Politički analitičar

Ivan Rimac o stanju na lijevom dijelu političke scene: Ljevica nije profilirala kome se obraća

Zdenko Duka

Snimio Denis LOVROVIĆ

Snimio Denis LOVROVIĆ

To je djelomično problem i SDP-a u Hrvatskoj. Da nema jasnu ciljnu skupinu u društvu kojoj se obraća. Desnica vrlo jasno definira svoje neprijatelje – od ljevice pa preko izbjeglica i ksenofobnom retorikom vrlo jasno diže emocionalne tenzije



Po osnovnoj struci psiholog, dr. Ivan Rimac, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, jedan je od najboljih analitičara političkih i stranačkih zbivanja kod nas. Razgovarali smo s njim ponajviše o stanju na ljevici, s kojim novim idejama bi mogla biti prepoznatljivija, s kojim programima bi ponovno mogla osvojiti vlast i ima li prostora za nove stranke na hrvatskoj ljevici.


Dragan Markovina je najavio osnivanje nove socijaldemokratske stranke, ljevije od SDP-a. Mislite li da ima prostora za još jednu stranku ljevice? I sada ih je tu nekoliko, neke nisu ni išle na izbore kao »Naprijed Hrvatska«.


– Imali smo u novijoj povijesti stranaka koje su ljevije od SDP-a. Na primjer, Šuvarova stranka i neke druge. No, slično kao na krajnjoj desnici, očito je da nema mnogo publike za takve snažne ideje. Barem ne za takav oblik pristajanja uz političke ideje, koji nužno podrazumijeva i društveni, građanski angažman. To je slučaj ne samo s Radničkom frontom nego i u drugim krajnje lijevim opcijama. Građanstvo je, općenito, umorno od politike, a osobito od podređivanja života politici. Osim toga, radi se sve više i više i ljudi su opterećeni vlastitim preživljavanjem.




No, i u ovoj novoj stranci, ako se ipak osnuje, umnogome će se okupiti aktivisti civilnog društva. A aktivizam civilnog društva jača, čak i desni, no lijevi osobito. Ogledao se u otporu Hasanbegoviću, protestima zbog prekida kurikularne reforme…


– Imali smo u Tuđmanovo vrijeme jakih civilnih akcija, sjetimo se samo akcija u vezi Stojedinice. No, pitanje je u kojoj se mjeri građanski aktivizam može eksplicitno vezati samo uz ljevicu, ili je to samo interesno iskazivanje građana o temama koje nisu dovoljno zastupljene u politici. U europskom političkom prostoru je u zadnjih 30-40 godina bilo mnogo političkih opcija koje su bile razmatrane kao opcije jednog društvenog problema, čak postoji u političkoj teoriji izraz issue-voting, glasanje o jednoj temi. Tako problem ulazi u vizuru javnosti. I zelene su stranke počele s tim modelom, pa su kasnije izradile i kompletne političke programe. To je signal etabliranoj politici da postoje problemi koje nisu zahvatili.

Transformacija ekonomije


Koje su glavne preokupacije i teme kojima bi se trebala baviti ljevica danas? Imamo, naravno, i danas podjelu na rad i kapital, ali u posve izmijenjenom obliku nego prije?


– Ne možemo govoriti o ljevici kako ju je definirao Marx, niti o onoj kakva je bila u hladnoratovskoj podjeli svijeta, niti o eurokomunizmu Berlinguera. Ekonomije su dovele do rastakanja klasične definicije radništva. Radništvo nije nestalo ali se ekonomija transformirala prema tercijarnom i kvartalnom sektoru. Imamo sve više usluga i prihod od njih raste u udjelu. Primarni i sekundarni sektor, industrijska i poljoprivredna proizvodnja trpe suštinske promjene u kojima se sve više zahtijeva da se i klasični proizvođači pretvore u male poduzetnike, menadžere svojih aktivnosti i da im uspjeh ovisi prije svega o toj transformaciji. Nema više velikog okupljanja radničkih snaga, u velikoj se mjeri približavamo individualizaciji rada. Vidimo da u Hrvatskoj imamo velike sindikate samo u javnom sektoru.



Vlada s Mostom ne može trajati dugo


Očekujete li stabilnu vladu HDZ-a i Mosta, vladu koja će potrajati četiri godine?– Teško je vjerovati da će neka vlada u kojoj Most igra značajnu ulogu potrajati jako dugo. Najprije zato jer kod njih postoji suštinski problem u poimanju politike. Oni žele pregovarati o zakonskim rješenjima već u fazi formiranja koalicije, a ne o programskim opredjeljenjima. To čini pregovore s njima teškima, a koegzistenciju nemogućom onog trenutka kad se pojave nove okolnosti. Sedam zahtjeva koji se pretvore u 77 zahtjeva nemoguće je ispregovarati u fazi formiranja vlade i to mora rezultirati izvjesnim sukobima u kasnijem funkcioniranju. Drugo, ide se na to da je svaki partner odgovoran za svoja ministarstva i koalicijski partner ne može prigovarati drugom partneru zbog loših poteza ministara koji dolaze iz tuđe kvote. To politiku implicitno čini nemoralnom i prljavom djelatnošću jer svatko zastupa uske interese svoje grupe. To je i Most legitimiralo kao krajnje desnu stranku jer je praktički u Karamarkovoj vrlo desnoj politici prešutno odobravao sve moguće poteze i sva problematična imenovanja HDZ-a.   


Socijaldemokracija je u problemu u cijeloj Europi. Ključni idejni dosezi ljevice u posljednje vrijeme su bili dokumenti o socijalnoj državi na razini EU, na primjer Lisabonska deklaracija. Ljevica je dominirala europskom političkom misli u posljednjih 20 godina. No, ekonomska kriza i sukobi oko koncepcije prihvata ljudi izvan EU revitalizirali su desnicu pa čak i do toga da razmišljamo o urušavanju EU. A to je baš zato što se narušavaju temeljni socijalni principi EU, koje je definirala socijaldemokracija.


No, ljevica osim te socijalne brige za sve, nije definirala odnos prema novoj ekonomiji, osim u potrebi ulaganja u znanosti kao motor ekonomskog napretka. Često se socijaldemokracija poistovjećuje sa sindikalnom zaštitom radnika, iako se pokazalo da sindikati sve više anakrono gledaju na ekonomiju.


Ljevica je bila dominantna sredinom 2000-ih, sve do ekonomske krize, sada ljevica vlada u samo nekoliko zemalja EU. Popularan je bio Blairov »treći put« danas imamo drugu situaciju – Corbyn vodi drukčiju politiku, ljeviju. Čak i u Americi s Berniejem Sandersom dio američkih demokrata ide ulijevo. Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska?


– Bernie Sanders i neki etablirani lijevi programi se naslanjaju u velikoj mjeri na ideju socijalne Europe, na ideju inkluzije i zaštite svih građana, bez distinkcije u kojem su smislu oni prisutni na tržištu rada ili u kojem obliku participiraju u ekonomiji. Sanders je naslijedio osnovne ideje države blagostanja, još iz 70-ih godina skandinavskog tipa.


Poslije ekonomske krize, ideje se radikaliziraju u dva krajnja ekstrema. Jedan ide na inkluziju, da se svi građani obuhvate socijalnim uslugama i da se generiraju nova radna mjesta i nova potrošnja i s druge strane, redukcionistički – koji zastupa ne samo Donald Trump nego i cijeli niz desnih stranaka u Europi koji ide na zatvaranje u nacionalnu ekonomiju i politike tvrdog ekonomskog rasta koji se zasniva samo na ulozi kapitala u tom procesu. Ta radikalizacija ide u ovom trenutku u korist desnih opcija jer je desna opcija jasno profilirala kome se obraća dok je ljevica, inkluzivnim obraćanjem svima, izgubila identitet u ovom modelu rascjepa u kojem bi se obraćala samo jednom dijelu stanovništva koji bi jasno prepoznavao te ideje. To je djelomično problem i SDP-a u Hrvatskoj. Da nema jasnu ciljnu skupinu u društvu kojoj se obraća. Desnica vrlo jasno definira svoje neprijatelje – od ljevice pa preko izbjeglica i ksenofobnom retorikom vrlo jasno diže emocionalne tenzije i veže dio glasačkog tijela za sebe. Ostrašćuje ga radi političkog vezivanja.


Milanović bez teksta


Bilo je prirodno da SDP ide na centar kako bi dobio pokušao dobiti izbore. Nigdje se nije dogodilo, osim u Grčkoj u jednoj posebnoj situaciji da je radikalna ljevica dobila izbore. No, sada se mora nešto nužno mijenjati. Ima komentara kod nas o tome da ljevica više nema nikakvih ideja i da nema šanse da bude pri vlasti barem idućih desetak godina u Hrvatskoj?


– Dobivanje izbora zaista ovisi o poziciji centra. Jer, birači prije svega biraju umjerenu opciju, ali i ako ulazite u centar morate imati izvjesnu prepoznatljivost i određena rješenja. Nejasnoća lijeve ideje rodila je niz antisistemskih stranaka, od Syrize koja je imala posebno na jugu Europe niz kopija. Pad u programskom smislu u Grčkoj je rezultirao lančanom padom i u susjednim zemljama. No, poruka da je jug zanemaren u EU imala je puni emocionalni naboj. Ekstremni stavovi mogu dobiti povjerenje onda kad uđemo u ekstremno teške krize kakva je bila u Grčkoj.  


SDP nije u traženju programskih određenja našao jasne odrednice kako se predstaviti glasačima i gubio je programsku prepoznatljivost na račun reakcija u dnevnopolitičkim pitanjima. Reaktivna politika trebala je svoj kontrapod u HDZ-u kako bi mogla na HDZ-u graditi svoj politički identitet. Kada je propala konfrontacija Karamarko-Milanović, Milanović ostaje bez teksta. SDP i u izboru novog predsjednika, ne pokazuje odmake od te strategije. Nema jasne idejne prepoznatljivosti i posebno će doći do izražaja nedosljednost u političkim određenjima. Veliki broj kandidata pokazuje da se tu ne radi o potrebi za raspravom o idejnim usmjerenjima nego o natjecanju lidera tko će bolje kotirati u javnosti svojom pojavom ili retorikom.


Načelni je problem SDP-a u Hrvatskoj da je bio gluh za civilne inicijative i distancirao se od njih. Nije ih shvaćao kao potencijalnu snagu u kojoj bi liberalni građanski aktivizam mogao biti pretočen u nešto što bi se moglo opravdati općim pravilima koje je SDP iznosio – obrana demokracije, obrana pojedinca, liberalni pristup vrijednostima, itd. A HDZ je znao jasno braniti desne ideje ili one koje su dolazile iz crkvenih krugova.  


Iako se nema ni što ujedinjavati, bi li SDP trebao pokušati cijelu ljevicu ujediniti, dakle, i inicijative i stranke lijevije od sebe?


– Povući ću analogiju s HDZ-om i okupljanjem desnice. Ako okupljate ekstremne grupacije sa svog ideološkog kraja, vrlo lako se može dogoditi da te ekstremne skupine počnu dominirati vašim diskursom u javnoj politici. To se dogodilo Karamarkovoj koaliciji koja je bila obilježena retorikom HSP-ovaca. Kad se Plenković odlučio riješiti tih ekstremista i ostaviti ih da se bore sami, retorika HDZ-a je praktički dobila jaku centrističku notu i vrlo je lako dobila izbore.


Ako SDP počne okupljati lijeve snage, činit će se da ulazimo u retro-socijalizam ili retro-komunizam koji će se zasnivati na ideji provođenja nove revolucije, a ne za zastupanje ideja koje su tipične za socijaldemokraciju demokratskog okruženja u kojem treba dobiti izbore. Naravno, s takvim opcijama treba razgovarati i vodstvo SDP-a mora pokazati želju za suradnjom, ali i oprezno definirati u kojoj mjeri će se ideje koje zastupaju takve opcije pojaviti u retorici stranke koja pretendira biti socijaldemokratska. Najlakša je obrana ta – da imate vlastiti program, dosadašnja obrana je bila nesuradnja.


Umorni birači


Tko ima najveće šanse biti predsjednik SDP-a?


– U ovom trenutku ne vidim tko ima posebne šanse i koliko tko poklonika okuplja oko sebe. Možda i zato jer nije počela rasprava o programskim načelima. Ne vidim neku zvijezdu ili favorita koji bi se nametnuo nekim novim viđenjem stvari. Ili šef nije davao dovoljno prostora da se istaknu svojim idejnim rješenjima ili svojih idejnih rješenja nisu niti imali i nisu se profilirali kao karizmatski vođe. Kad vidimo tko nudi jasnije programsko opredjeljenje SDP-a, tada ćemo moći jasnije odrediti tko ima osnovu da dugoročno SDP usmjeri u prepoznatljivu politiku.


Bira se, možda, potencijalni premijer?


– U SDP-u nedostaje i vijeće staraca ili mudraca koje bi raspravilo s mlađim liderom koja programska načela treba braniti. SDP-u treba netko tko će biti nov za političku scenu jer izbori izvlače na vidjelo nova lica. Birači su umorni od poznatih lica i priklanjaju se novima, čak i kad ne znaju što oni nude i koliko su pouzdani.


I neoliberalizam je u krizi, govorimo o tome da svijetom vlada financijska kasta i evidentno je da su socijalne razlike sve teže?


– Ljevica mora naći način ekonomskog funkcioniranja koji će proizvoditi višak vrijednosti koji se može raspodjeljivati i može osigurati društvo blagostanja. Ono što smo mi imali do krize, to je oblik budžetskog zaduživanja i formiranja budžetskog deficita iz kojeg se hranila socijalna država. Uvođenjem kontrole budžetskog deficita – taj model za ljevicu prestaje biti operativan. Činjenica je da socijalnu državu u kojoj ćemo svi imati beneficije za koje se zalaže ljevica, moramo osigurati većim ekonomskim rastom. Naša ljevica, ali ne samo ona, nego i HDZ, uhvatili su se tog socijalističkog modela u kojem država vuče populističke mjere i dijeli socijalne benefije bez pokrića u ekonomiji.


Koga onda treba zastupati današnja ljevica, jesu li to poduzetnici i srednji sloj?


– Može se progresivno oporezivati veliki kapital ali s druge strane treba raditi na efikasnosti i uslužnosti administracije. I podržati bilo koga tko pokreće proizvodnju i zapošljava nove ljude te proizvodi vrijednost koja se pretače kroz poreze u budžet i omogućuje socijalne programe. Mi danas nemamo administraciju koja omogućava načinom funkcioniranja, pribavljanjem informacija mogućnost bilo kome da pokreće ekonomsku aktivnost. Model koji je HDZ promovirao, a SDP zdušno prihvatio da ćemo naći nekoliko velikih investitora koje ćemo povesti za ručicu i voditi kroz šumu naših administrativnih propisa je upravo suprotno – to je pogodovanje velikom kapitalu i  izuzimanje velikog kapitala od zakonskih obaveza koje vrijede za ostale.


Treba propitati u kojoj mjeri treba fleksibilizirati zapošljavanje i odnos prema tvrdim kategorijama punog zaposlenja i nezaposlenosti. Mislim da ta binarnost generira dva problema. S jedne strane imamo gotovo privilegirane one koji su zaposleni i potpuno deprivilegirane one koji se bore za kakvo-takvo zaposlenje. Fleksibilizacija je danas nužnost, i po prirodi poslova. Zašto netko ne bi mogao raditi 5 ili 10 sati tjedno i biti u istom položaju kao netko tko radi puno radno vrijeme. Ovakav model samo potiče sivu ekonomiju.