Strah od suradnje

Hahnova ideja o platformi za privlačenje investitora naišla na muk u državama bivše Jugoslavije

Edi Prodan

Foto: Reuters

Foto: Reuters

Države nastale na prostoru ex Jugoslavije žive, u svakom smislu, manje-više samostalnim, mada i dalje ne pretjerano bogatim i smirenim životom. Kad je sport u pitanju, osamostaljenja su se pokazala i više nego opravdanima. Nema te države koja nije došla do, s obzirom na veličinu i ekonomsku snagu, nesrazmjerno dobrih rezultata, do vrhunskih postignuća. Ne prolaze loše ni kad je u pitanju estrada, kulturno-umjetnička scena, slikarstvo, film i teatar.



Strah od javnosti, neposlovnost pa i veliki izostanak brige za smanjenje nezaposlenosti, odnosno povećanje standarda. Velika većina političara s ex YU prostora zapravo svoj idealni okvir djelovanja i zadržavanja vlasti pronalazi u suprotnom – prešutnom poticanju mladih na iseljavanje u one države koje ih trebaju ili žele. I na što je moguće manje poticanje korjenitih, sustavnih pa i radikalnih gospodarskih reformi. Jer, naprosto je nemoguće da tako potentan prostor i dalje bude ekonomska crna rupa Europe, da se svugdje može bolje i više, samo u »Regionu« nikako.


Najkraći bi to bio rezime istraživanja koje smo proveli u sklopu »Hahnove inicijative«, poticaja, bolje rečeno početne nedavne teze Johannesa Hahna, austrijskog političara, danas na funkciji povjerenika Europske komisije za susjedstvo i politiku proširenja, kako je nužno povezivanje država ex Jugoslavije u stvaranju njihove zajedničke izvozne platforme te na taj način, s obzirom da se radi o teritoriju s 20 milijuna stanovnika, i značajno većoj atraktivnosti u privlačenju ulagača.


Prošlo je naime četvrt stoljeća od rata i dvadesetak godina od mira. Države nastale na prostoru ex Jugoslavije žive, u svakom smislu, manje-više samostalnim, mada i dalje ne pretjerano bogatim i smirenim životom. Kad je sport u pitanju, osamostaljenja su se pokazala i više nego opravdanima. Nema te države koja nije došla do, s obzirom na veličinu i ekonomsku snagu, nesrazmjerno dobrih rezultata, do vrhunskih postignuća. Ne prolaze loše ni kad je u pitanju estrada, kulturno-umjetnička scena, slikarstvo, film i teatar.





Mada u tišini, jer nije baš popularno biti integrativan, na području jugoistoka Europe djeluje čitav niz udruženja koja iz jednog centra »kontroliraju« čitav prostor. Primjerice automobilska industrija je u zadnjih desetak godina u cjelosti objedinila te meridijane i paralele. Najomiljeniji im je pojam u nazivu »Adria«, tako da pod tim naziviom djeluju KIA i Toyota. Opel je direktan tako da naše područje kontrolira pod nazivom Southeast Europe. Zanimljivo, nerijetko se događa da Beograd, u takvim slučajevima, ima kontrolu nad Kosovom. I nitko se ne buni. Jer posao je piosao. Ili bi barem tako trebalo biti.



No kad je privreda u pitanju, postoje bezbrojni »ponori«. Do dokazivanja ekonomijom kao da nikom nije pretjerano stalo. Imati dobar standard ili obogatiti se radom kod nas je skoro pa prezrena, »štrebrska« kategorija. Priznaje se jedino bogatsvo stečeno – kriminalom. Što širi vrat, što manje kose, što veća lubanja i što šire gume na moćnom terencu. To da, ostalo – fuj, tko je vidio raditi. Generalno gledano, solidne nas ekonomije kroz povijest, uz uvažavanje nemalih razlike koje se iščitavaju od istoka prema zapadu regije, nekako najmanje i zanimaju. Prema tradiciji, dužoj od stoljeća, tko želi zaraditi i imati – seli na zapad.



Zanimljivo nam je mišljenje iznio i ugledni hrvatski ekonomist Ljubo Jurčić.– Incijativa Johannesa Hahna je, bojim se malo zakasnila. Zbog zajedničke povijesti i zajedničkog razvoja kroz 40 tak godina može izgledati logična. Jugoslavija se razvijala kao nacionalna ekonomija i kroz cijeli njen teritorij organizirali su se »reprodukcijski lanci« kod proizvodnje složenijih zajedničkih proizvoda. S nekoliko takvih, složenijih, proizvoda nastupala je na nekim dijelovima svjetskog tržišta. Raspadom Jugoslavije raspali su se i ti »reprodukcijski lanci«.

Slovenija je jedina, uz ostale tranzicije, provela i tranziciju iz regionalne ekonomije (kao dijela jugoslavenske) u nacionalnu (čisto slovensku) ekonomiju. Ostale republike to nisu napravile. One su se jednostavno, brže ili sporije otvarale prema inozestvu. Domaća proizvodnja je bila »rastrgana«, a mnogi uvozni proizvodi su zbog kvalitete i cijene zamijenili nekadašnje domaće. Proizvodnja se urušila. Razvoj je skoro nestao.


U postojećem konceptu EU mislim da zajednička platforma za izvoz i privlačenje investicija nije moguća. EU do sada »gura« razvoj ovih zemalja ne kroz podizanje domaćeg razvoja i proizvodnje nego kroz promociju stranih investicija. Te se investicije ne usklađuju s drugim investitorima u ovim zemljama, niti s domaćom razvojnom politikom (ako je uopće ima) nego sa situacijom na svjetskom tržištu. Ukratko, da bi ta ideja bila moguća i ostvariva bilo bi potrebno uskladiti ekonomske sustave ovih zemalja. Njihove ekonomske idruge politike trebale bi biti kompatibilne s izgradnjom povezane infrastrukture, prije svega institucionalne s ciljem zajedničkog razvoja proizvoda i proizvodnje.


Ne vidim takve uvjete niti atmosferu, niti političku volju, koje bi tome pogodovala u ijednoj od navedenih zemalja, s jedne strane, a s druge strane EU politika ne potiče kooperaciju nego otvorenost i konkurenciju u kojoj strane kompanije svojm veličinom i efikasnošću onemogućuju takav razvoj.


EU je najveći humani projekt u ljudskoj povijesti s najuzvišenijim humanim ciljevima. Međutim, u ostvarivanju tih ciljeva postoji greška koja može dovesti do suprotnog rezultata. Prva greška je što se provodi integracija zemalja različitog stupnja razvijenosti (tradicije i kulture) bez značajnije pomoći u ubrzanju razvoja manje razvijenih. Izostala je kooperacija (suradnja) među zemljama s tim ciljem. Znači, Integraciji je trebala prethoditi Kooperacija, što je čisti politički proces s ekonomskim učincima. Druga greška je što se ujedinjavanje Europe prepustilo kapitalu (i tržištu) a ujedinjavanje je puno širi proces.


Incijativa bi mogla biti opravdana i izvediva, ako se pametno osmisli cijeli proces s uvažavanjem specifičnosti svih zemalja i EU ga potakne i finacira i prije svega »na svom« tržištu stvori uvjete za njegovu »finalnu« realizaciju. To bi bio i najbolji način za smirivanje situacije u ovom dijelu Europe, naravno i za ekonomski razvoj. Zaposliti narode u proizvodnji zajedničkih proizvoda za EU i ostatak svijeta.Ako se radi samo na stvaranju birokratskog okvira s činovničkim pristupom, »piši kući propalo«!


»Temeljite pripreme« susreta HR-SRB


A nedavno održani, jubilarni 40. po redu, skup svjetske moći, Ekonomski formu u Davosu, iskazao je poprilično nervoze u promišljanju budućnosti. Podjela koja je standardizirana u ovih tridesetak godina od pada Berlinskog zida, na nikad je većoj kušnji. Dolaze Kinezi koji kao da ne shvaćaju značaj nula iz nekog broja. Jer svemu što kupuju, od nogometaša do rafinerija dodaju – nulu više. I silno zbunjuju, pa i straše kreatore svjetskog gospodarskog poretka. Jer Kinezi se ovog časa ponašaju kao »pijani Rusi«.


U Davosu su se, od 16. do 20. siječnja, tako našli i čelni ljudi nekih od država s jugoistoka Europe. Premijeri Aleksandar Vučić i Andrej Plenković su se po prvi put susreli, pao je dogovor za službeni sastanak koji je Plenković prolongirao jer se »za njega mora temeljito pripremiti«. Naravno, riječ je o brojnim prijeporima koji se provlače još od ratnih vremena. No, razlog »dobre pripreme« leži u još jednoj zanimljivoj, intrigantnoj činjenici.


U Davosu je posebnu pažnju, dakako kad su u pitanju Hrvatska i države okruženja, izazvala teza Johannesa Hahna, koja ma koliko će »na prvu loptu« itekako podignuti kosu na glavi većini pripadnika »naroda i narodnosti« tog prostora – ekonomski itekako ima smisla. Naprosto, riječ je o poprilično komplementarnim gospodarstvima, pa i zbog zajedničkog rada u istoj državi tijekom najmanje 45 godine koliko je iznosilo zajedničko ekonomsko napredovanje jer se o periodu između dva svjetska rata na taj način baš i ne bi moglo govoriti.


E sad, čim se spomene »ex YU« odmah se rađa mnogo nervoze. Hrvatska je na taj pojam posebno alergična. U velikoj mjeri, s obzirom na iskustva što su kulminirala agresijom i ratom, s razlogom. No, druga su vremena. Kad danas pretresemo police velikih robnih centara, pa i nacionalnih trgovačkih lanaca, uočavamo kako se mnogo artikala, posebno u domeni prehrane, proizvodi »preko granice«.


Što dakle s »Hahn inicijativom«? Je li ona opravdana, moguća ili – uopće potrebna, odnosno, dobrodošla? Upit s istovjetnim pitanjem uputili smo na adrese svih vlada s navedenog područja: Slovenije, Srbije, Federacije BiH, Republike Srpske, Crne Gore, Makedonije i najmlađeg Kosova. Dakako i Hrvatske, pa Hrvatske gospodarske komore, nekih istaknutijih neovisnih ekonomskih analitičara, gospodarstvenika s iznimno razgranatom prekograničnom privrednom suradnjom, posebno onoj u Srbiji. Što su odgovorili?


Slovenci brzi i konkretni


Slovenija je bez ikakvog ustezanja – za.– Slovenija deli mnenje evropskega komisarja za širitev Johannes Hahn, da je smiselno in potrebno čim hitreje uskladiti standarde in povečati stopnjo gospodarskega sodelovanje med državami Zahodnega Balkana, saj bodo te države tudi s poenotenjem standardov na področju gospodarskega sodelovanja bolje pripravljene in bodo lahko hitreje napredovale k članstvu v EU… ističe se u priopćenju koje nam je u ime slovenske Vlade poslala njezina PR služba.

Za one koji se slabije snalaze sa slovenskim jezikom, najzapadnija država tog prostora u potpunosti podupire Hahnova nastojanja, te je svim državama Zapadnog Balkana, posebno onima koji se još uvijek nisu integrirale u EU, spremna pomoći. Najzapadnija – najliberalnija. I najmanje iskompleksirana.


Vlade, odnosno njihove službe za informiranje, Makedonije, Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine nam nisu nikad odgovorile na upit. Ma ni jednim slovom. Ni pozdravom, pa ni sve popularnijom engleskom kraticom FY. Crna Gora se prva oglasila, obećala poslati odgovor tokom dana, ali nikad nije stigao. Prošlo ih je mnogo, a do dana današnjeg on stigao nije. Sa Srbijom se vodila dugotrajna, iscrpljujuća prepiska. Upit smo najprije poslali na adresu Kancelarija za evropske integracije. Stigao je i brzi odgovor, ali smo bili upućeni na Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija iz kojeg nismo dočekali odgovor.



Ističemo i mišljenje Hrvatske gospodarske komore koja je u operativnom smislu najiskusnija i najrelevantnija za povezivanje privrednih subjekata na svim razinama.


– Johannes Hahn kao povjerenik Europske komisije za Europsku susjednu politiku i pregovore o proširenju, odgovoran je za produbljivanje odnosa s južnim i istočnim susjedima Europske Unije i potporu državama koje sm u procesu pristupanja u EU. U tom kontekstu vjerujemo da su njegova nastojanja usmjerena isključivo na promicanje stabilnosti na granicama EU te na potporu državama izvan EU u razvoju njihovih demokratskih standarda i poticanju gospodarskog razvoja. U tom kontekstu, Hrvatska kao dio EU i zajedničkog europskog tržišta, ima interes za plasman svojih proizvoda, odnosno za jačanje izvoza i prema državama izvan EU.


Pri tome je bitno napomenuti da hrvatski gospodarstvenici kao stateška izvozna tržišta sve više precipiraju države unutar EU, a sve manje države iz područja bivše Jugoslavije. Naime, prema rezultatima ankete koje je HGK provela 2010. i 2011. godine, BiH, Srbija i Njemačka bila su tri najvažnija strateška izvozna tržišta za hrvatske tvrtke. Međutim, prema istoj anketi iz 2014. godine, fokus interesa je promijenjen, te se na prva tri najvažnija strateška izvozna tržišta za hrvatske tvrtke nalaze Njemačka, Italija i Austrija.


Stoga je Hrvatskoj, kao najnovijom članicom EU, potrebno jačati svoj gospodarski položaj unutar EU i tražiti načine za plasman svojih proizvoda, a istovremeno podržavati nastojanja EU za gospodarskom i političkom stabilizacijom država jugoistočne Europe koje tek započinju ili su na putu prema članstvu u EU, ističe se u priopćenju, odnosno odgovoru HGK na naš upit.



Jasno nam je – za domaću upotrebu, posebno se to odnosi na Hrvatsku i Srbiju kao zemlje koje u ratu i miru ponajviše utječu na oblikovanje ovog prostora, nije nikako popularno progovarati o nekoj značajnijoj suradnji. Ma koliko ona zapravo donosila – bolji život svima. Naravno da »u tišini« posluje jako veliki broj hrvatskih tvrtki u Srbiji, da neke od njih tamo ostvaruju i jako lijepi profit. Daleko od toga da hrvatskom turizmu ne bi dobro došli i turisti iz Srbije. Ali ako se ne mora javno – bolje se ne oglasiti. Posebno ne dosadnim novinarima koji uvijek istjeruju neku svoju pravdu i deformiraju naše odgovore u pravcu koji odgovara tezama njihovih dosadnih tekstova.