosti, depresije, samoozljeđivanja, suicidalnih namjera, narušenog samopouzdanja, paničnih napadaja, usamljenosti, poremećaja u prehrani, pitanja identiteta – općenito zbog psihosocijalnog/mentalnog zdravlja. Odnosi s vršnjacima razlog su za 12 posto poziva dječjem Hrabrom telefonu, četiri posto poziva se tiče problema u školi (prilagodba, problemi s nastavnikom, teškoće u učenju), dok preostali, manji broj poziva, međutim, otkriva velike probleme poput online zlostavljanja i uznemiravanja, pa tako i seksualnog. U najvećem broju slučajeva, online zlostavljanje odnosi se na cyberbullying.



Dosad je, unatrag 21 godinu, koliko Hrabri telefon postoji, njegovu slušalicu podizalo više od 1.200 volontera, koji danas kao stručnjaci rade u brojnim ustanovama. Pomogli su mnogima, ali mnogo i naučili o poslu koji danas rade. I sami smo zavirili u jednu od prostorija Hrabrog telefona, u kojima su volonterke predano razgovarale s pozivateljima, jedna od njih gotovo sat vremena s istom osobom na drugoj strani slušalice.



– Danas je jako teško biti roditelj, jer su očekivanja velika – na poslu, u društvu, kod kuće, a prevelika opterećenja postaju onda i velik teret. Teško je financijski prehraniti obitelj, a onda još i uspijevati s djetetom imati dobar odnos, koji opet ne smije biti previše prijateljski nego roditelj mora postaviti i određene granice. Mnogi roditelji se i sami onda u tim granicama gube, ne uspijevaju održati dosljednost. Bitno je znati, međutim, da ne postoji i ne treba biti savršen roditelj – takav ne postoji, niti djeca od nas očekuju da budemo savršeni – navodi prof. Hrpka.


Dobro lupanje vratima


Ako dijete, posebno u adolescentskoj dobi, odgovara nam savjetom koji smo sami zatražili »u četiri oka«, lupa vratima, odbija bilo kakav razgovor i ne želi se s roditeljima više družiti – to je dobar znak!


– Ako ima lupanja vratima, to je dobar odnos, jednako tako i odnos u kojem vam dijete slobodno kaže da izgledate grozno, da ste sami grozni i slično, odgovara psihologinja kroz smijeh. Kako pojašnjava, na taj nam način dijete, kojem ćemo, naravno, reći da nije lijepo da s nama tako razgovara, zapravo poručuje da zna da ga bezuvjetno volimo.


»To znači da su sigurni u vašu ljubav, da znaju da ćete ih voljeti bez obzira na to kako grubi prema vama bili. To je znak privrženosti«, otkriva nam psihologinja, dodajući i to kako ne trebamo očekivati, a pogotovo ne inzistirati na tome da dijete s nama razgovara kad god mi to želimo. »Ali morate kad je dijete za razgovor spremno – uskočiti kroz taj mali prozor koji se možda rijetko otvara. Važno je imati neko zajedničko vrijeme – u šetnji, odlasku na sladoled ili u planinarenje. Kad se otvore ta mala vratašca, uskačite, ne propuštajte priliku, koliko god u tom trenutku možda bili zaokupljeni nekim drugim poslom«, savjet je koji zlata vrijedi. Jer su i djeca, ne zaboravimo, najvrednije što imamo.