Model devedesetih

Ekonomistica Marina Tkalec: “Lex Agrokor je, čini mi se, donesen da se zadrži – status quo”

Branko Podgornik

"Mislim da se neće moći izbjeći šteta i kad je riječ o zaposlenicima. I oni su izloženi. Ako se ide u veliko restrukturiranje koncerna, pitanje je kako će se zaštititi prava radnika", kaže Marina Tkalec / Snimio Denis LOVROVIĆ

"Mislim da se neće moći izbjeći šteta i kad je riječ o zaposlenicima. I oni su izloženi. Ako se ide u veliko restrukturiranje koncerna, pitanje je kako će se zaštititi prava radnika", kaže Marina Tkalec / Snimio Denis LOVROVIĆ

Očito, u Hrvatskoj ne želimo reforme, kao što ih nismo željeli ni tijekom ekonomske krize. Želimo pod svaku cijenu spasiti Agrokor i postojeće modele, a Agrokor je ostatak političke ekonomije i privatizacijskog modela u Hrvatskoj iz devedesetih



Ekonomistica Marina Tkalec iz zagrebačkog Ekonomskog instituta ne slaže se u potpunosti sa zagovornicima državnog spašavanja Agrokora, koji tvrde da bi njegovo moguće urušavanje prouzročilo goleme nevolje u gospodarstvu. Naime, o utjecaju najveće hrvatske kompanije na ostatak domaćega gospodarstva postoje vrlo različite, pa čak i suprotne procjene.


Zagovornici državnog spašavanja – zbog kojeg je donesen i poseban »lex Agrokor«, a upravljanje kompanijom preuzeo je poseban državni povjerenik – tvrde da Agrokor čini gotovo 15 posto domaćega gospodarstva, odnosno bruto domaćeg proizvoda (BDP).


S druge strane, prema nedavnoj procjeni ekonomista Velimira Šonje, Agrokor čini tek oko 2,5 posto hrvatskoga gospodarstva. Istina je da Agrokorovi prihodi čine 14 posto ukupnih prihoda u gospodarstvu. No, prema  dodanoj vrijednosti ta kompanija sa svojim poduzećima u Hrvatskoj pridonosi BDP-u s oko 2,5 posto.




U Agrokoru u Hrvatskoj zaposleno je 29 tisuća ljudi, odnosno 1,9 posto zaposlenih u cijeloj zemlji. U ukupnim porezima i doprinosima, koji se slijevaju u državni proračun, Agrokor sudjeluje sa samo 2,3 posto.   


 



Konzumu prijeti slaba opskrbljenost robom. Bi li to moglo naškoditi turističkoj žetvi, koja uvelike počiva na mogućnosti gostiju da negdje potroše svoj novac? – Da, približavaju se turistička predsezona i glavna sezona, koje bi ove godine mogle biti uspješnije od prethodnih. Ne smije se dopustiti da Konzum u ovim trenucima izgubi svoj tržišni udio u hrvatskoj maloprodaji, koji iznosi oko 30 posto. No, pretjerane su ocjene da problemi u Konzumu mogu jako naškoditi turističkoj žetvi. Naš turizam bez Konzuma može, ali Konzum bez turizma ne može. Želite li reći da će turisti, ako trgovine Konzuma budu poluprazne, otići kupovati u ostale?– Ako police Konzuma budu poluprazne, ostali trgovci će se snaći. Preuzimat će tržišni udio Konzuma. Ne vjerujem da bi moguće nevolje u Konzumu ugrozile hrvatski turizam. Sadašnji problemi najviše škode Konzumu.


Budući da postoje suprotne procjene o udjelu  Agrokora u hrvatskom BDP-u, jesu li neki možda svjesno preuveličali utjecaj kompanije na gospodarstvo kako bi našli političko opravdanje za državno spašavanje privatne kompanije? Ili je riječ o tome da zagovornici državnog spašavanja Agrokora znaju o njemu puno više od hrvatske javnosti, ali to ne žele reći?  


– Ne bih ulazila u političke razloge. Utjecaj Agrokora na hrvatsko gospodarstvo je značajan, ali zasigurno nije tako dramatičano velik kako se govori. Recimo, prošlog vikenda bilo je jako napeto, a dobavljači su gotovo prestali isporuku robe u Konzum. Već u ponedjeljak ujutro situacija se stabilizirala. Otvorilo se razdoblje u kojem dobavljači i  zaposlenici mogu malo predahnuti. Međutim, to ne znači da smo blizu raspetljavanja situacije. Lex Agrokor tek je aktiviran, a u ovom trenutku nemoguće je predvidjeti u kojem će smjeru otići njegova realizacija. Dugovi dobavljačima su golemi i navodno iznose oko 17 milijardi kuna, a ukupni dugovi Agrokora su oko 45 milijardi. Javnost iz sata u sat dobiva nove informacije o stanju dugova prema vjerovnicima.


Tko bi mogao najgore proći zbog nevolja u Agrokoru, zbog njegove prezaduženosti?


– Cjelovitih informacija o stanju u Agrokoru nema. Pretpostavlja se da su nevoljama izloženi dobavljači, ali nema načina kako bismo doznali sve potrebne informacije. Iz retorike koja dolazi iz središnje banke, čini se da su i neke banke pretjerano izložene prema koncernu.


Neke banke su previše izložene


Zašto to sada javnost ne može doznati?



Foto D. Lovrović


Foto D. Lovrović



– Zato što su ti podaci poslovna tajna. Što se bankarskog sektora tiče, Hrvatska narodna banka ima uvid u stanje. HNB je nedavno priopćio da je već u nekoliko navrata upozoravao banke kako je njihova izloženost prema Agrokoru prevelika, te da je moraju smanjivati. S obzirom na nedavne spoznaje o značajnoj upletenosti faktoring društava u stvaranju paralelnog monetarnog sustava temeljenog na mjenicama, čini se da su i na taj način neke banke zaista bile previše izložene. No, s obzirom na to da HNB, prema riječima guvernera Vujčića, sustavno prati tu izloženost, možemo im vjerovati da nema rizika od narušavanja financijske stabilnosti u zemlji.


Dakle, tko bi u priči oko Agrokora mogao proći najteže?


– To su vjerojatno mali dobavljači robe. Dio velikih dobavljača nije jako izložen prema Agrokoru, jer nije vezan samo uz taj trgovački lanac. No, velik dio malih dobavljača vezan je isključivo uz Agrokor i oni su sada, praktički, doživjeli urušavanje njihovog poslovnog modela. Taj poslovni model svodio se na to da oni samo proizvode, a da distribuciju, marketing i sve ostalo prepuste nekome drugome. Izbijanjem nevolja u Agrokoru mali su dobavljači praktički izgubili tržište. Izgubili su pristup kupcima. Mali dobavljači, naime, nemaju alternativne strategije.  


Trebaju li mali dobavljači Konzuma biti zabrinuti za budućnost?


– Retorika političara vrlo je jasna. Oni kažu da će njihovi dugovi biti namireni i da neće dozvoliti propadanje malih dobavljača. S druge strane, banke koje isporučuju nove kredite osigurale su putem »lex Agrokora« da se one prve namiruju. Situacija je zapetljana. Mislim da se neće moći izbjeći šteta i kad je riječ o zaposlenicima. I oni su izloženi. Ako se ide u veliko restrukturiranje koncerna, pitanje je kako će se zaštititi prava radnika. Nažalost, kod nas i u svijetu često se događa da oni, koji su mali, budu najviše pogođeni. Mali proizvođači, kao što je primjerice uzgajivač jagoda, nemaju snažnu polugu za pregovaranje s bankama, a velike je tvrtke imaju. Otvoreno je pitanje kako će politički faktor stati u obranu malih dobavljača. To je istodobno i veliki rizik za političare.


Zašto bi pomaganje dobavljačima bio politički rizik?


– Zato što to može drastično povećati javni dug. Zakon o Agrokoru, naime, ne isključuje mogućnost da ih spašava država, novcem poreznih obveznika. Država to u ovom trenutku nije učinila, nego su uskočile banke s novim kreditima. Jedan od rizika za političare jest da dio dobavljača podigne tužbe protiv države. Onima kojima Agrokorovi dugovi nisu namireni, mogu tražiti od države da ih namiri.


Sva jaja ne stavljati u istu košaru


Kakve pouke iz Agrokorovih problema možemo izvući?



Foto V. Karuza


Foto V. Karuza


 


– Mali dobavljači ne smiju ovisiti samo o jednom trgovcu, ali je pitanje jesu li imali izbora. Agrokor je bio zvijezda i njegov je model bio politički favoriziran. Sada je jasno da mali proizvođači ne mogu sva jaja stavljati u istu košaru. No, odgovornost ne smije biti isključivo na malim dobavljačima, ni na Agrokoru, već i na svim državnim institucijama koje su žmirile na ono što se u njemu događalo. Nejasno je zašto Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja nije upozoravala da spajanje Agrokora s Mercatorom može predstavljati sistemski rizik. Svi su očekivali da će spajanje s Mercatorom povećati prihode Agrokora. Ali to se nije dogodilo. Nisu li zatajile i revizorske kuće koje su pregledavale njegovo poslovanje? Znalo se da Agrokoru nedostaje kapitala, a svejedno se nije radilo na pribavljanju novog. Svi su bili zaslijepljeni veličinom Agrokora. Ako je netko izražavao rezerve prema Agrokoru, bilo je to vrlo sramežljivo.


Je li zakon o Agrokoru dovoljan da bi se riješile nevolje s njim?


– Neki pravni stručnjaci kažu da je u Zakonu mnogo toga sporno te da je on tempirana bomba koja može imati katastrofalne posljedice i za javne financije, u smislu tužbi dobavljača kojima potraživanja nisu namirena, ali i za naš pravni sustav jer unosi pravnu nesigurnost. Osim toga, ovisno o tome kako će se odvijati restrukturiranje, moguće je da budu potrebne dodatne intervencije u taj zakon, što bi značilo dodatne političke odluke, koje bi mogle biti jednako problematične kao i ova o donošenju »lexa Agrokor«.



Postoje li u Hrvatskoj još neke velike kompanije od sistemskog značenja, koje gospodarstvo mogu uzdrmati poput Agrokora? – Ima još kompanija koje bi prema broju zaposlenih mogle potpasti pod »lex Agrokor«, ali to su uglavnom tvrtke u državnom vlasništvu, poput Hrvatskih željeznica, Hrvatske elektroprivrede, Hrvatskih šuma, Hrvatske pošte, ali na primjer i Zagrebački Holding i INA. Za njih uglavnom već postoje posebni zakoni. To je i opravdano, jer su od strateškog nacionalnog interesa. Međutim, u slučaju Agrokora ta je opravdanost i dalje upitna.


Kako može spašavanje Agrokora prerasti u politički problem?


– Evo jednog primjera. Agrokor u Hrvatskoj zapošljava oko 29 tisuća ljudi. Tijekom ekonomske krize Hrvatska je izgubila 124 tisuće radnih mjesta. Nikakvi se posebni zakoni nisu donosili da bi se spasila ta radna mjesta. U posljednjih nekoliko godina iz Hrvatske se iseljava generacija mladih i obrazovanih ljudi, a njihov je broj znatno veći od 29 tisuća Agrokorovih zaposlenika. Za te ljude također se ne donosi nikakav poseban zakon. Neki im još poručuju da slobodno mogu odlaziti. Ako tako direktno favorizirate jednu kompaniju, naprema 200-tinjak tisuća praktički obespravljenih građana, tada imate politički problem. Pitam se, također, hoće li država uzeti Agrokor u svoje vlasništvo, ili će samo privremeno pomoći posrnuloj privatnoj kompaniji kako bi se ona restrukturirala i ponovno stala na noge. Stavljanje Agrokora i njegovih zaposlenika pod državni plašt također može prerasti u politički problem, jer zašto onda država ne bi mogla rješavati financijske probleme i nekih drugih privatnih kompanija.

Nitko se ne bavi tržišnom ekonomijom


Nisu li nevolje s Agrokorom prilika da hrvatska politika napravi zaokret? Ne čini li vam se da je politika više od dva desetljeća pomagala neumjereno širenje jednog privatnog poduzetnika i njegovih poduzeća, a zanemarila je strateška pitanja hrvatskoga gospodarstva?


– Bojim se da je »lex Agrokor« donesen zato da bi se sačuvao postojeći ekonomski model. Nitko se zaista nije želio baviti tržišnom ekonomijom i poslovanjem privatne firme koja u sebi nema niti jednu djelatnost strateški bitnu za našu državu. Kod Agrokora radi se o maloprodaji i poljoprivrednoj proizvodnji. Ovdje nije riječ o energiji, vodi, šumama, ili nečemu sličnom. Čini se kao da je zakon donesen zato da bi se zadržao status quo, da se ništa ne promijeni. Očito, u Hrvatskoj ne želimo reforme, kao što ih nismo željeli ni tijekom ekonomske krize, kada smo izgubili 124 tisuće radnih mjesta. Želimo pod svaku cijenu spasiti Agrokor i postojeće modele. To je obrazac ponašanja. Međutim, mi se moramo mijenjati da bismo bili pripremljeni za sve izazove koje nam ekonomija i tržište donose. Agrokor je ostatak političke ekonomije i privatizacijskog modela u Hrvatskoj iz 1990-ih godina.


Međutim, politika je prisilila Ivicu Todorića na odlazak s čela kompanije.


– On se povukao, ali mi nemamo jamstvo da će Agrokor zaživjeti kao prava kompanija na tržištu.  


Kako komentirate izjave političara iz Mosta koji traže odgovornost, ako treba i kaznenu, za ono što se događalo i Agrokoru i oko njega? Oni ne žele guranje stvari pod tepih?


– Drago mi je da Most neće dopustiti da se događaji razvijaju po onoj staroj: Tko je jamio, jamio je. Ne možemo se pretvarati da je Agrokor firma koja nije bila povezana s politikom. Možda u ovome trenutku nemamo jasne dokaze, ali to je općepoznata činjenica. Najveća je opasnost da država jednostavno stavi svoje povjerenike u Agrokor i nikome ništa. Ono što se događalo s Agrokorom ne smije se zataškavati. Ne kažem da netko treba završiti u zatvoru, ali istraga se mora provesti. Ako treba, moramo se vratiti i u devedesete godine, jer ako ne istražimo kako je do ovoga došlo i ako se ne uspostavi neka vrsta odgovornosti, pogreške će se ponavljati.


Ako neki dobavljači Agrokora i njegovi zaposlenici dožive nevolje, bila bi to nepogoda za gospodarstvo. No, puno veća tragedija bit će ako se mi, kao društvo, ne suočimo sa svime onime što se događa u posljednjih 25 godina.


Stječe se dojam da nekim utjecajnim krugovima u Hrvatskoj nije stalo do raščišćavanja stvari s Agrokorom?   


– Ako postoji mogućnost da porezni obveznici svojim novcem pomažu opstanak te kompanije, oni svi imaju pravo znati kako se u njoj radilo. Ne može se javnost stalno plašiti tvrdnjama da će nam propasti turizam – jer to nije istina – te da će nekoliko tisuća ljudi završiti na ulici. Ako Agrokor ima tvrtke koje mogu ostvarivati dobit, a ima ih, neće ni biti potrebe za otpuštanjem ljudi. Tim preuveličavanjima kao da se želi poručiti da mi nemamo pravo zahtijevati provođenje istrage. Osim toga, nije u redu da država preko noći donosi posebne zakone pod izlikom spašavanja 29 tisuća radnih mjesta, a da nije učinila gotovo ništa da bi spasila 124 tisuće radnih mjesta izgubljenih tijekom krize i da bi zaustavila iseljavanje mladih ljudi.


Što očekujete od nove uprave Agrokora?


– Od uprave trebamo očekivati visoku razinu profesionalnosti i transparentnosti, te ozbiljnu reorganizaciju koncerna. Nedopustivo je spašavanje Agrokora da bi se vratio u prijašnje stanje. Ako je kompanija sistemski rizik, više nikad ne smijemo dozvoliti da bude onakva kakva je bila, po veličini i po njezinim dugovima. Možda bi trebalo razmisliti i o nekom zakonu koji bi to spriječio. Tu je i pitanje je li država dobar gospodar. Treba li se ona upletati u ovakav tip biznisa? Je li to njezin prioritet? Ključno je pitanje u kojem će trenutku država prodati tu kompaniju i povući se iz nje. Mi znamo da je u našoj državi javni sektor golem i da služi vladajućima za širenje njihove moći, prvenstveno kroz zapošljavanje odabranih. To treba spriječiti. Sada se nalazimo na prekretnici. Hoćemo li zaživjeti kao tržišna ekonomija – jer to još uvijek nismo – ili ćemo se vratiti korak unatrag?