Generala Antuna Tusa pamtimo po činjenici da je upravo on, praktično iz ničega, ustrojio Hrvatsku vojsku, reorganiziravši dotadašnju nediscipliniranu stranačku paravojsku u organiziranu i discipliniranu oružanu silu.

Pamtimo ga i kao generala koji se u Beogradu suprotstavio ratnim planovima generala Veljka Kadijevića, a onda napustio tu vojsku i zatim je pobijedio u ratu. No generala Tusa najviše pamtimo po njegovoj smirenosti, uljuđenosti, građanskom i gospodskom držanju, kojima je tom burnom i sirovom vremenu davao pečat civiliziranosti i dostojanstva.

Za te je njegove osobine, barem djelomično, zasigurno je zaslužno i njegovo bribirsko porijeklo, kojim se general Tus toliko ponosi. Zato je ganuto reagirao na odluku Skupštine Primorsko-goranske županije koja ga je ovih dana proglasila počasnim građaninom Primorsko-goranske županije.

Dosad je, kaže, kao vojnik, pilot i zapovjednik dobio mnoga priznanja, no ovo ga je posebno obradovalo, osobito jer dolazi iz njegove županije, iz njegova zavičaja.

»Zahvalan sam građanima Primorsko-goranske županije, Skupštini i županu Komadini«, kazao nam je general Tus s kojim smo razgovarali u njegovom zagrebačkom stanu.

Rođeni ste u Bribiru. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?

– Moja obitelj nekoliko je stoljeća prisutna u Bribiru. Moj je otac bio građevinski poduzetnik, pa je puno putovao. Rano sam ostao bez roditelja. U to je prijeratno vrijeme otac gradio puteve i mostove od Velebita i Gorskog kotara do Bihaća, a zbog posla je zanemario upalu pluća. Otišao je u Zagreb na pregled, no bilo je prekasno. Nakon toga je došao kući, gdje je i umro. Bilo je to 1937. godine.

Gdje ste završili pučku školu?

– Nakon što mi je otac umro otišao sam, u dogovoru s majkom, kod brata koji je živio u Novom Vinodolskom. Bio je oženjen, ali on i njegova supruga nisu imali djece. Tako da sam pučku i građansku školu završio u Novom.

Partizanski kurir

Ubrzo je došao i rat?

– Tako je. Moju su majku 1942. Talijani odveli u logor, najprije u Novom, a zatim u Bakru, jer su mi tri brata bila u partizanima. Tada su i mene upozoravali da se moram pripaziti da me ne prepoznaju i ne povežu s njima.

Ubrzo i vi, kao dječak, odlazite u partizane.

– U vrijeme kapitulacije Italije vratio sam se u Bribir. I majka mi se nakon kapitulacije vratila u Bribir. U kotarskom narodnooslobodilačkom odboru tražili su nekog tko zna čitati ćirilicu, a netko iz Bribira ili Novog, ne znam tko, predložio je mene, s obzirom na to da sam dobro čitao ćirilicu. Prihvatio sam i tako otišao u partizane. Bilo je to početkom 1944. godine. Bio sam partizanski kurir. Dobro sam poznavao šumu, znao sam kojim se putevima potajice spustiti u Bribir i kako se vratiti u šumu. Neprijateljski vojnici često su s cesta pucali po šumi kad bi vidjeli nekoga, tako da sam se često suočavao s neprijateljskom vatrom.

Jeste li s 13 godina uopće bili svjesni za što ste se borili? Što je danas za vas antifašizam? Kako gledate na pokušaje njegova osporavanja?

– Antifašizam je vrlo krupno razdoblje naše povijesti. Fašizam je u Drugom svjetskom ratu predstavljao agresiju, a  antifašizam se suprotstavio toj agresiji, baš kao što smo se i u Domovinskom ratu suprotstavili agresiji. Njemačka, Italija i njihovi saveznici bili su agresori, a mi, partizani, borili smo se protiv agresora. Ta je borba hrvatskom i ostalim narodima bivše države, koje i danas duboko cijenim, donijela slobodu. Hrvatska je zahvaljujući antifašističkoj borbi vratila Istru, Rijeku i otoke, što je od presudne važnosti. Zato je antifašizam i danas važan i zato nikad nisam odobravao pokušaje njegova osporavanja. Mislim da je potpuno pogrešno pokušavati osporavati tako važnu povijest.  

Upravo je to jedan od glavnih razloga zbog kojih Rijeka, Primorje i Istra drukčije gledaju na revizionističke pokušaje od ostatka zemlje, zar ne?

– Naravno. I ja, kad god mogu, javno istaknem da sam protiv takvih revizionističkih pokušaja. Valja odbaciti svaku namjeru relativizacije i izjednačavanja fašizma i antifašizma.

Hrvatska je nedvojbeno imala jedan od najbrutalnijih kolaboracionističkih režima na tlu Europe, ali i jedan od najmasovnijih i najuspješnijih antifašističkih pokreta. Nije li apsurdno što se Hrvatska naknadno pokušava odreći te borbe i iz pobjedničkog svrstati u gubitnički tabor?

– To je potpuno besmisleno. Ne samo da danas ne bismo imali Rijeku, Primorje i Istru u sastavu Hrvatske, nego danas ne bi bilo ni Hrvatske da mi u Drugom svjetskom ratu nismo bili na antifašističkoj strani.

Teško je i zamisliti što bi se dogodilo s Hrvatskom da nije imala tako snažan antifašistički pokret…

– Sigurno je da ne bismo bili ovakva zajednica kao što smo danas. Zahvaljujući Domovinskom ratu došli smo na najvišu razinu afirmacije Hrvatske, samostalnosti i suverenosti. No bez Drugog svjetskog rata i bez Tita ne bismo vratili okupirane teritorije i Hrvatska ne bi opstala. To uvijek moramo imati na umu. I zato ne bismo smjeli olako prelaziti preko pokušaja osporavanja antifašizma.

Učitelj i pilot

Nakon rata završili ste učiteljsku školu u Kastvu.

– Kastav mi je bio drag. Sjećam se kako smo iz Kastva išli na kupanje u Dragu. U Kastvu sam završio tečaj za učitelja, a onda sam školovanje nastavio u učiteljskoj školi na Krku. U međuvremenu sam sudjelovao na omladinskoj radnoj akciji Brčko-Banovići. Bilo je to 1946., a sljedeće godine, poslije Krka, sudjelovao sam i na radnoj akciji Šamac-Sarajevo.

Odakle zrakoplovstvo? Kako se kod vas pojavio interes za letenje?

– I to je posljedica Drugog svjetskog rata. Sa zanimanjem sam pratio borbe aviona i potrage za posadama i pilotima oborenih aviona, a toga je bilo puno dok sam bio u partizanima. Svi smo sudjelovali u tome, pokušavajući spasiti pilote i posade. Ovdje valja spomenuti i jedan prijeratni događaj. Kad sam bio kod brata u Novom sjećam se jednog pilota koji je dolazio u Novi s hidroavionom, a jednom sam gledao počasnu utrku tog hidroaviona i glisera. Bilo mi je žao kada je gliser brže krenuo, ali ga je hidroavion onda sustigao i prestigao, pritom napravivši i nekoliko akrobacija u zraku. Sjećam se kako nas je pilot, prije odlaska, pozdravio krilima. Tada sam sebi rekao: bit ću pilot.   

Kako je teklo vaše pilotsko školovanje?

– Pilotsku akademiju završio sam u Jugoslaviji, najprije u Pančevu, a onda su nas nakon Rezolucije Informbiroa, da ne budemo izloženi u slučaju agresije, premjestili u Mostar. Tada smo letjeli na Jakovima, ruskim lovcima konstruktora Jakovljeva. Dobio sam priznanje kao najbolji pitomac u klasi.

Nakon Staljinove smrti i ponovne normalizacije odnosa Beograda i Moskve odlazite u Sovjetski Savez na akademiju »Jurij Gagarin«, u tom trenutku najbolju na svijetu?

– Bila je to završna zrakoplovna akademija, na generalštabnoj razini. Proveo sam tamo četiri godine. Radilo se zapravo o postdiplomskom studiju u okviru vojnog školovanja. Radilo se o najvišoj školi u zrakoplovstvu.

Letjeli ste i na ruskim i na zapadnim avionima. Koji su bolji?

– Kada je riječ o razvoju vojske, Jugoslavija je imala dobar odnos i s Rusijom i s Amerikom. Nakon Rezolucije Informbiroa dobili smo zapadne avione, a nakon normalizacije s Moskvom ponovno i sovjetske. Imao sam priliku letjeti i ruskim i američkim mlaznim avionima. Bili smo 1985. u Moskvi kada sam odlučio da kupimo eskadrilu zrakoplova MiG-29. Kada sam bio u Americi dobio sam od Amerikanaca ponudu da isprobam F-16, tako da sam letio i tim zrakoplovom.

Je li točno, kako neki tvrde, da je F-16 puno bolji avion od aviona MiG-29?

– Oba aviona su vrhunski lovci, a svaki od tih aviona ima svoju užu namjenu. F-16 je više lovac-bombarder, bolji nego što to može biti 29-tka. Bitna je brzina okretanja aviona u zraku, jer će onaj avion koji se brže može okrenuti i brže doći u poziciju ispaliti raketu na protivnički avion. Usto, bitni su i radarski sustavi i naoružanje, a ne samo aerodinamičke osobine aviona, a F-16 je u ono vrijeme imao bolje radare i rakete koje su mogle gađati protivnički avion na većoj udaljenosti. I Rusi su u međuvremenu na tome poradili i to popravili. Rusi, međutim, imaju druge avione više razine, s kojima se F-16 ne može uspoređivati.

Znam da je nekorektno vas kao pilota pitati o nabavci borbenih zrakoplova, o čemu ste se vi, uostalom, i izjasnili. No je li Hrvatska dovoljno velika i gospodarski snažna zemlja za zadržavanje borbene eskadrile?

– Mislim da je Hrvatska dovoljno velika za malu i snažnu vojsku, pa i malu borbenu eskadrilu. Europa je puna malih država, veličinom i populacijom sličnih Hrvatskoj, a sve članice NATO-a naše veličine imaju svoje borbeno zrakoplovstvo.  

Hrvatska, međutim, nema dovoljno novca za liječenje teško bolesne djece, a ima za borbenu eskadrilu, što je mnogima teško shvatljivo.

– Razumijem taj problem. No ovdje nije rješenje u izboru između jednog ili drugog. Država bi trebala imati dovoljno i za jedno i za drugo. Samo je to rješenje. Zato nisam zagovornik velikih izdataka za vojsku i avione. Hrvatska treba imati malu vojsku i malu borbenu eskadrilu, koja neće biti preskupa. Zato Hrvatska treba nabavljati polovne, a ne nove i skupe avione.

Prihvaćanje promjena

Karijeru u JNA završili ste na najvišoj poziciji zapovjednika ratnog zrakoplovstva. Međutim, vaša obitelj tada nije bila s vama u Beogradu, nego je ostala u Zagrebu. I to je bila određena poruka, zar ne?

– Na toj sam funkciji bio od 1985. do 1991., a obitelj je povremeno dolazila kod mene. Živio sam u hotelu, a supruga je dolazila povremeno, jer nismo željeli djeci prekidati školovanje u Zagrebu. U to sam vrijeme često dolazio iz Beograda u Zagreb.

Kako ste doživjeli 1971. i Hrvatsko proljeće?

– Bio sam vojnik, zrakoplovac, i u to vrijeme nije bilo osobitih previranja u vojsci, ali mogu reći da sam u Hrvatskom proljeću vidio pozitivne promjene protiv tadašnjeg centralizma.

Poznavali ste Josipa Broza Tita, naravno?

– Relativno sam često imao priliku razgovarati s njim, a često smo ga i pratili u zraku prilikom njegovih putovanja i odlazaka i dolazaka u naš zračni prostor.

Malo koja povijesna ličnost izaziva toliko podjela u današnjoj Hrvatskoj kao Tito. Kako ga vi doživljavate?

– Smatram da je njegov pozitivan doprinos, osobito u Drugom svjetskom ratu, trajan, za sve narode bivše Jugoslavije. Međutim, Titov doprinos što se tiče Hrvatske svakako je najveći.  

U godinama kada ste bili u Beogradu već se osjećalo da Jugoslaviju čekaju teški dani. Kakva je atmosfera bila u JNA?

– Pozorno sam pratio te događaje. Presudne su bile 1990. i 1991. godina. Vidjeli smo i što se događa u Europi: pad Berlinskog zida i Željezne zavjese, dakle podjele Europe na istočni i zapadni blok, kao i raspad višenacionalnih zajednica, kako Sovjetskog Saveza i čehoslovačke, tako i Jugoslavije. Smatrao sam da moramo prihvatiti promjene.

Vrh JNA nije se snašao u tim previranjima. Zašto ste se sukobili sa  saveznim ministrom obrane Veljkom Kadijevićem?

– Već na kongresu SKJ 1990. bilo je jasno da je raspad neminovan. Zato je i kongres završio odlaskom slovenske i hrvatske delegacije, a tada sam podržao te promjene. No u vojsci je na djelu bila centralizacija, što je kulminiralo pokušajem vrha JNA da se poveže sa sovjetskim generalima.

Vrh JNA pokušao je tako dobiti zeleno svjetlo Moskve za vojnu intervenciju, čemu ste se suprotstavili.

– Tako je. Piloti su mi javili da je Kadijević tajno odletio za Moskvu. Otišao sam na aerodrom kako bih doznao o čemu se radi, a nisam se javljao Kadijeviću. On je bio u kontaktu sa sovjetskim ministrom obrane Jazovim, no Jazov je Kadijevića odbio, odgodivši njegov plan. Kadijević tako u Moskvi nije dobio zeleno svjetlo za intervenciju. Bilo je to u ožujku. Koncem travnja dobili smo poziv na sastanak kod Kadijevića. Na stolu nas je dočekao i materijal s ratnim planovima. Odmah sam se tome usprotivio. Pitao sam Kadijevića koji to rat on vidi. Rekao sam mu da ga ne vidim ni u Rusiji, a ni u Jugoslaviji. Rekao sam mu i da nismo ugroženi i da se nadam da nećemo pokušavati ratom sprečavati rat. Kadijević nam je onda ljutito odbrusio da nam daje 10 dana za razmišljanje i da ćemo se onda ponovno naći.

Odgovorio sam mu da mi više ne treba ni dan, jer u tome neću sudjelovati. Griješite i kajat ćete se zbog toga, rekao sam mu. On je onda odgovorio: dobro, tko nije s nama, bez njega se može! Ubrzo sam dobio ukaz da predam dužnost.

Kako su vaši tadašnji suradnici u JNA reagirali na vaš postupak? Jesu li vas osuđivali?

– Nisam stekao takav dojam. Štoviše, činilo mi se da odobravaju moj potez.

Neminovan rat

Jeste li već tada komunicirali s hrvatskim vodstvom?

– Ne, ali stupili smo u kontakt odmah poslije toga. U lipnju sam se vratio u Zagreb. Predsjednik Tuđman je za to čuo i poslao mi je poruku po Franji Greguriću. Tuđmanu sam tada slao poruke po Greguriću i Mladenu Vedrišu, s kojim sam bio dobar. Zbog vlastite sigurnosti tada sam na neko vrijeme otišao u Bribir, gdje mi je rođak bio načelnik policije. Gregurić je kasnije, u kolovozu, došao kod mene, a u tom sam trenutku bio u Novom. Prenio mi je Tuđmanovu želju da formiramo Glavni stožer, što sam prihvatio. Tada smo dogovorili i susret s predsjednikom Tuđmanom 2. rujna.

Jeste li se s Tuđmanom brzo dogovorili?

– Tuđman uopće nije bio spreman prihvatiti mogućnost da će biti rata. On je i dalje vjerovao u dogovor s Miloševićem. I mene je uvjeravao da neće biti nikakvog rata. Rekao sam mu da griješi. Namjerno sam mu rekao da više nema izlaza i da se ovaj trenutak mora iskoristiti za kvalitetne pripreme, jer već kasnimo. Hrvatska u tom trenutku nije imala oružanu silu. Imali smo samo 30 tisuća automatskih pušaka podijeljenih i civilima i vojnicima i ništa drugo. Rekao sam mu da ću prihvatiti dužnost koju mi ponudi, ali da neću moći prihvatiti odgovornost sve dok mu ne kažem što trebamo učiniti.

Kako je on na to reagirao?

– Rekao mi je da ćemo se ponovno naći za deset dana, na što sam mu odgovorio da je to prekasno i da nemamo više vremena. Vrijeme tada nije radilo za nas. Ponovio sam mu da je rat neminovan.

Što se dogodilo na sljedećem sastanku?

– Iznio sam mu plan kompletne blokade JNA na području Hrvatske. Dakle, tri korpusa i četvrtog koji je u tom trenutku već zaokruživao pobunjena područja i vlast na tim područjima. On mi je i tada ponovio da neće biti rata.

Mnogi misle da je Hrvatska pogriješila što odmah na početku nije proveden Špegeljev plan općeg napada na JNA. Što vi mislite?

– To bi samo otvorilo problem. Nama nije bio cilj zauzeti vojarne, nego ih samo blokirati, bez sukoba. Zauzimanje vojarni izazvalo bi sukob.

Koliko je časnika iz JNA prešlo u HV?

– Od ukupno pet tisuća hrvatskih časnika u JNA njih 3.300 prešlo je u Hrvatsku vojsku, premda smo ih očekivali oko dvije tisuće.

Kako gledate na stalne pokušaje omalovažavanja časnika koji su u HV došli iz JNA u odnosu na časnike koji su svoje činove stekli u Domovinskom ratu?

– Može se i tako reći. To nikako nije bilo dobro, pogotovo u situaciji kada smo kasnili u organizaciji priprema za obranu. U tom je trenutku, u srpnju i kolovozu 1991., agresija na Hrvatsku bila u punom jeku. Velike snage JNA krenule su na Hrvatsku i čudio sam se da predsjedniku Tuđmanu to nije dovoljno govorilo, jer je on i dalje vjerovao u dogovor s Miloševićem. U rujnu 1991., kada smo mi tek počinjali stvarati veće formacije, oni su već bili pred Vukovarom.  

Kako ste doživjeli nedavnu raspravu o ustaštvu i pozdravu »Za dom spremni«? Čini mi se da se ponekad mogao steći pogrešan dojam da su 1991. u Hrvatskoj vojsci dominirale ustaše, iako su ustaški pozdrav i ikonografija u ono vrijeme bili marginalni.

– Potpuno ste u pravu. To je onda bilo potpuno marginalno. I dobro da je bilo tako. Čini mi se da je to više problem Hrvatske danas, a ne Hrvatske u Domovinskom ratu.

Dvaput ste pokušali proboj do Vukovara, ali nijedan proboj nije uspio.

– Prvi smo se put pokušali probiti i ojačati obranu s oko 1500 vojnika, a u sljedećem koraku još toliko, kako bismo se mogli izvući iz Vukovara i braniti se na liniji Osijek-Vinkovci-Županja. Bio sam svjestan da nećemo moći sačuvati grad. Nismo uspjeli obraniti Vukovar, ali pokazalo se da je na Vukovaru napad velikih snaga na Hrvatsku zaustavljen. Kadijević je odlučio zaustaviti daljnje napredovanje i početi priprema za ulazak u Bosnu i Hercegovinu.

Suprotstavljanje Tuđmanu

Zašto ste odbili potpisati Sarajevsko primirje 3. siječnja 1992. godine?

– Zato što sam zagovarao vraćanje okupiranih teritorija. Nisam želio da se zaustavimo. Nisam vjerovao u vraćanje okupiranih teritorija – istočne i zapadne Slavonije i Knina – političkim putem. Već u studenome 1991. krenuli smo u oslobađanje zapadne Slavonije. Bila je to prva velika oslobodilačka akcija u kojoj smo oslobodili više od dvije tisuće četvornih kilometara. Trebali smo ići i dalje, prema autoputu, za što nam je trebalo dva ili tri dana, no predsjednik Tuđman zaustavio je akciju.

Naposljetku ste se suprotstavili Tuđmanu zbog BiH, jer niste željeli sudjelovati u avanturi u susjednoj državi.

– Odbio sam sudjelovati u tome. Bilo je to nakon što smo završili oslobađanje juga Dalmacije. Tuđman me pozvao kako bi me obavijestio da bih trebao otići u Bosnu radi dogovora s drugom stranom, srpskom, protiv Bošnjaka. Rekao sam mu da griješi da će se zbog toga duboko pokajati. Da sa Srbima ratujemo protiv Bošnjaka!?! Tko vam je to, predsjedniče, pripremio, pitao sam ga.

Što vam je on na to odgovorio?

– Rekao je da je to potreba. I da je to nešto što se mora napraviti. Jer mi pripajamo te dijelove, kako bi Hrvatska postala jedna cjelina. Samo bez mene, predsjedniče, rekao sam mu.

Koliko je za to bio odgovoran Gojko Šušak? Između vas dvojice nikad nije bilo osobitog razumijevanja?

– Kao načelnik Glavnog stožera komunicirao sam s vrhovnim zapovjednikom, a ne s ministrom Šuškom, koji nije bio nadređen Glavnom stožeru. On je to želio biti, ali ja mu to nisam dopustio, što sam rekao i predsjedniku. Rekao sam mu da se Šušak ne može petljati u rad Glavnog stožera bez predsjednika.

Tada ste shvatili da stvari idu pogrešnim smjerom?

– Tako je. To je bilo pogrešno da ne može biti pogrešnije. Nisam mogao shvatiti kako se predsjednik mogao u to upustiti. Znao sam da to ne može uspjeti, jer to nije moglo uspjeti. Za to je bilo dovoljno pogledati odnos snaga i broj ljudi na jednoj i drugoj strani. Rekao sam mu i da Srbi neće ratovati s Hrvatima, nego da će smetati gdje god budu mogli. Duboko sam uvjeren da smo rat mogli završiti i ranije, 1992. ili 1993., da nije otvoreno pitanje Herceg-Bosne, odnosno Bosne i Hercegovine.