Ratnog ministra zdravstva i glavnog pregovarača s JNA, Andriju Hebranga, isprovocirala su odlikovanja za 13 djelatnika nekadašnje vojne bolnice i tvrdi da bi mu, da je bilo Tajnog stožera u bolnici, Tuđman to sigurno rekao. Ivo Vučkov tvrdi da je Stožer postojao
Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva i glavni vladin pregovarač za predaju bolnice Dubrava, i Vučković, predsjednik Tajnog stožera, dugo već »ratuju svojim istinama« o ovim događajima. Dok Ivo Vučković smatra da su odlikovanja apsolutno zaslužena priznanja za pothvat što ih je napravio s kolegama, Hebrang je uvjeren da se na ovaj način »prekraja povijest« jer spomenuti ljudi nisu imali nikakvu ulogu. Saslušali smo i Vučkovićeve i Hebrangove argumente.
– Duboko sam iznenađen što me nitko nije konzultirao, jer bih mu mogao reći kako je zaista bilo s bolnicom Dubrava. Ovo je devalvacija odličja i odmah ću sa zida skinuti svoj Red hrvatskog pletera, jedan od osam ordena koje sam primio za rad na bojišnici, ne želim biti u istom rangu s ljudima čiji je doprinos Domovinskom ratu minoran. A, odličja, primjerice, još nisu dobili liječnici heroji, sudionici vukovarskog konvoja kojim smo izvukli 104 ranjenika. Kad je predsjednik Josipović dao 13 odličja, mogao je još jedno i to generalu JNA-a Andriji Rašeti s kojim sam pregovarao o predaji bolnice, ogorčen je Hebrang.
Njemu je, kaže, u veljači 1991. godine predsjednik Franjo Tuđman zapovjedio da organizira predaju vojne bolnice Dubrava. Prioritet u pregovorima s predstavnicima JNA bili su mu razmjene zarobljenika i izvlačenje ranjenika.
Odlazak za bolnicu
– U listopadu mi je Rašeta najavio da će se pregovori nastaviti u samoj bolnici, kamo će JNA preseliti svoj posljednji štab u Zagrebu. Bilo je to protivno ženevskim konvencijama, ali sam pristao jer je boravak glavnog štaba JNA u bolnici najbolje jamstvo da joj neće nanijeti nikakvu štetu, jer namjeravaju živi izaći i evakuirati se u Srbiju. Tako je i bilo. Pregovore sam završio 16. prosinca 1991. godine. U zaključcima smo im jamčili nesmetani odlazak, a oni očuvanje bolnice. Opremu su ostavili jer sam im obećao zdravstveno osiguranje za 20.000 članova obitelji oficira JNA koji ostaju u Hrvatskoj. Još smo im u gotovini isplatiti koliko se sjećam oko sto tisuća maraka i dali im da odnesu nekoliko desetaka televizora, cijela je Hebrangova priča o preuzimanje te moderne medicinske ustanove.
Ni za kakav stožer unutar bolnice on nije tada čuo, a, ističe, dobro bi mu došlo da je mogao doznati broj naoružanih vojnika koji čuvaju objekt, njihov raspored i koliko se neprijateljskih ranjenika nalazi na liječenju.
Zašto ne i Budiši?
– Pa ne bi valjda Franjo Tuđman i Franjo Gregurić tajili od mene da u bolnici postoji naš stožer. Od bolničkog osoblja sa mnom je kontaktirao jedino dr. P.B. koji je riskirao izlazak iz bolnice i donosio mi informacije korisne za pregovore. No, njega nema među odlikovanima. Nema ni, recimo, Dražena Budiše koji je kao ministar sudjelovao u pregovorima i puno mi pomogao.
Dražen Budiša, koji je kao ministar u Vlade narodnog jedinstva također sudjelovao u pregovorima u bolnici Dubrava, ne želi se upuštati u procjene zasluga liječnika što ih je odlikovao Josipović. Ali, siguran je da je orden na prvom mjestu morao dobiti Hebrang.
– Ne bih ulazio u to što su ti liječnici radili ili nisu. Znam, međutim, da je Hebrang bio glavni. I mene je tadašnji premijer Franjo Gregurić ovlastio za pregovore o mirnom preuzimanju bolnice i povremeno sam odlazio s Hebrangom u Dubravu. Njegov je doprinos uspjehu pregovora, koji su se otegli zbog nepovoljnog rasporeda snaga unutar bolnice, bio je najveći i zato sam se iznenadio što Hebrang nije odlikovan. A, ako baš hoćete, mislim da sam i ja zaslužio orden, kad su ga već neki drugi dobili, rekao nam je Budiša.
Tu je zato Mira Broz koja je tijekom pregovora sjedila uz Rašetu i potpukovnika KOS-a Stamenkovića, bila je u zahtjevima čak militantnija nego njih dvojica. Niti jednim znakom nije mi dala do znanja da tobože radi za našu Vladu. Bio sam uvjeren da će i ona otići u Srbiju. Svi su oni naknadno dobili nekakve potvrde od MORH-a i Ureda za zaštitu ustavnog poretka, u to su vrijeme mnogi nezasluženo ishodili slične dokumente, uvjeren je Hebrang koji nimalo ne drži do papira kojima se odlikovani danas legitimiraju kao pripadnici tajnog stožera. Za, njega je, veli, ključno da bolnica Dubrava ratne 1991., kad je bilo najvažnije, nije dala nijednu mobilnu ekipu, premda se njegov poziv liječnicima da se pridruže ratnom sanitetu odnosio i na njih, »a stručnjaci za vojnu medicinu itekako su nam trebali«.
Nije nas htio u sanitetu
Vučković, pukovnik JNA i brigadir HV-a, misli, međutim, da je Hebrang posebno trebao pozvati liječnike iz Dubrave, a oni su, tvrdi, bili spremni ići kuda im se odredi.
– Nas 1.100 od ukupno 1.250 djelatnika potpisalo je u rujnu 1991. izjave lojalnosti Hrvatskoj. Ali, Hebrang nas 1991. valjda nije htio u ratnom sanitetu. No, kasnije je naša bolnica formirala 60 mobilnih ekipa, naglašava Vučković.
Glavna briga ipak mu je bila očuvati bolnicu neoštećenom, kako bi ona takva mogla odmah biti stavljena u funkciju Hrvatske.
– U bolnici su raslojavanje počela nakon pogibije prvog hrvatskog policajca Josipa Jovića na Plitvicama. A kad smo vidjeli da je u srpnju JNA prije napuštanje ljubljanske vojne bolnice uništila skoro svu opremu, znali smo da moramo nešto poduzeti. Ispočetka su u Dubravi postojale tri veze, jedan za drugog nismo znali. Šaić je bio u kontaktu s MORH-om, Križan s Glavnim stožerom, a ja s tadašnjom vladom i to isprva preko akademika Zdenka Škrabala. Vlada nas je i spojila u stožer, mene su kao šefa stručnog kolegija ostali članovi izabrali za predsjednika. Najveći broj ljudi u bolnici nije znao za stožer. Bila je to strogo konspirativna akcija, susjedi su nas sumnjičili jer smo odlazili na posao u vojnu bolnicu, ali im nismo ništa smjeli reći. Teško je to bilo podnositi. U rujnu je sve više djelatnika htjelo napustiti bolnicu, ali iz vlade su nam zapovjedili da ostanemo. Bio je to složen kompleks na 80 tisuća kvadratnih metara i da smo otišli siguran sam da bi ga JNA devastirala. Iz Ureda za zaštitu poretka čak su nam dali 12 komada dugog i kratkog oružja koje smo razmjestili po bolnici za slučaj da je ne bismo mogli sačuvati mirnim putem. Kontrolirali smo sve izlazne i ulazne telefonske linije, prisjeća se Vučković kako je spašena bolnica na kraju grada.
Nema pisanih tragova
Njega ne čudi što Hebrang nije s tim bio upoznat jer »sve su znala možda dva, tri čovjeka iz hrvatskih vlasti«. Pisanih tragova o formiranju Tajnog stožera nema upravo zato što se, kaže Vučković, pred neprijateljem moralo skrivati postojanje te organizacije.
Milan Kujundžić, aktualni ravnatelj KB Dubrava, predlaže da se organizira okrugli stol na kojem bi uz prisustvo svih sudionika pokušalo raščistiti kontradiktorne informacije koje kolaju u vezi preuzimanja bolnice.
– Predsjednik, naravno, može odlikovati koga hoće, ali po svemu sudeći neki od tih 13 ne samo da nisu zaslužili hrvatsko ordenje nego su, prema pisanim i tonskim tragovima i s druge strane, upitni i na drugi način. Bilo je navodno nekih koji su slavili »oslobođenje« Vukovara i odlazili na teren po neprijateljske ranjenike i liječili ih. Andrija Hebrang svakako zna najviše o tim zbivanjima, ali najbolje bi bilo kad bi se okruglim stolom skinule sve mrlje s ovog razdoblja, rekao nam je Kujundžić.
– Nakon što je JNA otišla, Josip Manolić rekao nam je da, zbog straha od djelovanja KOS-a, deset godina ne smijemo objaviti sastav Stožera. Posebno nas je upozorio da se Mira Broz ne eksponira. Uostalom, ne mislite valjda da smo uspjeli prevariti tri predsjednika, prije Josipovića još i Tuđmana i Mesića. Osam dana nakon preuzimanja bolnice Tuđman je primio nas članove Stožera, rekao nam je da smo časno odradili zadatak i da smo napravili najbolje što smo mogli. Nas 13 koji smo odlikovani i još troje drugih dobili smo 1993. i Spomenice Domovinskog rata. Prilikom 10. obljetnice predaje bolnice predsjednik Mesić nam je uručio Povelju s obrazloženjem da smo 1991. pokazali hrabrost, profesionalnost i domoljublje u sprečavanju njezine devastacije. Osim toga, čuvam i pismo što mi ga je poslao Franjo Gregurić kad sam 1998. odlazio u mirovinu, napisao je u njemu kako se prisjeća kako sam u rujnu 1991. kao predsjednik Stožera došao s prijedlogom za mirno preuzimanje bolnice. Zar sve to nije dosta Hebrangu, pita se Vučković koji poručuje da je ova polemika za njega završena.
