Kršćanstvo je jedina religija koja zabranjuje poligamiju. A znate li zašto? Zato što je njegov utemeljitelj, Sveti Pavao, bio gay. Lutao je i propovijedao sa skupinom lijepih mladića, a žene ga nisu zanimale, pa mu se i činilo da je svakome dovoljna jedna žena« – tako je u Zagrebu govorio Anthony Grayling. Tvrdnja da je najpoznatiji kršćanski preobraćenik i kodifikator kršćanstva bio homoseksualac nije nova, ali za kršćansku – katoličku naročito – dogmu jest dakako heretična. Pa ipak, razvio ju je i opširno argumentirao kršćanski biskup, američki evangelik John Shelby Spong. Spong je u nekoliko knjiga analizirao životopis Svetog Pavla, koji je kršćanskim apostolom postao nakon što je, kao žestok zagovornik progona kršćana, doživio viziju uskrsloga Krista. Potom se, istim onim žarom kojim se zauzimao za nasilje nad kršćanima, bacio na uvjeravanje ljudi da je Krist – sin božji. Spong je analizirao i Pavlove poslanice, u kojima ovaj svjedoči kako su ga razdirale silne tjelesne i duševne strasti. Pokušavajući odgonetnuti tajnu Pavlova »zelotizma« i »fanatizma«, apostolovih psiholoških odlika i prije i poslije obraćenja, Spong piše kako se »od vlastitih strahova skrio u zaštitni oklop religije«, stvarajući »religiju pritiska«. »Pozivam čitatelje da razmisle o mogućnosti da je Pavao bio homoseksualac, i da je tu osobinu smatrao nametnutom boli koja, ako ne može biti promijenjena, mora biti potisnuta«, pisao je Spong. Ta teza, sa znanstvenog stajališta neutralna i jedna od mnogih mogućih u racionalističkoj povijesti kršćanstva, za današnju razinu hrvatskoga religijskog common sensea zvuči, nažalost, poput eksplozije bombe. Utoliko bolje da smo je čuli baš u Zagrebu.

Mnogo se na konferenciji govorilo o promociji ateističkog ili agnostičkog humanizma, uvjerenja da ljudima nije potrebna – štoviše, da je štetna – fantazma o bogu kako bi živjeli mirno, pristojno i zadovoljno, te kako bi zajednički život organizirali kvalitetnije za sve. O svojim su iskustvima govorili, među ostalim, iranska aktivistkinja za ljudska prava Maryam Namazie, koja se suprotstavlja političkom islamizmu, smatrajući ga podjednakim fašizmu, nacizmu i staljinizmu. U Zagrebu su govorili, među ostalim, i Elisabeth O’Casey, predstavnica Međunarodne humanističke i etičke unije (IHEU) u UN-u, njemački pisac i aktivist Philipo Moeller te švicarski učitelj Valentin Abgottspon, koji je izgubio posao jer je sa zida učionice u srednjoj školi u Staldenu skinuo raspelo, a potom ga odbio vratiti. Važnost toga skupa, koji je organizirao Centar za građansku hrabrost, za današnje hrvatske uvjete jest u tome što se mogla čuti drukčija, uvelike zanemarena vrst govora, koja podsjeća na autoritarne i tiranske strane institucionalizirane religije, te naglašava čovjekovu slobodu da, neopterećen autoritetima, bira vlastiti život i vlastite vrijednosti. O tome je, u razgovoru sa sjajnim zagrebačkim filozofom Pavelom Gregorićem, inspirativno govorio posebni gost konferencije, britanski filozof Anthony Clifford Grayling, potpredsjednik Britanskoga humanističkog društva, uz Richarda Dawkinsa jedan od najpoznatijih zagovornika sekularističkih i humanističkih vrijednosti današnjice. Grayling, osnivač i glavni predavač na londonskome Novome koledžu humanistike, održao je predavanje u najboljoj tradiciji britanskoga svjetonazorskog liberalizma – slobodarskog, skeptičnog, duhovitog i čovjekoljubivog – pozivajući se na nasljeđe Sokrata, Bude, Konfucija, Johna Stuarta Milla i Bertranda Russela. Došao je u Hrvatsku, kazao je, svjestan »da u ovome dijelu Europe, gdje su katolička i pravoslavna crkva još itekako utjecajne, postoje ozbiljni problemi«. Temeljna razlika humanizma i ideologije, bila politička ili religijska, u tome je što humanizam nalaže da mislimo i prosuđujemo sami, dok ideologija zahtijeva da vjerujemo autoritetu. »Sokrat je smatrao da je vrijedan življenja samo promišljeni život, kakav smo sami odabrali. Taj sokratski izazov sugerira da je onoliko životnih odabira koliko je ljudi na zemlji, što je suprotno ideji koju je učila većina ljudi kroz najduži dio povijesti: da na pitanje ‘kako treba živjeti’ postoji samo jedan odgovor, onaj koji nam daju političke i religijske ideologije«, kazao je Grayling. »Sokratski je izazov da svatko od nas ima odgovornost sam odgovoriti na pitanje – kako živjeti. No Bertrand Russel je jednom rekao: ‘Većina ljudi radije će umrijeti nego misliti.’ I doista, većina to i čini. Tragedija je svijeta da ljudi sokratski izazov ne shvaćaju ozbiljno«.

Pravo na izbor

Ali to dakako ne znači da koplje valja baciti u trnje. »Religija je samo prastaro praznovjerje. Crkve trebaju imati pravo glasa, ali ono je zbog povijesnih razloga često prenaglašeno. Sekularizam, princip odvojenosti crkve i države, kaže da crkve trebaju dobiti javno mjesto koje im pripada – mjesto koje imaju i druge lobističke grupe, poput nevladinih organizacija ili sindikata. One ne smiju biti privilegirane, tako misle i mnogi vjernici«, argumentirao je Grayling, podsjećajući ukratko na povijesni, za razliku od mitskog hoda kršćanstva. Zajedno s islamom, kršćanstvo je mlada religija, stara tek oko 1.600 godina. Zanimljivo je, međutim, koliko mu je trebalo od dekriminalizacije do monopola: dekriminalizirano je 313. godine, Milanskim ediktom cara Konstantina; 380. godine, car Teodozije proglasio ga je državnom religijom, a samo petnaest godina kasnije, 395, politeizam je zabranjen. Sljedećih 1.400 godina, kršćanstvo je nemilosrdno, često ognjem i mačem, progonilo neistomišljenike.

Sve to znamo, ali – kako se danas i ovdje suprotstaviti katoličkome presizanju u državne poslove, zanimalo je Graylingove slušatelje. Odgovori su bili zanimljiviji formulacijom, nego što smo čuli mnogo novoga. »Svi mi znamo da su grupe ljutitih žena iznimno zastrašujuće«, izazvao je Grayling smijeh u dvorani. »Žene imaju golemu snagu. Kad bi se učinkovito organizirale i snažno borile da zaštite svoja prava, ali i prava svoje djece na sekularno obrazovanje, bile bi iznimno utjecajne«, kazao je Grayling. No nije time htio poštedjeti muškarce: »Svi smo u istoj priči. Moramo govoriti, protiviti se, zahtijevati, prosvjedovati… U muslimanskim zemljama, ali i ovdje gdje su kršćanske crkve još itekako utjecajne, iznimno je važno maknuti crkvu od umova mladih te zaštititi obrazovanje i privatnost, naročito žena i LBGT zajednica – pravo na izbor, na kontracepciju, na usvajanje djece… Uskrata tih prava pogađa toliko mnogo ljudi, svi bi oni mogli tražiti oslobođenje. Dva su područja naročito važna: politika i obrazovanje. Djecu moramo oteti utjecaju crkve, jer je religijski vjeronauk u javnim školama pravi virus, infekcija. Djeca, iz evolucijskih razloga, vjeruju u sve. Do desete ili jedanaeste godine shvate da Zubić vila i Djed Mraz na postoje, ali ih posvudašnjost crkvenih tornjeva i minareta ostavlja u uvjerenju kako možda i ima nečeg ozbiljnog u toj priči o bogu. Tome se moramo suprotstaviti«, kaže Grayling, koji je svoju kćerku, najmlađe od četvoro djece, odlučio odgojiti kao ateistkinju. »Kad ti ljudi kažu da je bog stvorio svijet, ti im odgovori: ‘Ne. Fred je stvorio svijet’«, sugerirao joj je kako da tu »praznu«, u biti besmislenu tvrdnju o stvoritelju, izazove iznenađujućom, podjednako apsurdnom tvrdnjom o »Fredu«. Jer – »Who the fuck is Fred?!«

Religija može biti zamijenjena humanizmom, smatra Grayling, humanizmom koji je plemenit, otvoren, slobodarski i čovjekoljubiv stav prema životu, bogatih i dubokih duhovnih korijena. »Stoici, primjerice, uče da čovjek treba naučiti dostojanstveno se suočiti s onim što ne može kontrolirati, poput starosti i smrti; ali da ono na što može utjecati, poput strasti i vlastitoga ponašanja, podvrgne samokontroli koju također valja uvježbati. Upravljajte sobom, spoznajte same sebe, živite hrabro, dostojanstveno, plemenito i velikodušno, budite dobri susjedi i ljubazni prema ljudima; ispunite ovaj kratki život bogatstvom iskustva – to je humanistički ideal«, ljekovito je govorio Grayling, zaključujući predavanje citatom Charlesa Darwina, znanstvenika kojemu crkve nikada neće oprostiti: »Onaj koga zanima priroda, nikada neće biti lišen ljepote«.