S profesorom Renatom Matićem, doktorom sociologije, razgovarali smo o tome može li uspjeh hrvatskih nogometaša potaknuti više društvenog optimizma te pozitivnije trendove i rezultate u cjelokupnom društvu, u politici i u ekonomiji.

Gledali smo veliki doček u Zagrebu, je li vas iznenadio broj ljudi na ulicama i trgovima i njihova nepresušna energija? Što nam taj veliki doček pokazuje, da su ljudi željni velikih hrvatskih uspjeha? Ili i to da činjenično postoji prilična frustriranost hrvatskog društva, pa su ljudi jedva dočekali da imaju dobar povod za slavlje?

– Svaki čovjek ima potrebu za dobrom voljom i zajedništvom, a u ovom je slučaju sve iz početne pozitivne euforije, preraslo na razinu radosti i razdraganosti, i mogli smo na ulicama svjedočiti da su srdačnost i osmijeh, postali prisutni u dosad nezapamćenoj mjeri. Nešto slično, u smislu nevjerojatne pozitivne energije, ali pomiješano sa svježim bolnim sjećanjima, imali smo samo kad je završio rat, tj. kad su konačno oslobođeni okupirani dijelovi zemlje.

Ipak, ovo u ponedjeljak bila je, rekao bih, čista radost. Način na koji je reprezentacija došla do povijesnog uspjeha, »svi za jednog, jedan za sve«, uz nevjerojatnu požrtvovnost i upornost, i konačno mudrost, znanje i skromnost koju je na ostale prenosio izbornik, otvorili su vrata spoznaji da u sebi nosimo one najbitnije pretpostavke, kako bismo i na razini ukupnog društva mogli živjeti puno bolje.

Probuđena energija 

Velik uspjeh nogometne reprezentacije čak je do euforije podignuo opće raspoloženje u Hrvatskoj. Osim velike radosti, koja je obično kratkotrajna, koje još pozitivne procese i događaje u hrvatskom društvu može pokrenuti to što smo nogometni viceprvaci svijeta?

– E, tu dolazimo do ključnog pitanja – tko je sada na potezu, kako bi se probuđena energija usmjerila prema ciljevima kojima se oblikuje zajedničko dobro? U društvima modernog doba, sve je jasno. Primarna odgovornost za oblikovanje zajedničke energije i realizaciju zajedničkih ciljeva pripada onim društvenim akterima kojima smo mi građani delegirali moć da u naše ime i u skladu s općim interesom oblikuju strategije društvenog rasta, u kojima bi se dugoročno prepoznao svatko od nas.

Foto Davor Kovačević

Kako bi se to ostvarilo, potrebna je vizija i spremnost za žrtvovanje vlastitih parcijalnih i privatnih interesa, što se do danas uglavnom pokazalo kao nerealno očekivanje, i zbog svega toga smo zapali u neku vrstu kolektivnog pesimizma. Sad, zahvaljujući briljantnom uspjehu u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, a koja se proteklih tjedana živjela kao najvažnija uopće, kao da su se, simbolički rečeno, otvorili svi prozori i kao da smo prodisali punim plućima. Hoće li oni koji odlučuju u naše ime i s našim sredstvima, biti dostojni takvog uspjeha, i hoće li biti dostojni tih nevjerojatnih sportaša koji su im na pladnju ponudili prepoznatljivost i zanimanje za Hrvatsku, kakvu oni u svom poslu ne mogu ni sanjati, vidjet ćemo u vremenu koje slijedi.

Piše se i o tome da strani ekonomski analitičari procjenjuju da se zbog uspjeha na nogometnom prvenstvu, BDP jedne zemlje može podići za najmanje jedan posto, očekuje se naravno veći dolazak turista u Hrvatsku. Mislite li da će se to dogoditi?

– Mislim da ste upravo sad postavili pitanje svih pitanja. Zapravo je to slično pitanje onomu koje su novinari postavili izborniku, mislim poslije prve pobjede nad Nigerijom, »što ova reprezentacija može?«, i on daje potpuno drugačiji odgovor od svih očekivanih, »nećemo učiniti ništa, ako ne ostanemo ponizni i skromni…« ali i zato uvijek svjesni da sve ovisi o nama, i da se uvijek može bolje. U mjeri u kojoj je takav duh moguće probuditi, mogući su i realni uspjesi našeg društva. Ne samo što je probuđeni interes za Hrvatsku, predložak za novi turistički rast, što se kao prva posljedica i očekuje, već su u igri i puno značajniji potencijalni ulozi koji dolaze iza prvog vala, a koliko će se taj val realno iskoristiti kao konkretna kreativna energija, pokazat će se odmah poslije već zahuktale turističke sezone. Budemo li se poslije ovoga, po starom lošem običaju, dali »navući« na teme koje oživljuju ideološke zombije, a od kojih žive svi tzv. »moralni rentijeri« ovoga svijeta, jer ne mogu ponuditi ništa istinski kreativno pa to nadoknađuju temama koje ništa ne rješavaju, ali mobiliziraju silnu negativnu energiju, sve dobro i pozitivno će se raspršiti poput čestica prašine.

Zatrovana stvarnost 

Kako to da poneki naši igrači ne misle ipak o tome da nije dobro da na Trgu pjeva Thompson? Zašto im on ne bi pjevao kod kuće? Naravno, ne zbog pjesme »Lijepa li si«, iako je i ona donekle sporna jer svojata teritorijalni dio susjedne države, nego zbog »Jasenovca i Gradiške Stare« kada je Thompson u 90-ima veličao zločine nad Srbima?

– Upravo smo kroz pitanje prije ovoga nastojali raspraviti zašto ovakva tema, koliko god bila »zapaljiva«, može gurnuti raspravu u krivu stranu i ne može donijeti nikakav konstruktivan zaključak, ali će zato uredno završiti »dobrim željama« majkama i očevima. Ipak, pokušat ću dati svoj odgovor.

U doba kad su se o spomenutom autoru vodile žustre javne rasprave, sadašnji su reprezentativci bili u vrtićkoj ili najviše osnovnoškolskoj dobi. Njihovi su se kasniji životni putevi odvijali daleko od naše ideologijom zatrovane stvarnosti, i oni danas, svojim postupcima i sadašnjim životima, afirmiraju vrline za koje se teško može reći da potječu iz ikakvih ideoloških matrica. Ono što je daleko značajnije, sportaši su ovom prigodom ujedinili gotovo svakoga i to neovisno o različitostima koje se u svakom društvu uobičajeno pojavljuju. Osobno, iznenađeno sam gledao ljude koje inače poznam kao nepopravljive individualce, kojima su skepsa, pa i ciničnost, omiljena sredstva suočavanja sa stvarnošću, kako su zadnjih dana, a posebno na dan dočeka, bili potpuno drugačije osobe. Poneki od njih, koji u svojim istupima i tekstovima uglavnom ironično pa i podrugljivo opisuju svaku masovniju pa i »nogometnu zaluđenost«, pretvorili su se gotovo u navijačke lidere.

Pola milijuna ljudi bilo je na zagrebačkim ulicama. Može li to biti nagovještaj da se u nekoj drugoj situaciji, populistički, na ulicama počnu »rješavati« i najkrupniji politički problemi?

– Ljudi okupljeni u masovnom broju ne mogu riješiti niti jedan problem, ali mogu uzdrmati uspavane strukture i glavne aktere upozoriti da im položaji ne pripadaju, već postoje isključivo zato kako bi potaknuli i kreirali modele za rješavanje problema. Iduća je značajka velikih skupova koji se organiziraju u demokratskim društvenim okolnostima, i pod uvjetom da sa sobom nose jasnu poruku, pobuditi svojevrstan »kreativan strah« onih kojima je poruka upućena.

Prvo veliko okupljanje koje se dogodilo spontano prije skoro 30 godina, bio je koncert Prljavog kazališta, poslije kojega su tada još vladajuće partijske strukture, barem oni umniji među njima, shvatili da im slijedi značajna prilagodba potpuno novim društvenim okolnostima. Milijunsko okupljanje prigodom dolaska Pape Ivana Pavla II, u tada još uvijek ratnim okolnostima, poslalo je poruku da mir nema alternativu, osim u sveopćem uništenju. Veliko okupljanje potpore Radiju 101, također je poslalo poruku vladajućima da razvoj demokratskog društva ne pozna jednostrane, čvrstorukaške odluke i da je volja naroda osnova na koju se moraju referirati sve upravljačke odluke. Ovaj je doček mislim poslao niz poruka, ali jedna od njih je itekako dobro shvaćena jer se prvi put na pozornicu nije popeo niti jedan »funkcionar«, štoviše, nije ih bilo niti »na radaru«, a drugu iznimno zvučnu uputili su im upravo naši reprezentativci riječima »Mi smo svoje učinili, sad je red na vama!«.

Promjene na kapaljku 

Ako gledamo one ankete koje mjere društveno i političko raspoloženje u zemlji, onda vidimo da je zapravo sve prisutnije pesimističko raspoloženje i da 70-ak posto ljudi misli kako Hrvatska ide u lošem smjeru. Odakle taj jaki osjećaj besperspektivnosti, iako, doduše, jako sporo i slabije nego usporedne zemlje, Hrvatska sređuje svoje financije i ekonomiju?

Foto Davor Kovačević

– Riječ sporost, koju ste naglasili, je prvi razlog jer zbog te sporosti, čak i ako se uopće u našim svakodnevnim životima događaju promjene nabolje, događaju se »na kapaljku«. Druga iznimno otegotna činjenica su vidljive socijalne razlike koje većina doživljava užasno nepravednim, jer je stvorena slika kako neki, koji ni po čemu nisu realno i proizvodno uspješniji, već su uglavnom podobni ili odabrani, mogu krizu proživjeti u razbacivanju, dok velika većina tu istu krizu već godinama iznosi na svojim leđima.

Kako kao sociolog gledate na veliki odlazak prije svih mladih, obrazovanih ljudi iz Hrvatske? Isto tako i na tzv. bijelu smrt, sve veći broj umrlih u odnosu na rođene. To, čini mi se, urušava i prosječan obrazovni profil. Što jedno i drugo znači za naše društvo?

– Ako se već desetljećima bilježi trend tzv. starenja društva, što bi tada bio logičan završetak tog procesa? Kod svakog biološkog organizma, to je naravno kraj života, a društvu u kojemu se starenje ne shvati ozbiljno prijeti fizički nestanak, ili u najmanju ruku utapanje u društvo koje ima puno intenzivniji biološki, prije svega reproduktivni potencijal. Dok se, primjerice, kod individualnog biološkog organizma starenje može usporiti, kvaliteta življenja osnažiti, i tako konačan kraj odgoditi, ali se ne može zauvijek spriječiti, optimistična je mogućnost svakog društva, to što može potpuno preokrenuti trend starenja i spriječiti nestanak. Za sustavan su pristup, prije svega, potrebni postupci koji su bolni za same političke elite. Svijest o odricanju od niza privilegija, i to ne toliko zbog nekakve štednje, koliko s ciljem suočavanja s korupcijom kao najsmrtonosnijom bolesti za jedno društvo. S obzirom da je političko kadroviranje prepoznato kao glavni generator sukoba interesa, a time i korupcije, taj je najznačajniji čimbenik rizika potrebno prije svih ukloniti. Riječju, ključ rješenja većine naših najvećih problema je politička volja.

Kako procjenjujete rejtinge političkih stranaka? Pomalo slabi i HDZ, a ne samo SDP, Živi zid je siguran na trećem mjestu. Kad bi u ovom trenutku bili izbori, kako bi se sastavila nova vlada?

– Neću reći ništa originalno, što već mnogi politolozi nisu naglasili, ako kažem da je u pitanju očekivani scenarij koji se puno puta do sada dogodio. Kad se glavna dva pretendenta za parlamentarnu većinu vremenom dovoljno kompromitiraju, počinju se tražiti alternativna rješenja. Idući su koraci također predvidivi, jer su isto tako više puta potvrđeni u praksi. Tzv. novi ili treći blok ima tri mogućnosti: prvi je pretvoriti nezadovoljstvo kao osnovno pogonsko gorivo u novu kreativnu i stabilnu dugoročnu strukturu, a to se na žalost vrlo rijetko događa; druga je mogućnost nestati skupa s različitim avanturističkim inicijativama, koje se u početku čine novima i primamljivima, ali često se pretvore u opasna i dugoročno neodrživa rješenja; i treća je mogućnost utapanje u nekakve tzv. prirodne koalicije, i ostaju jezičac na vagi budućih vlada.

Koje su dominantne vrijednosti hrvatskog društva danas?

– Rezultati istraživanja vrijednosti na razini država članica EU-a pokazuju da ne postoji nekakva značajna razlika između nas i drugih članica, kad je recimo u pitanju usmjerenost materijalnim vrijednostima, premda bi se uglavnom na temelju laički gledano općeg dojma moglo zaključiti drugačije. Često se, također, provlači i olako izgovara teza kako su u našem društvu bitno zastupljenije sklonosti radikalnim, i to uglavnom »desnim« političkim rješenjima, nego primjerice u tzv. »civiliziranim, naprednim demokracijama«, dok relevantna istraživanja pokazuju da tu također zauzimamo mjesta u sredini ili čak niže. Opći je zaključak, koji je nekoliko puta naglašen u prvom dijelu razgovora, da potencijal za puno bolje postoji, a kako i kamo će se usmjeriti, prije svega ovisi o onomu tko ima i dominantnu moć, a time i najveću odgovornost, a to su politički akteri.

Veliko nepovjerenje u pravosuđe 

Zapravo prema brojnim ispitivanjima javnog mnijenja, čini se da je ponajveći problem u hrvatskom pravosuđu. Nismo dočekali, a vrlo je vjerojatno da niti nećemo, to da budu osuđeni ili pak da bude dokazano da su nevini, neki glavni optuženici za korupciju, kao Sanader ili Vidošević. Moguće je da će vještačenje u njihovim slučajevima, kao i u slučaju Zdravka Mamića, pasti u vodu pa bi procesi mogli trajati još godinama. Naravno da je sve manje onih koji su toliko naivni da misle da je sve to slučajno.

Što vi mislite o našem pravosuđu?

– Odgovor može započeti pitanjem, zašto je u nas povjerenje građana u političke i pravosudne institucije uglavnom ispod 15%, dok u primjerice u Danskoj nadmašuje 60 pa čak i 70 posto? Spomenuli smo spor ili neprimjetan osjet boljitka u svakodnevnom življenju, kao otegotnu okolnost na ekonomskom planu. Potom nepravedne socijalne razlike kao posljedicu korumpiranog političkog sadržaja. I pravosuđu prijete obje spomenute opasnosti, i nepravda i sporost. A ipak se u svakodnevnom životu suočavamo s ekspresnim ovrhama i pravomoćnim presudama kojima smo podvrgnuti mi tzv. obični, mali ljudi. A istodobno svjedočimo dugotrajnim izbjegavanjima procesa, ili propasti velikih istraga o milijunskim štetama ili krađama – zbog beznačajnih birokratskih sitnica. I konačno ako slušamo nevjerojatna obrazloženja oslobađajućih presuda, zbog recimo krivnje ili nepažnje same žrtve, ili zbog ugledne obitelji iz koje potječe počinitelj. Što zaključiti, osim da pravosudne institucije vježbaju strogost i iskaljuju se upravo na onima, koji baš u pravosuđu žele vidjeti jedini izvor pravde i jednakosti, kad to već ne mogu kupiti bogatstvom ili političkim manipulacijama, što je u konačnici osnovni uzrok tako niskog povjerenja građana u pravosuđe.