Nema mu traga

Gdje je nestao spis Tuđmanove tužbe protiv Ferala? ‘Preporučam da ga tražite u grobnici na Mirogoju’

Boris Pavelić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

»Kako bi bilo da uništimo sudski predmet sa suđenja Alojziju Stepincu? Za neka suđenja sigurno će biti povijesnog interesa«, smatra Anto Nobilo. Viktor Ivančić kratko komentira nestanak spisa: »Preporučam da ga potražite u grobnici na Mirogoju«



Nepravomoćna oslobađajuća presuda suca Marina Mrčele i sudsko rješenje o završetku postupka jedini su dokumenti sačuvani u sudskoj arhivi iz znamenitoga pravosudnog procesa iz druge polovine devedesetih godina, u kojemu je državno odvjetništvo, uime predsjednika Republike Franje Tuđmana, kazneno gonilo glavnog urednika Feral Tribunea Viktora Ivančića i kolumnista Marinka Čulića.


Ustanovila je to nedavno producentska ekipa jednoga dokumentarističkog istraživanja. Istraživač projekta tražio je od Općinskoga kaznenog suda u Zagrebu uvid u spis suđenja koje je počelo polovinom 1996., a naprasno završilo Tuđmanovom smrću, i u kojemu su izrečeni neki od udžbenički važnih govora o slobodi govora, medija i satire, o odnosu medija i politike te o granicama slobode govora koje političari u demokraciji ne smiju prelaziti. No izjalovilo se očekivanje tog istraživača da će dobiti cijeli taj danas naročito aktualan spis. U arhivi Općinskoga kaznenog suda u Zagrebu postoji, istina, omotnica s tog suđenja, ali u njoj su samo dva dokumenta: prva nepravomoćna presuda te rješenje Županijskoga suda u Zagrebu kojim je, nakon Tuđmanove smrti, spis zaključen. Svi ostali spisi, među kojima su druga nepravomoćna oslobađajuća presuda, rješenje drugostupanjskog suda o ukinuću prve prvostupanjske oslobađajuće presude te govori odvjetnika i tuženih, uništeni su.


Miješanje kostiju


Učinjeno je to, istina, po zakonu: sudski se spisi nakon nekog vremena, kaže pravosudni žargon, »škartiraju«. Iz Službe za informiranje Općinskoga kaznenog suda u Zagrebu, za naš list su objasnili rokove »škartiranja«, odnosno uništavanja predmeta: oni u kojima je izrečena kazna zatvora duža od 10 godina čuvaju se 30 godina, predmeti s kaznom dužom od 5 godina čuvaju se 20, predmeti s kaznom dužom od 3 godine čuvaju se 15, a 10 godina čuvaju se spisi s kaznom višom od godinu dana. Svi ostali pet godina nakon pravomoćno dovršenog postupka. »Nakon proteka navedenih rokova, spis se škartira, s time da se ostavlja prvostupanjska odluka kojom je dovršen postupak, drugostupanjska odluka, naravno ukoliko je bilo žalbe, te obrazac na kojem je iskazana pravomoćnost.« U slučaju Tuđmanove tužbe protiv Ferala, to bi značilo da je spis škartiran još u ožujku 2005., kada je isteklo pet godina od pravomoćnosti okončanja postupka.




No postoji li društveni interes da se naročito važni i zanimljivi spisi trajno pohrane u Državnome arhivu, kako bi ostali dostupni javnosti? Odvjetnici i povjesničari misle da je tako. No valja, prije svega, podsjetiti na taj važni proces. U lipnju 1996. – u jeku odbijanja Vijeća Europe da Hrvatsku primi kao članicu zbog, u prvom redu, Tuđmanova odnosa prema medijima – Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu pokrenulo je, u ime predsjednika Republike Franje Tuđmana, kazneni postupak zbog uvrede i klevete protiv glavnog urednika Ferala Viktora Ivančića i kolumnista Marinka Čulića. Tužiteljstvo je to učinilo jer je tjednik – u broju 554 od 29. travnja 1996. – ismijao Tuđmanovu zamisao da Spomen područje Jasenovac pretvori u zajedničku grobnicu ustaša i partizana, i to fotomontažom na kojoj ustaški poglavnik Ante Pavelić nasmijanom Tuđmanu predaje mali jasenovački monument Kameni cvijet. Tužba je podignuta i zbog komentara što su ih u istom broju objavili Ivančić i Čulić: prvi je Tuđmana, na osnovu njegovih vlastitih izjava, usporedio sa španjolskim diktatorom Franciscom Francom, a drugi napisao kako Tuđman Hrvatsku hoće pretvoriti u »fašokomunističku zemlju, na čelu s polutanskim Tuđmanom, koji je jednim svojim dijelom udova i trupla sastavljen od Tita, a drugim od Pavelića«.


Proces je prerastao u simbol borbe za slobodu kritike. Tadašnji sudac Općinskog suda u Zagrebu Marin Mrčela oslobodio je Ivančića i Čulića. No tužiteljstvo se žalilo, pa je Županijski sud u Zagrebu poništio presudu i proces vratio na početak. Mrčela ih je oslobodio opet, ali i država se žalila opet, i nije odustala do današnjeg dana: tek, Županijski sud u Zagrebu 21. ožujka 2000. rješenjem je odbacio zahtjev za novom žalbom državnoga odvjetništva na oslobađajuću presudu, jer je Tuđman tri mjeseca ranije umro. To rješenje, zajedno s Mrčelinom prvom presudom, jedini su dokumenti sačuvani u arhivu.


Kritika i satira


Odvjetnik Anto Nobilo bio je jedan od osam odvjetnika koji su branili Ivančića i Čulića, i neobično mu je od našeg lista bilo čuti da nije sačuvan cijeli spis. »Bilo je to, iz više razloga, važno suđenje. Neka suđenja imaju povijesnu ulogu, i pametni ljudi to bi trebali shvatiti. Ne znam kako je zakonom normirano uništavanje sudskih predmeta, ali kako bi bilo da uništimo, na primjer, sudski predmet sa suđenja Alojziju Stepincu? Za neka suđenja sigurno će biti povijesnog interesa, a ovo je zasigurno jedno od njih«, kazao je Nobilo. »Suđenje feralovcima na Tuđmanov zahtjev pretvorilo se u prvi značajniji otpor Tuđmanu i Šušku, i meni je neobično da se taj spis na sudu ne čuva«, dodaje Nobilo.


Branko Šerić drugi je odvjetnik koji je branio Ivančića i Čulića. »U najmanju ruku, taj bi spis bio koristan kao udžbenik na studiju novinarstva«, kaže. Riječ je, podsjeća o jedinome suđenju u samostalnoj Hrvatskoj u kojoj je predsjednik države nekoga tužio, te jedino u kojemu je državno odvjetništvo, po nalogu predsjednika Republike, kazneno gonilo neki medij. »Netko je morao procijeniti je li taj spis za arhiv ili za uništenje, no očito su se slijepo držali zakonske nomenklature. Može se tvrditi da su uvreda i kleveta minorna kaznena djela, pa da se takvi spisi ne moraju čuvati, ali riječ je o predsjedniku države, pa već, ako ništa drugo, i zbog povijesti njegovog mandata takav spis zavređuje trajno arhiviranje«, drži Branko Šerić.


Povjesničarka Magdalena Najbar-Agičić 2015. objavila je knjigu »Povijest novinarstva: kratki pregled«. U izjavi za naš list kazala je kako, kao povjesničarka novinarstva, nikad nije istraživala sudske spise, te dodala da ne može komentirati praksu njihova čuvanja. Ne dvoji, međutim, kako je suđenje uredniku i kolumnistu Feral Tribunea zbog uvrede i klevete predsjednika Tuđmana bilo važno i u političkom i u medijskom smislu, pa i da taj sudski spis svakako može biti zanimljiv.


Promotri li se, međutim, već i samo sačuvana oslobađajuća presuda suca Marina Mrčele, stječe se jasniji dojam koliko je to suđenje bilo važno, te naročito aktualno i u današnjoj poplavi sudskih tužbi protiv novinara. Presuda, naime, sadrži mnoge definicije i standarde novinarskog prava na kritiku i satiru, te određuje jasne granice do kojih političari smiju ići u zahtjevima za svojom zaštitom. A Mrčelina presuda nije jedini važan dokument sa suđenja: obrane Ivančića i Čulića, kao i govori pred sudom njihovih branitelja – naročito govor odvjetnice Vesne Alaburić – pravi su eseji o slobodi medija i političkoj prijetvornosti prvoga hrvatskog predsjednika. Ne bi se stoga trebalo čuditi ako to i jesu pravi razlozi zbog kojih su, pod krinkom zakonitosti, trajno »očišćeni« iz sudskih arhiva.


I zato nas nije iznenadila rečenica kojom je Viktor Ivančić za naš list komentirao činjenicu da je sud uništio gotovo cijeli spis: »Preporučam da ga potražite u grobnici na Mirogoju«.