UMAG – U naselju Moela sprema se tradicionalna fešta Moela 2018. u organizaciji Mjesnog odbora gdje mještani ovog malog druželjubivog naselja zajedno pripremaju svoju pučku feštu. Nažalost, posjet Moeli u jutarnjim satima ukazivao je na melankoličan dan, unatoč vedrom vremenu i najavi fešte, jer vijest o smrti Igora Soldatića u prometnoj nezgodi zaokuplja njihove misli. Put nas vodi do kuće Horsta i Luciane Hubel, svekra i svekrve umaškog zeta, Igora Soldatića. Kuća Hubelovih obavijena je velom tišine. Zvonimo, ali nitko ne odgovara. Niti na drugome katu gdje živi Tanjin brat Andrej ne otvaraju vrata. Na odlasku iz dvorišta nailazimo na prvu susjedu Milku Basara koja staje pred kameru i progovara suznih očiju.

– U velikom su šoku i boli. Horst je kum mom unuku. Vrlo je potresen i zatvorio se u svoja četiri zida, a Luciana i Andrej su u Rijeci kod Tanje i Roka. Treba ih pustiti neko vrijeme da odžaluju. Svi iz naselja suosjećamo s njima i ne znam u što će se pretvoriti večerašnja fešta u Moeli. Igor je bio jedinstven, srdačan sa svima, susretljiv i omiljen zbog svoje vesele naravi i tog svog istarskog tvrdog dijalekta kojemu je učio i Roka. Svaki bi me put kao sin zagrlio kada bi se sreli, a za trideseti sam mu rođendan ispekla tortu, a sada mu je više nikada neću peći… – prisjećala se baka Milka briznuvši u plač.

Više od brata… 

U zgradi, naselju Žrtava fašizma, gdje je živjela obitelj Hubel-Soldatić nailazimo na susjedu s drugoga kata, Davorku Buić koja je vidno dirnuta i u nevjerici nam priča o Igoru.

– Divan momak. Tako pristojan. Za svakoga je imao lijepu riječ i vremena ako biste se zatekli u nevolji. Odmah je priskakao u pomoć. Sjećam se jutra kada mi automobil ispred kuće nije upalio, on je tu prolazio i odmah se ponudio za pomoć. Izvadio akumulator te ga odnio na punjenje. Toliko je povjerenja ulijevao taj mladi čovjek da smo ga bez krzmanja izabrali za predstavnika stanara u zgradi. Uzalud sada pričati o tragediji, ali i ova je nesreća dobrim dijelom rezultat nepravednog sistema i politički nedodirljivih u njemu – zaključila je susjeda svoj komentar.

Izvan grada, u Finidi, zastajemo u posjetu kod Igorova ponajboljeg susjeda i prijatelja, takoreći iz djetinjstva, autolimara Denisa Jacina. Pere ruke i uzdiše u nastojanju da obuzda suze, ali brže su od njegova pokušaja. Dirljivo je gledati ovog mladog čovjeka da se bori s plačem. Iza drhtavog glasa osjeća se neizmjerna tuga, ali i iskrenost protkana trenucima sitne radosti zbog prijateljevanja s Igorom.

– Ja sam iz Kašćira i naša su sela udaljena nekih desetak kilometra pa se poznajemo iz djetinjstva, a zadnjih smo petnaest godina baš nerazdvojni prijatelji. Nemam brata i on mi je bio više od toga. Znate kako je, nas smo dvojica u Umagu ipak bili došljaci iz istoga podneblja, sa sličnim dijalektom i načinom odgoja pa smo se jako dobro razumjeli i međusobno povjeravali. Igoru sam mogao baš sve ispovijediti, a on je bio uvijek spreman pomoći. U svako doba dana i noći bilo je dovoljno poslati sms i problem bi se rješavao. Osim toga i susjedi smo u istoj zgradi, i ja živim točno kat ispod njihova stana, pa bi se znali zezati da se idemo čuti na parlafon, što je značilo da izađemo na terasu dovikivati se uživo. I na tečaj plesa smo odlazili zajedno kao bračni parovi u Luciju, surađivali u poslu, obrađivali i brali masline zajedno, ali to bi vam uvijek bila prava fešta od branja jer je Igor bio šaljivdžija i svima će faliti taj njegov pozitivan duh i stav prema životu – kazuje nam prijatelj Denis šokiran spoznajom da je izgubio zauvijek najboljeg prijatelja i čovjeka.

– To jutro smo se vidjeli. Spremao se sa familijom na plažu i izlet. Sigurno bi na »parlafonu« navečer prokomentirali provedeni dan i ostale novosti, ali Igor nije stigao više do svoje terase – neutješno priča Denis koji se ne može oteti dojmu da je pročelnica iz Rijeke prošla nekažnjeno nakon što je već nedavno prouzročila jednu prometnu nezgodu u pijanom stanju, a sada izazavala novu sa smrtnim posljedicama.

– Nemam riječi, svi koji su je štitili sukrivci su jer su joj držali stranu – izjavio je za kraj.

Tuga u Karojbi

Jučer su i vrata radionice »Karoserija Walter« u Karojbi bila zaključana, a nažalost njen vlasnik, pokojni Igor Soldatić, nikad ih više neće otključati i otvoriti radionicu u koju su mnogi navraćali. Njegovim preranim odlaskom svi su u rodnoj mu Karojbi ostali zatečeni i s nevjericom prihvaćaju vijest o njegovoj smrti. Svi su u žalosti i teško im je prihvatiti da Igora više nema i da nikada više neće doći u Karojbu. Rijetki su spremni javno iznijeti svoje mišljenje o ovom događaju, jer, kažu, ne trebaju u ovoj velikoj boli za obitelj i rodbinu pa i cijelu Karojbu »stavljati sol na ranu«.

Igorov brat Valdi svjestan je da njegova brata više nema i da im ga ništa više ne može vratiti. Tužan je i ozlojeđen što je zbog nepromišljenosti vozačice koja je za volan sjela pod utjecajem alkohola stradao čovjek, ni kriv ni dužan. Zbog njene nepromišljenosti uništene su, kaže Vladi, mnoge obitelji.

– Nikada više u našoj obitelji neće biti kao što je bilo do sada. Mislim na Igorov prerani odlazak, bit će uvijek s nama. Nedostajat će nam svima. Odrasli smo zajedno. Voljeli smo se, a sad ga više nema. Žalosno – očajan je Vladi. Svjestan je da se sve ovo što se dogodilo ne može promijeniti, ali pita se zašto tu vozačicu koja je već skrivila saobraćajnu nezgodu pod utjecajem alkohola nitko nije zaustavio. »Zašto za to nije odgovarala? Da je bila kažnjena možda bi izvukla pouku i do svega ovoga nebi bilo došlo. Tko zna«, pita se Valdi Soldatić.

– Smrt Igora Soldatića jako me pogodila – kaže njegov sumještanin Marino Davanac. Bio je kaže dobar dečko. Poznaje ga od rođenja, od malih nogu, a kako je stasao razvio se, dodaje, u vrijednog radišnog i poštenog čovjeka.

– Meni je uvijek bio dobar i ne sjećam se da sam ikada čuo da je nekomu bilo što nažao učinio. Nikad ništa slabo nikomu nije učinio, već je svakomu pomogao – kaže Davanac, ozlojeđen što neodgovorni vozači, »ti pijanci«, kako kaže, jure cestama ubijaju ljude i uništavaju cijele obitelji. Tomu će se teško stati na kraj, ali smatra bi strože kazne pridonijele većoj sigurnosti u prometu. Igorov prijatelj Alen Rosić ističe njegovu pedantnost i ozbiljnost. Sve je, kaže Alen, radio prema pravilima i uvijek je pazio na red i čistoću.

– U njegovoj su radionici i kantice s bojom bile tako uredno posložene da ih je bilo zadovoljstvo gledati. Nažalost, sve to prelazi u sjećanja jer Igora više nama među nama. Svima će nedostajati jer je uvijek u svako vrijeme svakomu bio spreman pomoći. Ljudi su ga voljeli i jako cijenili, kao osobu i kao majstora. Rado su se družili s njime, a sada će njegovim odlaskom u našim srcima i našoj zajednici zauvijek ostati jedna velika praznina koju nitko neće moći popuniti – kaže Rosić. Žalosno je, dodaje, kako se ljudi ponašaju za volanom i kolike smjelosti imaju kada u alkoholiziranom stanju kreću na put.

– Živim u središtu Karojbe, na glavnoj cesti i često svjedočim brzim vožnjama kroz mjesto. Strašno? Nažalost iz teških slučajeva, kao što je ova tragedija ne izvlače se pouke – kaže Rosić.

Cedulja i sablasna tišina u Galatei

Igorova supruga Tanja, koja je u nesreći lakše stradala, inače vodi kozmetički salon Galatea u poznatoj »Žufićevoj« zgradi kraj tvornice za preradu povrća Povrće/Podravka d.d. Atrijem gdje se nalaze poslovni prostori i salon uvukla se sablasna tišina. To je onaj iracionalan osjećaj kada izvana sve izgleda normalno, ali se u zraku osjeća negativna atmosfera. Pogled se zaustavlja na priljepljenu cedulju na vratima salona. Piše: »Zatvoreno zbog smrtnog slučaja«. Tijelom prođe tiha jeza jer je jedan život zauvijek ugašen u nekoliko riječi.

Nikada više u našoj obitelji neće biti kao što je bilo do sada – Vladi Soldatić Vrata radionice »Karoserija Walter« u Karojbi ostat će zatvorena Marino Davanac poznavao je Igora od rođenja i njegova smrt ga je jako pogodila Imali su puno planova, a sada ostaje samo praznina – Tanja, Igor i Roko Soldatić Sretan život mlade obitelji prestao je na Istarskom ipsilonu