Pregažena stranka

HNS između klošarenja i kokošarenja: Narod počinje prepoznavati prijeporno narodnjaštvo

Srđan Brajčić

Ako se, možda, još uvijek ne zna tko je pobjednik probnih izbora uoči konačnog sraza za parlament – je li to HDZ ili SDP, s obzirom na to da svatko vuče vodu na svoj mlin – pouzdano se može ustvrditi jedno, a to je da je najveći gubitnik upravo ovaj HNS



Politika narodnjaštva u slučaju Hrvatske narodne stranke ne samo da je već dugo u krupnom raskoraku s otužnom narodnom zbiljom u državi, nego već poprima elemente društvene groteske. Tu posvemašnju komičnost jednog političkog diskursa – ali on nije ni malo smiješan, jer je žalostan – kojeg sustavno uprizoruje ovakvo bešćutno vodstvo HNS-a, može se ilustrirati s nekoliko očevidnih primjera. Oni se pak dadu svesti pod isti narativni kišobran – klošarenje/kokošarenje.


  U elaboriranju ovako oštre tvrdnje, može se krenuti od zadnjeg slučaja. Naime, državna revizija uhvatila je ministricu kulture, HNS-ovku Andreu Zlatar Violić u višestrukom žicanju javnog novca. Najbizarniji od svih utvrđenih prekršaja jest onaj da je ministrica kulture od pokradenog i osiromašenog naroda posudila kune u gotovini koje im je potom obročno i beskamatno vraćala. Procedura je bila bizarno jednostavna: Zlatar Violić otišla bi na bankomat i državnom bankovnom karticom uzela onoliko novca koliko bi joj trebalo. Revizija navodi da je narodna kartica peglana 2013. godine.


Posuđeni novac, međutim, vraćen je, ali sredinom 2014. godine, to jest tek onda kad je revizija ušla u njezino ministarstvo. Ništa manje lakrdijska nije niti njezina navada da od puka koji grca u dugovima i stenje pod ovrhama uzima novčani predujam za svoja službena putovanja, s time da prekomjerno uzeto nije na vrijeme i vraćeno. Dug je narastao na oko 150.000 kuna. Jadno je, također, to kada se ministricu kulture uhvati da je lakomisleno trošila pare na svakojake prezentacije.


Nekulturni manevar




Kad se dogodi trostruki slučaj zlouporabe, u prvom redu, povjerenja građana u političare – ako ova kategorija još postoji – tada se mirne duše ministricu može poistovjetiti s kakvom nekulturnom skicom koje se viđaju na ulicama kako od slučajnih prolaznika beskrupulozno traže kunu ili dvije, pa ih čovjek udobrovolji samo da ih više ne gleda. Možda je, jasno, Andrea Zlatar Violić uzimajući novac od građana pomoću trikova imala neke plemenite namjere ili neodgodive potrebe, ali ova afera svejedno je smijenjenu ministricu prokazala upravo u takvom elementu; kao jadnog i ubogog klošara koji, istina, ne krade i ne otima, nego građane bez njihove volje i suvišnih pitanja pretvara u svoje kreditore, pa bi bilo lijepo znati još i to na kakvu je točno prezentaciju novac otišao (je li se častilo s pecivima iz pekare i sladoledima iz obližnje škrinje).



»Svaka osoba koja se bavi politikom, samim time snosi odgovornost veću nego svi ostali. Želimo li vratiti povjerenje građana, jedini način je da ministrica sama da ostavku«, upozorio je jedan od rijetko pozitivnih ljudi u vodstvu HNS-a, međimurski župan Matija Posavec (pa je pitanje: što on još radi u ovoj stranci). »Očekujemo snažnu poruku svakom pojedincu koji se nalazi na bilo kojoj poziciji, od lokalne do nacionalne razine, bez obzira da li je izabran ili imenovani, u vidu oštrog sankcioniranja zlouporabe položaja. To će predstavljati snažnu i beskompromisnu borbu za transparentno društvo«, oglasio se Transparency International Hrvatska koji također upozorava na to da se »građane svakodnevno kažnjava ako ne podmiruju račune za režije i rate kredita te im se obračunavaju kamate za najmanja kašnjenja«.



  No, tim više ovaj njezin žicaroški i nekulturni manevar s državnim novcem je groteskniji. Jer, umjesto da odmah ispegla vlastitu bankovnu karticu i tako poštedi sebe i stranku sveopćeg sramoćenja i blamaže na javnoj sceni, što dužnosnička plaća i beneficije jamačno dopuštaju, ministrica kulture odlučila se pomoći napaćenom državnom kravom muzarom, e da bi kasnije ista ta, neovlašteno podignuta gotovinska sredstva morala vraćati tamo gdje ih je i uzela – u proračun – ali sada, očigledno, zagrabivši u vlastitu kasicu prasicu.


  S obzirom na to da u tumačenju biti tog netransparentnog i neodgovornog kokošarenja ministrice onog resora koji bi valjda spram takvog ponašanja trebao biti na suprotnome etičkom polu ne pomaže niti hermeneutika, najbolje je njezine grijehe uzeti zdravo za gotovo i primijetiti poantu. Poanta je u tome da se cijela blesava makinacija s parama pretvorila u jedan od morbidnijih, ali dobrodošlih skandala zbog kojeg je Zlatar Violić postala deveti ministar koji je morao napustiti ovaj vladajući Titanik. E, to je, zacijelo, nemalo razveselilo brojne radnike u kulturi, kao i one druge – kulturne radnike! Vjerojatno ih malo danas roni suze zbog njezinog odlaska.


Sramotna razina


Nije, naime, tajna da je Andrea Zlatar Violić bila često kritizirana i doživljavana kao očajna ministrica. »Ne, nije bila krivi izbor, ona je jedna od najvećih stručnjaka za to područje uopće«, kazala je stranačka čelnica Vesna Pusić. Može Pusić govoriti i misliti što god hoće, međutim, teško je pronaći suvisao odgovor na krucijalno kulturno pitanje: po čemu će se pamtiti ovu HNS-ovu ministricu!? U njezinom mandatu u kulturnom resoru naprosto se ništa spektakularno nije dogodilo. Dapače, kultura nam ponire i propada, što se može vrlo plastično dočarati. Zahvaljujući njezinom bespogovornom prihvaćanju nametnute financijske tiranije, sredstva namijenjena nacionalnoj kulturi svedena su na sramotnu razinu i variraju oko pola posto državnog proračuna. Eto koliko ovoj zabludjeloj i neoliberalnoj oligarhiji i njezinim podčinjenim ministrima vrijedi kultura u Hrvata – to je čak ispod prihvaćenog civilizacijskog minimuma.


  »Izdvajanja za kulturu kontinuirano padaju. To nije pad koji se dogodio preko noći, a proračun kojim sad raspolažemo nije bitno manji nego što je bio na početku mandata«, pokušala je obraniti svoju politiku kulturne stagnacije i neambicioznosti Zlatar Violić.


  Drugim riječima, nekulturno je kada se pristane na to da se za kulturu izdvaja manje od jedan posto nacionalnog budžeta (domaći kulturnjaci drže da je to neki evropski ideal). Prema tome, nije čudno to što recimo Hrvatske ove godine neće biti ni na svjetskoj izložbi Expo koja se 1. svibnja otvara u Milanu. Objašnjenje je – kultura nema novca! Pa, naravno, da nema!


  Međutim, na ovakav političko-etički debakl reakcionarne hrvatske partitokracije, mnogobrojne deklasirane i pauperizirane društvene klase navikavaju se postupno desetljećima. Unatoč tome, iznova frapira i deprimira spoznaja o tome da političar koji je pravomoćno osuđen na uvjetnu jednogodišnju zatvorsku kaznu – nakon svih sanadera, vidoševića, merzelica, bandića, itd. – ponovo dobiva priliku za isto nedjelo; da ga se kazneno procesuira zbog zlouporabe svog položaja i svojih ovlasti.


  Ovdje se, jasno, sada govori o stranačkom kolegi Zlatar Violić, dakle o HNS-ovom starom, ali i novom gradonačelniku Dubrovnika. No, on, Andro Vlahušić, do ove visoke partijske funkcije nije stigao samo beskrupuloznim žicanjem para, nego i narodnih glasova, i to uz svesrdnu i toplu potporu Kukuriku koalicije. Dakle, jednog establišmenta čija je visoko podignuta moralna ljestvica nisko pala, u sumanutoj borbi s HDZ-om za svakog glasača. Lako sada što je ta podrška vladajućih pravomoćno osuđenom političaru nemoralna i neetička; ona je, prije svega, u diskrepanciji sa slučajem Andree Zlatar Violić čija je kazna pak u neskladu sa svim marifetlucima Varge, Zmajlovića, Opačić, itd. tako da neka moralna paradigma više niti ne postoji među vladajućom elitom.


  Naime, HNS-ova ministrica morala je otići zbog toga što se žicanjem ogriješila o financijsku proceduru (makar USKOK sada pokazuje veliko zanimanje za kulturni resor), dok gradonačelnik dobiva politički blagoslov za, manje-više, isto nedjelo; zbog vaninstitucionalnog posuđivanja našeg novca koji je Vlahušić namjeravao dati poduzetniku Peri Vićanu koji se našao u nekom financijskom problemu. Za razliku od Andree, Andro je ipak pravomoćno osuđen dužnosnik, i to zbog zlouporabe čak dva milijuna gradskih kuna, pa se postavila sumnja u to može li osuđenik uopće potpisivati dokumentaciju Grada Dubrovnika za europske natječaje i strukturne fondove.


Politički prevaranti


Kako god bilo, ovakav gospodin gradonačelnik Dubrovnika samo je dio široke lepeze političkih prevaranata, čiju uzaludnost i prijetvornost bavljenja politikom u njezinom iskonskom značenju najbolje dočarava dokumentarac »Utopija« Mladena Ćapine. Nepobitno, Andro Vlahušić imat će svoju zapaženu ulogu kada se jednom bude snimao neki novi dokumentarni film o potpunoj destrukciji hrvatskog društva koje je ova i ovakva nomenklatura dovela u stanje potpune patologije i ludila.


  Dotad se možemo samo tješiti činjenicom o tome da narod počinje prepoznavati prijeporno narodnjaštvo, tako da ovakva Hrvatska narodna stranka gubi svekoliku potporu glasača. U takvoj ocjeni ne treba samo polaziti od naručenih anketnih istraživanja javnog mnijenja koje HNS-u daje mizernih 1,4 posto glasačke potpore, što ovu stranku čini neparlamentarnom, nego se mogu uzeti u obzir i rezultati ovih, prijevremenih izbora za gradska i općinska vijeća, to jest za gradonačelnike i načelnike.


  Ako se, možda, još uvijek ne zna tko je pobjednik tih, probnih izbora uoči konačnog sraza za parlament – je li to HDZ ili SDP, s obzirom na to da svatko od njih vuče vodu na svoj mlin – pouzdano se može ustvrditi jedno, a to je da je najveći gubitnik upravo ovaj HNS. Stranka je, manje-više, svugdje pregažena kao plitki potok. Štoviše, doživjela je potpuno politički debakl, što se pokušava kamuflirati s Pirovom pobjedom u Dubrovniku. Naime, u Dubrovniku je Pusićkina stranka tek tijesno dobila gradonačelnika (razlika je 400 glasova), ali je pravo pitanje – kako će funkcionirati gradsko vijeće rascijepljeno između nezavisnih narodnih zastupnika, hadezeovaca i kukurikavaca.


  Sve u svemu, nije čudo to kad pokrovitelj ovakve, nenarodnjačke stranačke politike, koja očito ni za pedalj ne mijenja svoj kurs nakon odlaska glavnog stratega Radimira Čačića, traži alternativnu poziciju, onu u kandidaturi za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. Međutim, nije samo dojam da Vesna Pusić bježi iz pomahnitale stranke koju samo članstvo bruka na svakom koraku, nego i od vlastite političke paradigme prema kojoj je narodni novac najobičniji seoski bunar u koji može svatko zagrabiti – kada i koliko hoće.