Politolog i znanstvenik

ANĐELKO MILARDOVIĆ ‘Ako se Uljanik stvarno želi raščistiti, sve vlade trebaju odgovarati’

Zlatko Crnčec

Foto Darko Jelinek

Foto Darko Jelinek

Politička je elita od početka involvirana u Zagrebu, na Kvarneru i u Istri. Ako se stvari zaista žele istjerati na čistac, svi bi akteri trebali biti pozvani na odgovornost. Oni koji su potpisivali jamstva, oni koji su ih koristili, kao i oni koji su ih provjeravali. Tu je i odgovornost Vlade i onih koji su vodili dvije županije gdje se nalaze brodogradilišta



S profesorom Anđelkom Milardovićem razgovarali smo o situaciji u hrvatskom društvu koju ovih dana među ostalim obilježavaju – slom velikih gospodarskih sustava, prvo Agrokora, a sada brodogradnje, zatim demografska katastrofa u sklopu koje cijeli dijelovi države ostaju poluprazni, a sve to uz kontinuirane svjetonazorske ratove koji ovako žestoki nisu bili ni početkom devedesetih.


– Možemo definitivno govoriti o društvu koje nije zrelo. Jer ovo što se oko nas događa ne možemo sigurno opisati kao zrelo i stabilno društvo. Već kao u velikoj mjeri paradoksalno i bipolarno. Trebalo bi raditi na popravljanju tog segmenta, dakle ne na vraćanju u prošlost, nego fokusiranju na ovo tu i sada. Ali zbog nedostatka volje i znanja u smislu fokusiranja na sadašnjost, dolazi do ovog rikverca. Do tog tipa ljudske slabosti koji se stalno obračunava s prošlim vremenom. Kod nas se nažalost povijest pokazuje kao teret, i to kao jedan neraščišćeni teret koji se trebao raščistiti već davno prije. On je sada prepreka koja se trebala arhivirati tamo gdje mu je mjesto. Sve to treba prepustiti povjesničarima da je pokušaju znanstveno objektivizirati. Međutim, i među njima je uočljiva podjela. Pa unatoč kvalificiranosti da im mišljenje bude objektivno oni to naprosto ne mogu napraviti. I to zato jer su i oni sami pripadnici društvenih skupina i obitelji s različitim povijesnim pozadinama. I stoga dolazi do svrstavanja i među njima pa umjesto objektivnosti imamo subjektivnost.


Stalno u konfliktu 


Jesu li možda pametnije postupili Španjolci čija je povijest jako slična hrvatskoj – ideološke podjele izazvane građanskim ratovima – kada su, barem na političkoj razini odlučili da će se nakon smrti Franca ponašati kao da se ništa nije događalo od 1936. pa do tog datuma




– Ta je odluka oko takozvanog nultog sata bila daleko produktivnija nego ova naša koja je dovela do jalovosti svakodnevnog života koji se stalno prekriva otvaranjem konfliktnih linija iz prošlosti. Ovdje kod nas povijest je povod za svađe i prepirke kao kamuflaža za sve ono što se događa u realnom svijetu – od pretvorbe i privatizacije pa do individualnih slabosti. U Hrvatskoj se povijest instrumentalizira u svakodnevne političke svrhe. I na taj se način još dodatno produbljuju postojeći konflikti koji egzistiraju već 70 ili 100 godina. Naravno, nema društava bez konfliktnih linija, ali pametna društva znaju konfliktima upravljati.


Hrvatska povijest 20. stoljeća zaista jest složena i oko nje nikada neće biti potpunog suglasja. Ali što govori o našoj političkoj i društvenoj eliti da nije moguć čak ni konsenzus oko nekih najjednostavnijih stvari?


– Dogovor oko nekog minimalnog suglasja mora postojati kao ona točka integracije društva koja ga drži na okupu. Ako te točke nema, odnosno ako nema nekakvog konsenzusa o ključnim pitanjima, onda će se stalno podgrijavati ta konfliktna linija. I nalazit ćemo se u stanju permanentnog konflikta. A istovremeno će se zapostavljati pitanje kvalitetne organizacije života društva.


Gdje bi bio nekakav zajednički nazivnik kada su u pitanju društveni prijepori oko nečega što simboliziraju Jasenovac i Bleiburg, dakle oko nasljeđa Drugog svjetskog rata?



Foto Darko Jelinek


Foto Darko Jelinek



– Svaka bi strana u konfliktu trebala maksimalno objektivirati događaje o kojima se izjašnjava. Ako se radi o zločinima iz prošlosti s jedne i druge strane oko toga bi se trebao postići konsenzus koji bi bio u tome da se takve stvari ne mogu tolerirati. Svatko naravno ima svoju percepciju događaja, ali morala bi postojati nulta razina tolerancije kada su u pitanju režimi izvedeni iz nečeg takvog. Bez obzira kako se oni zvali i koja im bila ishodišta.


Tko je po vama u toj vječnoj raspravi tolerantniji – ljevica ili desnica?


– Nemoguće je to reći. Radi se o jednom tipu ludila. Ili bolje rečeno odustajanja od objektiviziranja. A posljedica toga je cementiranje postojeće situacije. Svatko ima svoju percepciju događaja. Pristao bih na to da je riječ o prosječno obrazovanom čovjeku koji nije historiograf. Ali što ćemo kada se i historiografi ponašaju kao i oni koji to nisu.


Kako će Hrvatska podnijeti situaciju u kojoj se cijeli dijelovi zemlje depopuliraju?


– Na primjeru Slavonije pokazale su se sve posljedice deindustrijalizacije, odnosno krivo vođene tranzicije. Uvijek sam govorio da je kod nas tranzicija legalizirana pljačka stoljeća i da se zna tko je sa sveučilišta pisao tranzicijske zakone i tko je zbog toga bio nagrađivan. A kako se tranzicija provodila, najbolje pokazuje primjer Slavonije. Jedna regija koja je hranila cijelu zemlju i bila receptivna sada je potpuno devastirana. Ljudi se masovno iseljavaju iz Slavonije. Kuće se tamo mogu kupiti za jako mali novac. To je zločin nad jednim dijelom društva. A to što se događa Slavoniji, može se sada dogoditi i Istri.


Kolaps industrije u Istri


Zašto? Čak i u slučaju potpune propasti brodogradnje ostaje im turizam.


– Da postoji turizam, ali on je varljiva industrija koji ovisi o čitavom nizu vanjskih faktora koji ga mogu dovesti u pitanje. Koja industrija tamo uopće postoji ako propadne Uljanik od kojeg su ljudi mogli živjeti?


Što govori o hrvatskom društvu i o njegovim političkim elitama, utjelovljenim u dvije najveće stranke, kada se u situaciji da se već barem 25 godina zna da u brodogradnji stvari idu u krivo, a nitko nije reagirao?



Foto Darko Jelinek


Foto Darko Jelinek



– Kada je riječ o brodograđevnoj industriji, politička je elita od početka involvirana u cijelu priču. Kako ova u Zagrebu tako i ova na Kvarneru i u Istri. Sve su dosadašnje Vlade sudjelovale u proizvodnji ovog događaja. Ako se stvari zaista žele istjerati na čistac, svi bi akteri trebali biti pozvani na odgovornost. Oni koji su potpisivali jamstva, oni koji su ih koristili, kao i oni koji su provjeravali njihovo korištenje. I tu je odgovornost i središnje Vlade i onih koji su vodili dvije županije gdje se nalaze brodogradilišta. Od svega ovoga ne može se ekskulpirati IDS. Vladama je uvijek bilo bitno da se Istra pusti na miru da se tamo ne bi razvio nekakav separatizam ili iredentizam. Sindikatima, isto tako i Vladi, u interesu je bila zaposlenost i socijalni mir. Ekonomija im je svima bila na zadnjem mjestu.


U trenutku kada veliki gospodarski sustavi idu niz vodu i kada nam demografija ide u katastrofu, društvena energija se i dalje najviše troši na svjetonazorske ratove. Jesu li Hrvati uopće sposobni imati državu?


– Jedno je sama ideja, a drugo proces stvaranja države. A treće je održavanje odnosno gradnja države.


Ali ova država postoji već 27 godina.


– Četvrta je stvar dovođenje te iste države do razine da ona bude u funkciji građana preko političkog sustava. Sada se pokazuje da mi jednostavno nismo spremni izgraditi takav tip države koji bi bio u funkciji cjeline. Ovo što sad imamo je jedna privatizirana, neefikasna i skupa država.


Žicarska ekonomija


Koji je razlog svega toga? Sociološki, psihološki ili se radi o nasljeđu komunizma i drugih traumatičnih povijesnih događanja?


– Korijene treba tražiti u kolektivnoj svijesti, u podaničkomu mentalitetu koji je uvijek iznad sebe imao neku organiziranu silu u formi neke druge države. I onda kada su se konačno stekli uvjeti za stvaranje vlastite države onda su se ljudi počeli ponašati prema toj svojoj državi kao da je neka okupacijska sila. To već spada u područje političke psihopatologije. U odnosu na prethodna razdoblja Hrvatska sada nema nekog organiziranog neprijatelja. Iako naravno postoje stanovite teritorijalne pretenzije. One postoje čak i u nekim strankama u Europskom parlamentu kao što su Tajanijeva Forza Italija ili Orbanov Fidesz. Izvan Europskog parlamenta to je Aleksandar Vučić. Ali te teritorijalne pretenzije su stare stvari. Nama više ne prijeti nikakva vanjska opasnost jer je zbog članstva u EU i NATO-u naša država sigurna. Ali nažalost kada je u pitanju unutarnje uređenje ona je krajnje kaotična. A s druge je pak strane hiperbirokratizirana i privatizirana. Ona često služi interesnim grupama, a ne građanima. Načelo jednakosti pred zakonom nažalost ne vrijedi za sve građane.


Na kraju bi se moglo dogoditi da u Hrvatskoj budu samo tri profesije – konobari, sobarice i stručnjaci za izvlačenje novaca iz europskih fondova.


– Servisna i žicarska ekonomija. Sva se energija sada upućuje prema europskim fondovima kao da mi ne možemo i sami nešto napraviti. A uvjeren sam da možemo. Najviše se sada traže firme koje znaju napisati projekte za europske fondove. A zaboravlja se da je to u stvari naš novac. Jer Hrvatska na svakih 100 kuna koje uplati u europski proračun iz europskih fondova potegne 50. Kakva je to ekonomija? To je isto ono kao kad smo sanirali banke za 14 milijardi kuna, a onda ih prodali za tri ili četiri. Ne vidim tu neku preveliku ekonomsku racionalnost. Stoga bi se ljudi u Hrvatskoj trebali vratiti radnoj etici i oslanjati na sebe i svoje sposobnosti. I oblikovati ih tako da mogu biti kompatibilni s društvom 21. stoljeća. Zauzimam se za ideje oslanjanja na vlastite sposobnosti i snage, a ne na nekakvu izvanjskost. Ona može biti samo neki okvir, a ne isključivi oslonac. To što je naše gospodarstvo ovisno o europskim fondovima je oblik žicarske ekonomije.


Vidite li u strankama, posebno u dvije vodeće, neku kritičnu masu koja bi stvari mogla pokrenuti na bolje?


– Ne. I to ponajviše zbog toga što se te stranke, posebno HDZ, pojavljuju kao obiteljske firme. Treba samo vidjeti očeve u tim strankama i onda stranačku mladež.


Želite reći da se radi o strukturama koje same sebe reproduciraju?


– Pogledajte samo tko će ići na izbore za Europski parlament, koja su to lica.


Minimalna demokracija 


Mislite na HDZ?


– Nemam naravno ništa protiv recimo Karla Resslera. On zaista jest pametan, inteligentan i obrazovan, ali u Hrvatskoj ima jako puno takvih osoba. A one ne završavaju na listama za Europski parlament već imaju velikih problema uopće naći posao u svojoj struci.


Može li se HDZ promijeniti na bolje?


– Mogao bi se promijeniti kada bi prestao biti prepotentan, arogantan i napuhan. Kada bi počeo uvažavati druge i različite, kada bi bio mekši, kada bi shvatio da Republika Hrvatska nije vlasništvo jedne stranke nego da je res publica, javna stvar. Dakle stvar svih nas.


Kako vam se čini način na koji Andrej Plenković vodi stranku i državu?


– To je poluautoritaran način s tendencijom da postane autoritaran. A to je posebno opasno u situaciji freagmentiranosti političke scene i na lijevoj i na desnoj strani. Nije do toga došlo samo po sebi niti je Plenković za to osobno odgovoran. Riječ je o jednom akumuliranom nizu događaja koji je proizveo aktualno stanje.


Zbog čega je došlo do toga?


– Treba vidjeti zašto je došlo do fragmentacije na lijevoj i na desnoj strani. Nije se to dogodilo samo po sebi mada Plenković naravno nije za to izravno odgovoran. To je jedan akumulirani niz događaja koji su doveli do ovog stanja. Možda on može izjavljivati da su oni najmoćnija stranka. Ali to je opasno jer HDZ nema koalicijski potencijal. I na dulji rok neće moći sastaviti Vladu. A uostalom tko jamči da neće doći u budućnosti i do narušavanja te pozicije. Što će biti ako se uruše ove dvije velike stranke u situaciji kada je sve drugo već ionako krajnje fragmentirano. Mi nemamo normalnu već minimalnu demokraciju. Mi jednom u četiri godine izađemo na izbore, a nakon toga imamo posla s jednim tipom demokrature. Najvažnije obilježje ovog poluautoritarnog ili autoritarnog sustava je fragmentiranje oporbe. A poznato je da bez oporbe nema kontrolne grupe u politici i da tada sustav nije demokratski.


Propagandne bojne


Što bi bila bolja solucija?


– Bilo bi definitivno puno bolje da postoji četverokut, odnosno četiri jake stranke. One bi bile daleko veće jamstvo stabilnosti političkog sustava. Jer dvije mogu jako lako postati jedna. A onda se postavlja i pitanje zbog čega smo uopće išli na višestranačje. Drugo obilježje današnjeg stanja jest pretvaranje medija u propagandu. Radi se o vođenju politike i države uz pomoć onoga što ja zovem PR bojni. Recimo kako drugačije nazvati fizički upad policije u medije što se nije događao ni u vrijeme druga Vlade Bakarića.


Što će biti sa SDP-om?


– Najveći je problem ove stranke kriza identiteta. Nije to stvar, odnosno problem samo SDP-a nego i cijele socijaldemokracije u Europi i svijetu. Ona će uspjeti preživjeti samo ako se prilagodi svim transformacijama koje su se dogodile od 1989. pa do danas. Socijaldemokracija je zbunjena jer nema više posla s klasičnim industrijskim proletarijatom već s globalnim informacijskim društvom. Oni su izgubili kontakt s onim segmentom društva kojeg su godinama, odnosno točnije rečeno desetljećima, zastupali. Socijaldemokracija je dijete industrijskog društva. Ali ja sam sklon tome da vjerujem da će se socijaldemokracija oporaviti i uspjeti vratiti svoj identitet u promijenjenom društvu.


Što će se dogoditi na izborima za Europski parlament i kako bi izborna kampanja mogla utjecati na stanje u društvu?


– Ono što će se dogoditi na ovim europskim izborima bit će relevantno i za sljedeće parlamentarne izbore koji se moraju održati najkasnije do kraja 2020. godine. Ne vjerujem da će se na ovim europskim izborima dogoditi bilo kakva iznenađenja u smislu izbornih rezultata. Naime, ono što je ljevije od SDP-a i ono što je desnije od HDZ-a i dalje će ostati fragmentirano i usitnjeno. Egoizam i sujeta većine čelnika onemogućava im i sprečava ih da se udruže i na taj način osvoje pokoji europski mandat. Tijekom kampanje ne očekujem da će fokus biti na gospodarskim temama, iseljavanju, demografskoj slici Hrvatske i Europe, na regionalnom razvoju, na tehnologijama budućnosti ili na novom ustroju EU-a. Siguran sam da na izborima tema neće biti ni moguće daljnje proširenje EU-a. A to je vrlo bitno i za Hrvatsku i za Europu. U ovom trenutku Europa nema kapaciteta da bi primila u članstvo nesređene dijelove zapadnog Balkana jer je i sama nesredena.