Nedavno sam na jednoj od naših tv-postaja čuo kako je gđa Biljana Borzan, po općem uvjerenju jedna od naših najuspješnijih europarlamentarki (slovi i kao ozbiljan kandidat za čelnog čovjeka SDP-a) izjavila: »S obzirom na ono što sam do sada napravila voljela bi se izvagati i provjeriti koliko vrijedim na predstojećim izborima za EU parlament«.

Nisu upitne ambicije koje ova hrvatska političarka ima, već pravo pitanje glasi: »A, što je to do sada osječka europarlamentarka i članica najviših tijela SDP-a (u)činila, pa da joj to daje samopouzdanje i vjeru kako s pravom iznova zaslužuje mjesto i u slijedećem mandatu u parlamentu u Bruxellesu?« Netko će me odmah dobronamjeran podsjetiti kako je Biljana Borzan za prošlu 2017. godinu u europarlamentu nagrađena, kako se to tamo popularno zove Oscarom u kategoriji za promociju ženskih prava i ravnopravnost spolova; dakle, na prvi pogled svako propitivanje njenog dosadašnjeg rada čini se nepotrebnim, čak zlonamjernim. Ali, je li baš tako?

Nagrada za dojam

Svaka čast nagradi i nagrađenoj, ali takva vrsta priznanja, recimo iskreno, malo znači. Naime, spada u onaj red općih mjesta, tj. priznanja koja se već po protokolu, svojevrsnom ključu nekom moraju dodijeliti, pri čemu se vodi računa o stranačkim kvotama i bojama, nacionalnoj pripadnosti, spolu, dobi i tome slično. Jednom riječju, daleko manje za zasluge i stvarni rad, a daleko više za dojam.

I upravo se Biljana Borzan idealno uklopila u te »kriterije«. Na taj način smo došli do ključne riječi: dojam koja karakterizira njezin svekoliki politički rad. Može mi se možda prigovoriti: kud baš od svih političkih teškaša koji beskrupulozno blamiraju i zagađuju naš politički prostor (Bandić, Vrdoljak, Brkić, Opačić, Šeks, Saucha, Glavaš; ne zaboravimo premijera i predsjednicu; lista je dugačka i respektabilna) prozivam Biljanu Borzan, koja u ovo društvo ne pripada. Istina, ali samo na prvi pogled. Podsjetimo se: svojedobno sam u ovim novinama javno branio gđu. Borzan kada se hrabro nosila s teškim pritiscima svoje stranke i Zorana Milanovića da u Osijeku prihvati koaliciju s Glavaševim pristašama i sljedbenicima. Međutim, pod pritiskom Milanovića pragmatično se na kraju priklonila interesima stranke prihvativši na koncu sve što joj je bilo servirano. Pri tomu je naučila i važnu lekciju: ako nešto već moraš (u)činiti, čini to tako da ostaviš dojam kako nisi učinio to što si stvarno učinio, a što bi javnost eventualno osudila. Dakle, u prvi plan isplivava famozni dojam, tj. upravo je suradnju, prvo s g. Đapićem, perjanicom hrvatske desnice, a potom i s g. Bubalom, tadašnjim gradonačelnikom Osijeka i Glavaševim potrčkom i poslušnikom i opravdavala pozivanjem na tzv. alternativnu istinu, praveći se i inzistirajući kako Bubalo i HDSSB nemaju s Glavašem, zapravo više nikakve veze, jer se on navodno povukao s čelnih stranačkih funkcija. A, kada se pokazalo kako ovu mimikriju i podmetanje biračko tijelo (o)lako može progutati, Biljana Borzan je shvatila kako je našla spasonosnu formulu i za svoj budući politički (ne)rad.

Stranka bez vizije

Ali, ako se danas retrospektivno osvrnemo što je gđa Borzan iza sebe ostavila u Osijeku, nakon godina vođenja lokalnog ogranka SDP-a, vidimo devastiranu stranku, bez stvarnog utjecaja, gotovo bez članstva, u kojoj prosperira samo krug koji odano služi gđi. Borzan; vidimo SDP kao puki koalicijski privjesak ili ukras aktualne i stvarne Vrkić-Vrdoljakove gradske vlasti, dakle vidimo stranku koja nema nikakvu perspektivu, a još manje viziju. Jer, neupitan je samo interes Biljane Borzan, a sve ostalo je sporedno.

Kada se počelo govoriti kako bi upravo gđa Borzan kao uspješna mlada žena i političarka mogla stati na čelo SDP-a i dati mu željenu viziju, prvo sam pomislio da se radi o neslanoj šali, jer što bi ona osim privida socijaldemokracije i (lošeg) dojma mogla hrvatskoj sceni ponuditi. A kako ona stvarno funkcionira dovoljno je prisjetiti se ne tako davne epizode kada je na zamolbu Mate Radeljića, aktualnog savjetnika predsjednice Republike, a po nalogu svog tadašnjeg poslodavca, poznatog osječkog tajkuna Željka Biloša (oboje ne kriju svoje simpatije za tvrdu hrvatsku desnicu) zamolio hibridnu »ljevičarku« Biljanu Borzan da intervenira kod svoje stranačke kolegice, šefice Porezne uprave, da se prolongira porezni dug (9 milijuna kuna) OLT-a, negdašnjeg osječkog industrijskog diva, a u vlasništvu spomenutog tajkuna. Kada je bila pozvana da o tomu svjedoči na sudu, gđa. Borzan je lakonski odgovorila: »Smatrala sam da mi je dužnost kao saborskoj zastupnici pomoći radnicima i njihovim obiteljima«. A, što bi pri tomu državni proračun bio oštećen za teške milijune kuna, to joj se nije činilo jako važnim. Pravo je pitanje komu je to zapravo htjela pomoći: radnicima, njihovim obiteljima, gradu ili osječkom tajkunu, a možda najviše sebi priskrbiti određene poene i beneficije za sigurnu (ne samo političku) budućnost. To možemo samo pretpostaviti. Gđa. Borzan nije naivna i ubrzo je shvatila kako se upetljala u nešto što joj može samo škoditi; kada je sve bilo otkriveno, od svega se bez ikakvih skrupula distancirala. I ovaj puta iskazala je istančan osjećaj za dojam; kroz medije je slala poruke, kako joj se podvaljuje a ona je eto, htjela samo pomoći. Što je ta pomoć trebala ići i izvan dopuštenih (moralnih i zakonskih) okvira nije ju previše brinulo.

Borba za kvalitetu proizvoda

Na taj se način i njena svekolika dosadašnja aktivnost u europarlamentu, kojom već duže vrijeme kao iznimnom »političkom uspješnicom« bombardira hrvatsku javnost, može u cjelini razumjeti. Interesantno je naglasiti da se ta naglo intenzivirana aktivnost poklapa s krizom i rasulom stranke čiji je član. Približavaju se izbori za EU, a u krajnje fluidnoj i zamršenoj situaciji koja vlada u SDP-u, Biljana Borzan se iznova želi nametnuti i ponovno se naći u Bruxellesu. Stoga mora ostaviti dojam važnosti i uspješnosti. Njeno uključivanje u borbu za ispravljanje nepravdi vezanih za različite kvalitete proizvoda istih robnih marki, pri čemu su zakinuti potrošači na istoku EU-a, čini se hvale vrijednom bitkom za ujednačavanje kvalitete proizvoda, a protiv nepoštene trgovačke prakse. Nastupa kao heroina, koja je prva i sama poput glasovitog španjolskog viteza tužnog lika krenula u borbu s vjetrenjačama. Ali, stvarnost je ipak drukčija. Iako to nikada nije izrijekom naglasila, u javnosti je (opet) spretno ostavila dojam kako je cijelu akciju o propitivanju kvalitete proizvoda pokrenula upravo ona sama. Nikada je nisam čuo da je u našoj javnosti češće i šire elaborirala veliku akciju koja je bila začeta u Češkoj, potom se proširila na Slovačku, a iz koje je gđa Borzan crpila »svoje« inovacije i ideje, što dakako nije grijeh (jer, zašto izmišljati toplu vodu ako je već imamo); međutim, neprimjereno je kititi se tuđim perjem, a zatajiti izvore koji su je potakli na akciju. Čehinja Stehlikova prva je dokazala kako je na češkom tržištu trećina proizvoda slabije kvalitete nego li na njemačkom, a sve se to zbivalo, prije nego što se naša europarlamentarka eksponirala kao heroina borbe za europsko ujednačavanje kvalitete proizvoda.