Laureat CROMA-e

Krunoslav Kapetanović: Počeo sam u skladištu hrane u Viškovu. Ovo je moj put do uspjeha

Alenka Juričić Bukarica

snimio Marko Gracin

snimio Marko Gracin

Nikad nisam trčao za uspjesima, nego za vrijednostima. I tu je obitelj na prvom mjestu. Potom slijede privrženost radu, zaposlenima, lokalnoj zajednici. Najvažnije od svega je znanje. Jer bez znanja i edukacije nema osnove za osobni razvoj i napredak. Nakon toga idu vizija i hrabrost. Te tri karakteristike zajedno znače uspjeh. A nakon njih treba dodati i veliku upornost i vjeru u sebe.



Krunoslav Kapetanović, vlasnik i direktor Design hotela Navis i Ville Kapetanović u Opatiji, ovogodišnji je laureat Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika CROMA, i to u kategoriji najboljeg menadžera malih poduzeća. Opatijski je predstavnik ove godine ujedno i jedini hotelijer koji je nagrađen potvrdivši i na ovaj način kako su mladenačka želja za radom u hotelijerstvu i razvojem vlastite priče u malom obiteljskom hotelijerstvu, rezulturali uspješnim businessom te jedinstvenošću i prepoznatljivošću na turističkom tržištu. Kapetanović je ujedno i predsjednik Sekcije hotelijera Hrvatske gospodarske komore – Županijske komore Rijeka te član opatijskog Turističkog vijeća. Osvrćući se na dobivanje prestižne CROMA-ine nagrade, na početku razgovora, istaknuo je kako je zbog toga sretan, posebno stoga što nagradu dodjeljuju kolege, dakle, struka.


– Mogu reći da mi je bila čast biti i na samoj dodjeli s obzirom da su laureati sve redom uspješni poslovni ljudi, vrhunskih poslovnih, ali mogu reći, i životnih priča. Posebno mi je bilo drago vidjeti da su među nagrađenima i neki povratnici u Hrvatsku, dakle, ljudi koji su svoje znanje i iskustvo stekli u inozemstvu, primjerice, u Njemačkoj, a onda su u Hrvatskoj osnovali tvrtke i razvili posao te postižu svjetske uspjehe.


Samo hotelijerstvo


Kako je ustvari krenula vaša poslovna priča? Kako ste se odlučili baviti hotelijerstvom?




– U bivšoj državi jedini Hotelijerski fakultet je bio ovaj u Opatiji, a ja sam htio studirati isključivo i samo hotelijerstvo. To me zanimalo i to je bio moj put od početka. Stoga sam se raspitao gdje mogu steći potrebna znanja i doista je opatijski Fakultet u to vrijeme bio jedini koji je bio isključivo vezan za turizam, dok su na drugim fakultetima postojali samo smjerovi vezani uz turizam. I srećom su mi roditelji mogli omogućiti dolazak na studij u Opatiju. Međutim, ta komocija je nestala s početkom Domovinskog rata tako da sam već krajem prve godine studija počeo raditi u struci. Kao student sam redovito konobario u dobrim opatijskim restoranima, a, ustvari, moj prvi posao je bio u jednom skladištu hrane u Viškovu gdje sam iskrcavao i ukrcavao robu iz šlepera. Dakle, paralelno uz studij sam i radio, i kako sam želio i na taj način što više naučiti i steći što šire znanje, te 1995. kada sam postao apsolvent, otišao na razgovor u hotel Adriatic kod tadašnjeg generalnog direktora Nikice Karamarka. Ja sam jednostavno tražio sastanak s njim jer sam želio raditi i učiti od najboljih. I on mi je, čak i na moje iznenađenje, ukazao doista veliko povjerenje i omogućio da kao student budem pomoćnik Mihovilu Ćuku, tadašnjem direktoru Odjela hrane i pića.



To iskustvo od nekih godinu dana bilo mi je vrlo dragocjeno. Adriatic je u to vrijeme bio najpotentniji opatijski hotel, s najviše banketnih događanja, kongresa, seminara, i tu se zanat mogao najbolje brusiti. Radili smo sve, od maih događanja, do organizacije Porina kada smo ugostili preko tisuću ljudi. Trebalo je organizirati konobare, hranu, definirati što će se jesti, količine… Rekao bih doista »sito i rešeto«. Nakon toga sam 1996. diplomirao i potom do 2000. nastavio raditi po dobrim opatijskim restoranima, a 2000. sam postao direktor Odjela hrane i pića u hotelu Milenij. Da nije bilo iskustva iz Adriatica, sigurno ne bih mogao aplicirati za ovo mjesto. A godinu dana nakon toga sam kupio zemljište iznad Vage koje u to vrijeme nije imalo izgrađen niti pristupni put.


To je bio početak razvoja vlastitog posla. No jeste li već od studentskih dana znali da ćete krenuti tim smjerom?


– Jesam, od početka sam želio imati svoj posao. Tadašnji cimer Mario Bogdanović i ja smo često išli pješice lungomarem iz Opatije na faks i tada sam mu znao reći da bih htio vlastiti posao. Na Fakultetu smo također kod profesora Zdravka Bregovca slušali kolegij Projektiranje i izgradnja hotelskog objekta i rekao sam mu da je to nešto što ja želim napraviti. A onda bi se on na to nasmijao, ha, ha… Ali eto… Ja sam, ustvari, i dok sam radio kod drugih, kontinuirano tražio priliku da krenem sa svojim biznisom. Nekoliko puta se dogodilo da nešto nisam uspio realizirati, ali to je sve bila pouka da jedna zatvorena vrata ne znače nikakav gubitak, već samo novu priliku, nova vrata koja treba odškrinuti. I ne treba u tom slučaju čovjek, pogotovo ako je mlad, biti malodušan. Jednostavno ideš dalje. Srećom, te 2002. i 2003. počinje prvi ozbiljniji kreditni ciklus namijenjen razvoju malog obiteljskog hotelijerstva jer se tih godina zauzelo stav da bi malo obiteljsko hotelijerstvo trebalo biti okosnica našeg ukupnog hotelskog razvoja. U okviru toga je objavljen program Poticaj za uspjeh, po meni, do dan danas, možda najbolji program kreditiranja koji je pokrenut u mandatu tadašnje ministrice turizma Pave Župan Rusković i pomoćnika ministra Roberta Pendea.. Tako da sam uz pomoć tih sredstava, prvi objekt otvorio već 2003. Imao je restoran, 10 soba i wellness.


Mladenački zanos


Kako ste ustvari koncipirali ponudu Ville Kapetanović s kojom ste započeli vlastitu priču?


– Išao sam u investiciju koju smo realno mogli realizirali i iznijeti. Kako sam oduvijek bio vezan za restoraterstvo, hrana i piće su mi bili odrednica pa smo cijelu priču nekako gradili oko restorana. A wellness je nešto što je u to vrijeme bilo totalno »in«, doživio je pravi boom, no ja sam išao u smjeru koncepta koji nije zahtijevao pretjeranu investiciju, a bio je jako prihvatljiv tržištu. To je bilo mjesto gdje se moglo dobiti najbolje tretmane, od kozmetičkih do masaža, programa za trudnice i ostalo. U to vrijeme sam već znao da takve usko specijalizirane niše moram dati profesionalcima na vođenje pa moja draga kolegica Marijana Sušanj i dan danas kod nas vodi taj segment poslovanja. Naravno, bilo je u početku u cijeloj toj priči jako puno grešaka, naivnosti, ili možda bolje rečeno, mladenačkog zanosa. Primjerice, objekt je radio, a da dvije godine nije imao asfaltiranu pristupnu cestu.



Asfalt smo dobili tek 2006., a u međuvremenu, dok smo ga čekali, su moja starija djeca polijevala cestu šmrkom kako prašina ne bi išla gostima na terasu. Isto tako, vrlo brzo sam shvatio da je tadašnji objekt premali za neko snažnije pozicioniranje na tržištu i uopće produktivnije poslovanje. Te donio odluku o proširenju hotela i novim sadržajima kao što su vanjski bazen, konferencijska dvorana i garaža. Investicija je započela 2010. i završena je 2011. te se pansion Villa Kapetanović, pretvara u hotel s četiri zvjezdice i 25 soba. Takav objekt je bio pun pogodak jer se produktivnost snažno povećala, kao i popunjenost te naša vidljivost na tržištu. To je bio potez kojim sam i sam sebi dokazao da mogu dobro procijeniti kakva je investicija tržišno održiva, kao da sam konačno sazrio u struci.


Kako to da ste se vrlo brzo odlučili na gradnju još jednog hotela?


– Pa već 2014. kreće gradnja Design hotela Navis, a odluka o konceptu hotela je bila jako dobra, mada me puno ljudi u to vrijeme uvjeravalo da Opatija kao destinacija ne može »podnijeti« takav tip hotela, odnosno da neću moći postići planiranu cijenu, da mi jednostavno nemamo takve goste i nismo takva destinacija. No, ako malo razmislimo, prije 120 ili 130 godina je Opatija bila jedno od najmondenijih mjesta na Mediteranu i ne postoji nikakav razlog da se to ne ponovi ili da se barem ne ide u tom smjeru.


Doista?


– Zaboravljamo da smo sada u »državi« od 500 milijuna stanovnika, dok je bivša Jugoslavija imala 23 milijuna. Dakle, govorimo o potencijalu od pola milijarde ljudi. Ako nismo sposobni na takvom tržištu, u toj svojoj niši naći goste, koji bi uživali u zaista jednom od najljepših gradova na svijetu, onda ne znam o čemu pričamo.


Nekadašnji sjaj


I sami ste rekli da smo sami često skeptični o našim mogućnostima. Zbog čega tako vjerujete u Opatiju kao destinaciju, što ona to ima? Po čemu je zanimljiva i drugačija?


– Obišao sam gotovo čitav svijet i doista mogu reći da su Opatija i ovaj kraj jedinstveni. Realno gledano, Opatija ima jednu od najjljepših šetnica uopće, siguran je i ugodan grad, ima vrhunsku gastro scenu, ma koliko god mi to kritizirali. Vrhunsku, ali isto tako i raznoliku, od Mošćeničke Drage do Kastva i Preluka. Za iskorak, odnosno da bi vratili taj nekadašnji sjaj, trebaju nam hrabri ljudi koji će biti spremni donijeti odluke koje se neće na prvu svima svidjeti. Sjetimo se, naime, nekadašnjih prosvjeda protiv marine u Ičićima, sjećam se negodovanja kad se gradio Milenij… Ja sam recimo bio veliki zagovornik da se na Ljetnoj pozornici napravi multifunkcionalni objekt koji bi Opatiji dodalo dodatnu prepoznatljivost i arhitektonski i turistički. Kao što je Sydneyu prepoznatljivost dala njegova fantastična arhitektura Opere. Mi imamo vrhunskih arhitekata koji bi na mjestu Ljetne mogli napraviti doista svjetski prepoznatljiv arhitektonski uradak, a koji bi imao svoju kongresnu i sajamsku funkciju.A koliko ustvari jednoj destinaciji donosi kongresna ponuda može se ilustrirati primjerom talijanskog gradića Riva del Garda, gdje imaju nekoliko mega kongresa ili sajmova godišnje kada se napune svi hoteli. S druge strane, zamislimo da u Opatiji imamo svjetski kongres kardiologa, pitanje je kamo bi ih sve smjestili. Isto tako smatram da Opatiji treba iskorak i u nautici jer taj potencijal nije nimalo iskorišten. Znam osobno puno vlasnika brodova koji bi se rado vezali u Opatiji, i šteta je da taj ogroman potencijal bolje ne koristimo jer je doista komplementaran s turističkom pričom koju Opatija razvija. Sve u svemu, ako bi krenule takve investicije, došli bismo do jedne kritične mase kada bi moglo poslovati više hotela s pet zvjezdica, više dobrih barova, bilo bi više noćnog života. Ali ne onog kakav smo imali 90-ih već na svjetskoj razini.

U susjedstvu vam se nagodinu otvara prvi kvarnerski Hilton. Koliko su nam danas takve investicije važne?


– Ne smijemo bježati od gradnje velikih hotela. Ako pogledamo kolika je obala i kako je slabo naseljena, daj Bože da ih je i više. Bolje i jedan veći hotel nego pet, šest zgrada s apartmanima koje će 1. listopada imati navučene rolete. Dakle, niti gostiju, niti stanovnika, niti zaposlenih. Investicije su nam sigurno jako potrebne. Hrvatska je na karti mala država, ali smo ipak turistička velesila. A naša gastronomija je jedna od najboljih u svijetu uz prirodne ljepote i namirnice koje imamo.



Opatijska rivijera je još uvijek dobrim dijelom, osobito izvan glavne sezone, auto destinacija. Koliko u tome »smeta« granična kontrola na granici sa Slovenijom?


– Ulazak u Schengen je za nas ključan da bi se na pravi način otvorili tržištu. Mi moramo postati dio Schengena, jer nam granica na 20 minuta od Rivijere, jako problematizira zimski period kada nam gosti dolaze na kraće boravke, u pravilu vlastitim automobilom. Anuliranjem granice će nam nevjerojatno živnuti promet u zimskim mjesecima. Tek u tom trenutku ustvari možemo reći da smo doista u potpunosti integrirani u to tržište od pola milijarde ljudi. Po meni je to doista prevažno pitanje.



Čak bih to usporedio s nogometnom reprezentacijom. Za nas ljudi znaju i mi se sada tu ne smijemo izgubiti u svojoj pretjeranoj samokritičnosti i nikako dopustiti da nekim lošim odlukama i pravilima koja će nam zakomplicirati život i prednost dati onoj strukturi koja ne doprinosi većem BDP-u, zapošljavanju, većim plaćama i boljem standardu stanovništva. Upravo suprotno, težiti više i uvijek imati proizvod koji je inkluzivan za lokalno stanovništvo kroz radna mjesta. Čega nažalost nema u apartmanizaciji i rentijerstvu, nego samo u našem tradicionalnom obiteljskom smještaju ili u hotelskom smještaju, posebno onom manjem obiteljskom. Naime, takvi objekti ipak više paze da imaju većinu domaćih proizvoda u ponudi, a isto tako i da je i većina domaće proizvodnje ugrađena i prilikom gradnje i opremanja.


Luksuzna ponuda


Nedavno je jedan vaš kolega kazao kako se danas više isplati izgraditi zgradu s 10 apartmana, nego voditi mali obiteljski hotel.


– Jasno, zbog poreznog okvira. No isto tako moramo sagledati koliko mi u Hrvatskoj godišnje imamo turista. Po meni, došli smo skoro do plafona što se tiče fizičkog prometa, dakle, broja gostiju. Pitanje je koliko povećanje i da li uopće, sadašnja infrastruktura može podnijeti. Međutim, bilo bi puno bolje da u toj strukturi bude što više objekata s 4 i 5 zvjezdica, da bude što više luksuzne ponude, ali i one jeftinije, autohtone, domaće. I privatnog smještaja gdje te čeka domaćin, koji je u principu i naša posebnost. Pa ako imamo isti broj gostiju koji troše više, lako je izračunati koliko bi to diglo hrvatski BDP. S istim brojem vozila, istom gužvom, samo da je struktura drugačija. Isto tako, moji objekti rade cijelu godinu, dok znamo koliko se dugo pune apartmanske zgrade.


Što ustvari danas u Hrvatskoj znači biti menadžer i vlasnik jednog hotela. Koji su osnovni problemi u hrvatskom hotelijerstvu? Puno se očekuje od smanjenja PDV-a na jela koji pada na 13 posto.


– Kad gledamo konkurentnost hotelijerstva i drugih djelatnosti u Hrvatskoj, u odnosu na kolege u Europi i svijetu, možemo reći da je hrvatski hotelski segment jedan od najkonkuretnijih i bilo bi izvrsno da su i sve druge djelatnosti takve u odnosu na svoju konkurenciju u Europi. Govorim, naime, o poljoprivredi, industriji… Kad je u pitanju samo poslovanje, u posljednih nekoliko godina su se mnoge stvari promijenile, a posebno bih tu napomenuo cijenu kapitala i izvore financiranja. Cijena kapitala je pala, i izvori financiranja su postali značajno dostupniji. Ipak, ostala su neka druga ograničenja, poput činjenice da plaćamo 30 posto veći porez na dodnu vrijednost nego naša konkurencija. Dakle, konkurenti na smještaj imaju 10, a mi 13 posto PDV-a. Svakako treba reći kako je velika stvar što se PDV na ugostiteljstvo od 1. siječnja vraća na 13 posto i nadam se da će ubrzo nakon toga i PDV na vino i pivo biti vraćen na tih 13 posto. S druge strane, plaćamo jedan od najmanjih poreza na dobit što je sigurno plus, posebno ako uzmemo u obzir da će ga od sljedeće godine, poduzeća koja će imati promet do 7,5 milijuna kuna, plaćati po stopi od samo 12 posto. Ukupno gledajući muče nas slični problemi kao i kolege u Italiji, Austriji, Španjolskoj. Pritom, prije svega, mislim na pitanje radne snage.


Kadrovi su po mnogima jedan od, ako ne i najveći, problem hrvatskog turizma? Kako se snalazite s kadrovima i je li nam budućnost imati djelatnike iz Filipina, Indije?


– Rekao bih da je to pokazatelj da nam standard raste. Danas je čovjeku puno važnije njegovo slobodno vrijeme, odnosno slobodan dan, nego koja kuna više. I ako se unutar toga možeš organizirati, to je dobro. S druge strane, ne smijemo bježati od činjenice da ćemo zapošljavati strance. To je jednostavno globalni trend. Doduše, nama recimo nije čudno što Nijemci razvijaju svoje gospodarstvo na temelju velikog udjela strane radne snage, ali nam je neobično vidjeti Filipinca za šankom u Hrvatskoj.



Što očekujete od projekta Rijeka Europska prijestolnica kulture?


– Obzirom na broj događanja koji se najavljuje, mislim da bi od toga koristi trebala imati i Rijeka, a i mi koji smo joj najbliži, dakle Opatija. Ja to kod nas vidim po interesu stranih i domaćih medija, i uvjeren sam da Rijeci, koliko god možemo, treba pomoći na projektu jer će učinci biti pozitivni za cijelu županiju.



U Italiji ili Austriji ćete u branši svugdje naći strance. Budućnost nam sigurno nosi to da će i ovdje živjeti veći broj stranaca i to je nešto na što ćemo se morati naviknuti. To je proces koji druge zemlje u okruženju imaju već godinama. Pritom ne smijemo biti zatvoreni kao društvo. Ako budemo otvoreni prema idejama, ljudima, kapitalu, možda postanemo i bolje društvo. Zemlje koje su bile najotvorenije i koje su željele i naučiti i primiti nove ideje, su u prinicipu najbrže napredovale. A to ne znači gubitak identiteta.


Obitelj na prvom mjestu


Kada govorimo o budućnosti, kakvi su vaši planovi ili želje za dalje?


– Nikad nisam trčao za uspjesima, nego za vrijednostima. I tu je obitelj na prvom mjestu. Potom slijede privrženost radu, zaposlenima, lokalnoj zajednici. Biti uključen u sve to je jedino o čemu razmišljam, i tako sam razmišljao od početka. Tko je tada, u tim počecima, mogao uopće zamisliti da ću sve ovo realizirati. No ambicija je u meni bila čitavo vrijeme, a tako isto će, vjerujem, biti i u budućnosti. Tko zna… Prirodno je da se želiš razvijati i da želiš napredovati, no nema nikakvog imperativa u smislu broja hotela ili slično. Mogu reći da je privilegija mog posla što u njemu uživam, to je ono što sam oduvijek želio. I kad radim, ni ne primjetim da radim. Iako to znači angažman od 0 do 24. Jednostavno živiš taj život. Inače, jako mi se svidjelo što je na CROMA-inoj dodjeli nagrada rekao jedan od kolega. Jako je simpatično kazao kako iza svakog uspješnog muškarca stoji začuđena žena?! Pa kako? Zato jer se ona čudi – pa kako ovakva šeprtlja, koja kod kuće ne zna staviti na svoje mjesto ni košulju ni čarape, uopće uspijeva biti tako uspješan, ha, ha… Ozbiljno govoreći, ono što je važno jest da svi skupa moramo mijenjati stvari u društvu, ali počevši od sebe. I jako cijenim ljude koji u javnom prostoru afirmiraju uljuđenost i vrijednosti po kojima bi mi bili prepoznati kao poželjno mjesto za život i poželjan partner za suradnju.


Što biste poručili mladom čovjeku koji razmišlja o karijeri u turizmu, odnosno hotelijerstvu? Na što se mora pripremiti i koje kvalitete imati?


– Najvažnije od svega je znanje. Jer bez znanja i edukacije nema osnove za osobni razvoj i napredak. Nakon toga idu vizija i hrabrost. Te tri karakteristike zajedno znače uspjeh. A nakon njih treba dodati i veliku upornost i vjeru u sebe. Jer ako čovjek odustane na prvu, od toga nema ništa. Ljudi u svom radu moraju biti vrijedni, ne prodavati se za »zvijezde«, i jednostavno će doći trenutak priznanja za taj rad i kvalitetu.Mladi ljudi, također, trebaju biti hrabri i otići van kako bi vidjeli što je vani bolje, ali i što je lošije. Primjerice, stil života koji mi imamo ovdje je doista vrijedan, jedemo najzdraviju hranu koja košta znatno manje na zapadu. Vani je također normalno da ljudi rade više različitih poslova. Imao sam jednom prilikom razgovarati s taksistom u Njemačkoj koji mi je rekao kako je bankar, ali vikendom po nekoliko sati vozi taksi iz jednostavnog razloga što želi brže otplatiti kredit. I u tome ne vidi ništa čudno. Kad gledamo iz hrvatske perspektive da jedan bankar radi u Njemačkoj, to gledamo kao društvo prilika, no da se isto to događa u Hrvatskoj da li bi se gledali kao neko »jadno« društvo u kojem bankar ne može živjeti od svoje plaće.Dakle, mogućnosti su strašno široke. Danas često govorimo o pravima djelatnika, plaćama… To se sve znalo i prije i zato je ulazak Hrvatske u EU pozitivna stvar. Danas čovjek može birati gdje će od 26 država, a od iduće godine s Austrijom u njih 27, živjeti i raditi. Samim time svi poslodavci moraju raditi na sebe, a to znači korist i za jedne i da druge.